'Literatura ne počinje određenim datumom.'

Budući da usmena romska kultura ima veoma dugu i bogatu tradiciju, književnici, istraživači i aktivisti posljednjih desetljeća marljivo kreiraju čvrstu bazu za pisanu romsku kulturu. O procesu prevođenja romske književnosti, kao i o njezinim specifičnostima, razgovarali smo s Ruždijom Russom Sejdovićem, pjesnikom, prevoditeljem i pedagogom. Prva autorova zbirka pod nazivom E jak an-e jrat – Svjetlost u ponoć objavljena je 1988. godine u Kotoru i bila je prva postmodernistička dvojezična zbirka poezije na Balkanu, ujedno i prva knjiga na romskom jeziku objavljena u Crnoj Gori. Njegovi tekstovi zastupljeni su u antologijama poezije i proze, uz zapaženije zbirke priča poput Eremit, proze na romskom i srpskom (2011.), a koja je izdana i na njemačkom jeziku (2017.), i drame Kosovski karusel – Kosovaqo karuseli na srpskom i romskom jeziku (2015.).

Sejdović je trojezični autor, romski jezik mu je materinji, izvrsno govori srpskohrvatski i njemački. Godinama radi kao službeni prevoditelj grada Kölna za romski jezik, stoga ne čudi kako njemački jezik itekako utječe na njegov jezik, pa i razmišljanje: „Obično pesnik pita na kojem jeziku sanja, na kojem jeziku vodi dijalog sa samim sobom. Sve zavisi od strukture situacije u kojoj se nalazim. Ako sam s Nemcem, sigurno ću imati razmišljanje u relaciji romski-nemački jezik. U tom slučaju, srpskohrvatski mi uopće nije potreban jer nije učesnik u tom jezičnom događaju. Isto tako, kada se družim s Romom, koristim samo romski jezik i držim se razmišljanja na romskom“, objašnjava Sejdović. 

Zbog specifične društveno-političke situacije, Romi su dvojezični i/ili višejezični pisci. Bez obzira na to gdje žive, oni su nacionalna manjina, možda ne uvijek u političkom smislu, ali su (i dalje) u društvenom, što dolazi do izražaja u trenutku zapisivanja usmene komunikacije: „Kod onih Roma koji pišu i koji se bave pisanjem u nekom smislu, novinarstvom ili autorskim pisanjem, osobito dolazi do izražaja dvojezičnost stvaranja. Iz mog iskustva, imam velikih izazova sa svojim materinjskim romskim jezikom, iz prostog razloga jer je on, u literarnom smislu, još uvijek neafirmisan jezik, nedovoljno bogat jezik u leksikografiji i u vokabularu, za razliku od simbolike koju ima. Postoji čitav niz riječi koje su slične, i po grafiji i po izgovoru, ali imaju potpuno drugačije značenje. Na taj način se stvara jedna simbioza između onoga što reflektivno čovjek želi da kaže, i sa samom grafijom kada se to napiše i razumije“, govori Sejdović. 

Rajko Đurić, u svojoj Gramatici romskog jezika, kaže da njegovi „rezultati istraživanja pokazuju da je jezik Roma u svojoj suštini jedinstven“, kao i to da je on neusporedivo stariji nego što se do sada pretpostavljalo. On predstavlja jedan novoindijski idiom koji se razvio indirektno iz srednjoindijskog jezika prakrta. Isto tako, u daljem je srodstvu sa staroindijskim jezikom sanskrtom. U svojoj staroj domovini primao je posuđenice iz iranskog jezika, dok su po dolasku Roma na Balkan na njihov jezik utjecali jezici okolnih naroda, Južnih Slavena, Grka, Rumunja, Turaka i Mađara. Prema riječima Dragoljuba Ackovića u tekstu Ogled u proučavanju romskog jezika, seobe Roma osiromašile su njihov jezik. Njegov leksički fond i njegova frazeologija su oskudni, dok mu je morfologija dobro očuvana. Taj jezik, po mišljenju nekih istraživača, predstavlja ustvari jednu heterogenu zajednicu velikog zbira dijalekata. Jezici i narodi u čijem okruženju žive Romi snažno su utjecali na to da se romski jezik, u velikoj mjeri, izmijeni u odnosu na onaj jezik koji je korišten u vrijeme boravka u pradomovini.

Izbor prevoditelja od iznimne je važnosti zbog razumijevanja sadržaja u izvornoj verziji, na koji su utjecali kontakt jezici, odnosno većinski jezici s kojima su u određenom trenutku Romi bili u doticaju. Sejdović je izvorni govornik gurbetskog dijalekta, takozvanog hakavskog tipa (h-tipa): „Tipična karakteristika ovog dijalekta je da je zadržao formu aspirativnog konsonanta koji se obeležava sa grafemom Ć uz dodatak H, u onim slučajevima u kojima je, u drugim dijalektima došlo do transformacije u konsonant K, kao što je imenica kuća – ćher, a u mnogim drugim dijalektima izgovara se i piše kher. Pored ove glasovne specifičnosti imamo i takozvani skraćeni aspirat (H) koji se često izgovara na kraju reči, na onim mestima gde se u drugim dijalektima upotrebljava S (najčešće u glagolima); ćereh – keres, aveh – aves, ali i u nekim drugim slučajevima kao što je hi – si.“

Znatne promjene, prije svega, nastale su u stvaranju novih riječi i u njihovim promjenama: „Prevođenje je zahtevno jer mnoge riječi na romskom jednostavno ne postoje. Ne mogu ih direktno prevesti, već moram da ih objašnjavam. Recimo, reč more, postoji u nekim drugim romskim dijalektima (derjav), ali balkanski Romi ne znaju tu riječ. Oni bi rekli velika voda po kojoj mogu da plove veliki brodovi. To je čitava rečenica za jedno značenje i tako bi je preveo, ono što se smatra, dobar prevoditelj. Kada prevodim od romskog prema srpskohrvatskom jeziku, tako ne radim, već jednostavno prevedem more“, objašnjava Sejdović. Budući da u svakom od romskih dijalekata postoji i dosta posuđenica iz većinskih jezika, važno je raditi na standardizaciji romskog jezika, kako bi se Romi mogli međusobno razumjeti i prevoditi.

Romski jezik podrijetlom je iz sanskrta, a osnova sanskrta je konstrukcija, što znači da se iz više riječi može stvoriti potpuno jedna nova riječ koja ima gramatičku održivost. Na taj način, kao ravnopravna riječ, može postati članom jezika: „U romskom jeziku postoje neke riječi koje zavise kako se čitaju, imaju značenje imenice, glagola i pridjeva. Naprimjer, reč del. Koristi se kao imenica u značenju Bog, kao glagol može da se koristi kada čovjek ulazi, isto kao i kada nešto pada (del pehće o brršind), u značenju kiša pada. O riječi u tri slova mogla bi da se napiše čitava knjiga“, ističe Sejdović.   

Zbog toga jer su Romi dvojezični i višejezični autori, nije im stran autoprijevod, što znači da sami prevode svoje tekstove, odnosno paralelno stvaraju na više jezika. Dr. Hedina Tahirović-Sijerčić u svom doktorskom radu Language and Literature of Roma within Translation in the Western Balkans: Poetry in Self-translation ističe kako je autoprijevod u romskom kontekstu prijevod originalnog kreativnog djela autora u kojemu original i autoprijevod komplementiraju jedan drugoga u intrakulturalnom i interkulturalnom dijalogu u relaciji s romskim čitateljima, dok istovremeno original i prijevod postoje u interkulturalnom dijalogu kao dva neovisna kreativna djela u relaciji prema neromskim čitateljima. U prilogu doktorskog rada nalazi se upitnik za autore uz kojeg je vidljivo kako su romski autori svjesni upotrebe vlastitog jezika i obično su mišljenja kako drugi (pa čak i drugi Romi) ne bi dobro preveli njihova djela (dobro u tom smislu u kojemu bi oni bili zadovoljni).

U kontekstu autoprijevoda, Sejdović nastavlja: „To je povezano sa autorima svih onih jezika koji nisu dovoljno afirmisani u pisanom obliku. Zapravo ne radi se o nekom prevodu, nego se radi o dva paralelna stvaralačka antipoda jednog korijena ili jedne zamisli. Najčešće može da se priča o prepevu. Ipak, i taj prepev na različitim jezicima ima neke svoje specifičnosti. Primjerice, prof. dr. Rajko Đurić pisao je kapitalna djela romske literature, ali nije radio prevode, nego je pisao paralelno na dva jezika. U mom slučaju, postoje određene vrste poezije koju ja pišem na romskom jeziku i koja egzistira samo na romskom jeziku. Nisam pokušavao da je prevedem zbog karaktera i aure koju ima poruka te poezije, ne samo leksika ili jezičke grafije tog stvaralačkog djela. Radi se o tome da pjesničku poruku ili ideološku poruku želim da zadržim u okviru romskog naroda i u okviru romskog govornog područja. Ali tako je i obrnuto.“ 

Vrlo je važno da prevoditelj zna jezik na koji prevodi čak i bolje od onog jezika sa kojeg prevodi. Isto tako, mora poznavati kulturu i književnost određenog jezika. Jedan od odgovora na pitanje nevidljivosti romske književnosti i jezika jest osnivanje institucija kojima je u fokusu čuvanje i prezentacija romske kulture. S ostalim aktivistima Romima i Nijemcima, Sejdović je formirao nevladinu organizaciju Rom e.V. Köln, kao i Romski arhiv i Biblioteku. U tom kontekstu, vrijedi spomenuti otvaranje diplomskog studija romistike u okviru Odsjeka za indologiju i dalekoistočne studije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim što (napokon) postoji mjesto za Romkinje i Rome koji uče o svojoj kulturi i povijesti, oni upoznaju i uče svoj jezik. Također, studenti drugih studijskih grupa u okviru svog programa imaju priliku slušati kolegije koji su vezani uz romski jezik, književnost i kulturu. Uz to, postoji prilika da se uči i radi na standardizaciji romskog jezika.

Prijevod s romskog na druge jezike je donekle olakšan, upravo zbog pjesničkog u drugim jezicima: „U poeziji, kada napišem nešto na romskom jeziku i želim da prevodim na druge jezike, sigurno da to ima neku vrstu olakšanja zato što drugi jezici imaju dosta veliku preciznost u poeziji. Recimo, srpskohrvatski jezik čak ima veću preciznost i veći vokabular, u pesničkom smislu, od nemačkog jezika. Slovenski jezici imaju veoma veliki kapacitet pesničke prisutnosti, stilistike i osećanja u rečima. One su mnogo nežnije, recimo kad kažeš leptir, leptir je tako lepa reč, dok je na njemačkom Schmetterling, to je nešto grubo. Tako i romski jezik ima lepe reči i simbole. Na romskom se leptir kaže paparuga.“ Za razliku od toga, prijevod s drugih jezika na romski jezik zahtijeva veliki trud i pozornost, znanje i umješnost prevoditelja: „Kada želim da prevodim na romski, tada zaista moram da se napregnem i tražim nove stilske reči i konstrukcije, čak i u gramatičkom smislu. Da bih prenio ideju i da ne bih poremetio ideju pesme ili karizmu pesme. Može samo mali propust da se napravi i čitav tekst dobiva izopačeni karakter. Svaki jezik ima neku svoju čar i neku svoju karizmu. Ako je nešto simpatično, smešno i lepo, ono što Nemci kažu lustig, u jednom jeziku, u drugome može biti uvreda. O tome se treba voditi računa. Imamo puno uzrečica tipičnih za taj jezik. Recimo, Nemci kažu (Ich drücke dir die Daumen) stezati palčeve. Međutim, ako se to kaže na romskom (ćićidav će palcujra), to je smešno.“

Pritom je pogotovo teško prevoditi poeziju koja ovisi o mnogo elemenata, kao što su stil, ritam i slično. Radi li se o suvremenoj poeziji, nerijetko se dogodi da prevoditelj ima mogućnost surađivati s pjesnikom. Potonje Sejdović objašnjava na primjeru suradnje s pjesnikom Jovanom Nikolićem: „Svaki autor ima tu potrebu da su njegove misli vjerno prenesene i na drugim jezicima. Moralna je obveza jednog književnika da komunicira sa svojim prevoditeljem jer se radi o interesu njegove misli. Jovan Nikolić živi također u Kölnu i, po mom mišljenju, jedan je od najvećih romskih pesnika. Definitivno je i jedan od najplodnijih pisaca. S njim sam imao česte konzultacije kada sam pokušavao da prevodim njegovu poeziju na romskom jeziku. Intenzivno sam u radu s njim uspio da približim njegovu pesničku ideju, tako da je na kraju rekao da je zadovoljan. Kada autor kaže to sam htio da kažem, to je vrlo lepo, i za mene je to nešto pozitivno.“ U suradnji s Jovanom Nikolićem napisao je knjigu Kosovo Karusel. Ratna tragikomedija u kojoj se opisuju događanja vezana uz jednu romsku obitelj usred ratnih događanja na Kosovu 1999. godine.  

Što se tiče izdavačke djelatnosti, ona za manjinske književnosti još uvijek nije komercijalna, a logično je da izdavači žele zaraditi: „Stvar je u tome kako se autor osjeća i predstavlja. Ja se ne osjećam kao romski pisac, ja sam pisac. To što sam Rom, mogu da pišem neku romsku temu, ali sigurno da postoje teme koje su generalne teme, univerzalne, ljudske. Ili ako me netko zove i zamoli da napišem nešto za Svjetski dan Roma. Kakve to veze ima sa mnom? Kao Rom, mogu da slavim svaki dan. Nisam pisac 8. aprila. Svodimo li literaturu na projekat, neće nitko od toga imati koristi. Literatura ne počinje određenim datumom. Uostalom, radi se o iskrenosti i o tome koliko čovjek zaista radi s dušom to što radi. Čitaoci i koji nisu upoznati s literaturom, znat će što je iskreno napisano. Čitaoc ne može da se prevari“, ističe Sejdović.

Spisateljska vještina o progovaranju o partikularnim i univerzalnim temama osjeti se u rukopisu Presija života u kojemu se naslov referira na pritisak unutarnjeg (prolaznost vremena, razmišljanje o starosti i smrtnosti itd.) i izvanjskog života lirskog subjekta koji je u poziciji neizvjesnosti, straha, nestabilnosti. Na stereotipe i predrasude koji se lijepe na njegovu osobnost i pohranjuju u datoteku života referira se stihovima: „Himnu moje datoteke datirane kao Rom / imenuju sa „đelem-đelem” i svaki put iznova / me šalju u smrt…“. Skreće se pozornost na političku stvarnost s kojom se suočavaju Romi u Njemačkoj, što je sudbina koju mnogi Romi dijele diljem svijeta. Vrlo je emotivna pjesma posvećena stricu Vehbiji koji je preminuo na stolici u hodniku ureda za strance u Hamburgu čekajući produženje Duldunga. Radi se o potvrdi o privremenoj suspenziji deportacije, odnosno odluci o privremenom boravku strancima koji su dužni napustiti zemlju: „Onima, koji zakonima služe / zeleni A5 komad papira značio više je / od tvog hiljadugodišnjeg hoda od Indije do / Hamburga.“ 

S obzirom na to da je romska literatura mlada, u povojima je i sve što je povezano s njom, od prevoditeljstva do književne kritike: „Mi još nemamo adekvatnu književnu kritiku, što je motor jedne literature. Meni kao autoru je zbog toga jako teško jer nemam putokaz, gdje se krećem sa svojim stvaralaštvom. Pokušavam da to adaptiram s čitanjem europske i svjetske literature. Neprestano moram da se resetujem da shvatim svoj put, idem li u slijepu ulicu. I stilistički gledano i u smislu stila stvaranja, doživljavam svoj književni rad kao paralelno pjevanje na više jezika, kao kada iz jednog čokota izlaze tri mladice i svaka od njih ide svojim putem, prema svom nahođenju, razvija lišće itd., s mojim imenom kao zajedničkim ishodištem“, objašnjava Sejdović.

Prevoditeljstvo je zahtjevan posao. Pri prevođenju mora postojati visoka razina poznavanja izvorišnog i ciljnog jezika, kao i obje kulture koje su uključene u razmjenu. Od prevoditelja se, kao medijatora, zahtijeva i kontinuirano samostalno brušenje vlastitih vještina. Stručnjaci poput Ruždije Russa Sejdovića, dr. Hedine Tahirović-Sijerčić i mnogih drugih, zaslužni su za ispisivanje stranica romske historiografije u našem vremenu. Valja neprestano ponavljati: potrebne su potpore za književne prijevode manjinskih književnosti, življa izdavačka aktivnost, sudjelovanje u stvaranju književnog kanona. Uostalom, možemo li doći do toga da poticanje razvoja i bujanja bilo koje manjinske književnosti ne bude samo korektan politički čin?

***
Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.