Pia Prezelj: 'Pisanje je – često prije svega – zanat koji zahtijeva rad, puno rada.'

Slovenska književnica i kulturna novinarka Pia Prezelj romanom Teška voda (Hena com, 2026., prijevod Jagna Pogačnik) otvorila je prostor za priču o starosti, šutnji, nasilju i krivnji, ispisanu gustim i osjetilnim jezikom. U razgovoru s Anom Marić rekla nam je ponešto o disciplini pisanja, odnosu novinarstva i književnosti, stvaranju ženskih likova te suvremenoj slovenskoj književnoj sceni.

Roman Teška voda u Sloveniji je objavljen 2023. godine, u vrijeme kada si već bila afirmirana kulturna novinarka. Koliko je to profesionalno iskustvo oblikovalo tvoje pisanje, najprije u Teškoj vodi, a zatim i u novom romanu Bili smo trije? Jesi li tijekom rada na romanima na njih gledala i očima književne kritičarke ili si uspijevala odvojiti te dvije pozicije?

Novinarstvo je prije svega na moje pisanje utjecalo u smislu razumijevanja da je pisanje i – često prije svega – zanat koji zahtijeva rad, puno rada. Činjenica da svaki tjedan moram ispisati oko četiri članka, bez obzira na to imam li stvaralački ushit ili ne, inspiraciju ili ne, mir ili ne, pomogla mi je usvojiti svakodnevno pisanje odnosno discipliniranost, bez čega ne bi bilo moga prvoga, a pogotovo drugoga romana jer sam si u međuvremenu, uz posao, natovarila brigu o vrtu i kući i mužu i djeci i svemu onome što bi me moglo odvratiti od pisanja. Imam, međutim, veliku sreću da mi u toj disciplini pomaže spomenuti muž, jer je pisanje i u tome smislu izrazito kolektivan posao – da bi jedan mogao neprekidno pisati, drugi mora iznositi smeće i kuhati i prati i presvlačiti posteljinu i prije svega vjerovati u to da je tekst koji nastaje vrijedan toga čitavoga rada. Što se pak tiče granice između novinarskog i književnog rada, meni je ona poprilično jasno zacrtana, ne samo zato što obično pišem noću, kada završim sa službenim i obiteljskim obavezama, već i zbog toga što se radi o drugačijoj vrsti pisanja, odnosno, prema njima gajim sasvim različit pristup. Možda je razliku najlakše pojasniti sa slikom psa na povodcu, to bi bilo novinarstvo, i psa koji se istrgne iz ruke i potrči preko livade, tako da samo vidiš još vrh lelujavog repa.

U romanu Teška voda radnju si smjestila na slovensko selo, a u središte postavila likove star(ij)e životne dobi. Kritika je taj izbor povezivala s tradicijom slovenskoga seoskog romana, što je danas rijetko, osobito kod mlađih autora. Kako si došla do ideje za roman i zašto su te privukli upravo taj prostor i ti likovi?

Teška voda je nastala je iz zamisli o priči o dva starija bračna para, koja se zatim najprije sažela u zamisao o životu starije žene i zatim proširila izvan okvira kratke priče. Mislim da je to sve zajedno bilo posljedica smrti moje bake, s kojom sam dijelila datum rođenja, pa sam u tome razdoblju mnogo razmišljala o tome da je za mene bila uvijek samo baka, ništa više od toga, a pogotovo ne žena s vlastitom pričom, vlastitim strahovima, željama i svime što ide uz to. Razmišljala sam o tome kako kao društvo starije vidimo, kao mudrace ili luđake, kako je u eseju Starost rekla Simone de Beauvoir, a prije svega kako gledamo na starije žene, na njihova tijela, na to što se, kako volimo reći, jednom kad si stara, pristoji. Iz svega je toga izrasla Teška voda, koja je puna neizrečenog, neproživljenog, puna prešućivanja i krivnje i grubosti, a također i milosti, pri čemu je smještanje radnje na selo bila najlakša od svih odluka. U selu, kako je Idino selo, sam naime odrastala, odrastala sam uz bajer i u gmajni i prije svega uz ljude tako slične protagonistima, a osim toga, u takvim zatvorenim zajednicama strukture tlačenja i nasilja, kao i milosti i solidarnosti, kakve roman prikazuje, osobito su vidljive. Naravno da sam se pritom morala paziti da te strukture ne poopćavam i ne pojednostavljujem – Ida i Marta, glavne protagonistice su u romanu podvrgnute tlačenju, ali nikako nisu pasivne žrtve, već te obrasce nasilja prenose dalje, kako na ljude, tako i na životinje. Tretirati ženske i muške jednako znači podariti im jednaku moralnu kompleksnost, pa makar si zbog toga osuđen na život s pomalo napornim i iritantnim likom kakva je Marta.

Čitajući Tešku vodu, povremeno sam se prisjetila Cankarova romana Na klancu. Premda su to vrlo različiti romani i selo u njima ima drukčiju funkciju – kod Cankara je naglašena socijalna dimenzija sela, dok je u Teškoj vodi ono snažno povezano s osjećajem usamljenosti i izolacije – oba ta motiva ostavljaju sličan emocionalni dojam i otvaraju temu nemogućnosti bijega od sudbine. Jesi li pri pisanju romana bila pod utjecajem nekih djela slovenske književnosti ili drugih književnih tradicija? Postoje li autori ili autorice koji/e su posebno oblikovali/e tvoj književni senzibilitet?

Lijepo je čuti da knjiga podsjeća na Cankara, ne zato što sam se prilikom pisanja ugledala na njega, nego zato što je on sam bio tako vrhunski i zato što je raširio jezik da svi koji danas pišemo na slovenskom, u suštini pišemo na njegovim ramenima. Tko zna gdje bi bez njegove smjelosti i njegova ustrajna nadanja u budućnost, kako je sam to nazivao, danas bila slovenska književnost. No, što se tiče autora koji su utjecali na Tešku vodu, to su prije svega Juan Rulfo i Clarice Lispector. Juan Rulfo me s kratkim romanom Pedro Páramo naučio značenju slojevitosti i gustoće, ali i tome kako čitatelja okružiti s pričom tako da ima osjećaj kao da stoji u njoj, kao da se gradi oko njega, a Clarice Lispector mi je pokazala što je sve jezik sposoban ako mu dozvoliš trčati preko livade. A navodno je kuhala i strašno dobre hobotnice, a i to znači nešto.

Ono što me posebno dojmilo u Teškoj vodi jest kontrast između teških i potresnih tema koje roman obrađuje – nesretnih brakova, gubitka pamćenja, seksualnog zlostavljanja i potisnutih seksualnih identiteta – te iznimno životopisnog i gotovo osjetilnog načina pripovijedanja. Selo gradiš kroz boje, mirise, zvukove i okuse, pa čitatelj ima dojam da se kreće kroz vrlo opipljiv i poznat mu svijet. Koliko ti je bilo važno da takve teške teme budu ispripovijedane kroz takav bogat jezik? Je li taj kontrast bio svjestan autorski izbor?

Je, svakako – za što se moram, kao što je rečeno, zahvaliti Juanu Rulfu, koji mi je pokazao što znači ne stati pred svoga čitatelja, već pored njega. I, ako čitatelju olakšaš ulazak u svijet koji roman grad, ako ga time možeš privući, zašto ne? Za ovu je konkretnu priču pogotovo bilo ključno da čitatelj raspad Idina svijeta, njezinu skučenost i izgubljenost, ne samo razumije nego da i osjeti, da ih prisvoji, čemu, među ostalim, služi i fragmentiranost forme.

U romanu posebno je dojmljiv način pripovijedanja – pripovjedač je naizgled objektivan, ali povremeno ulazi u svijest likova. Posebno se izdvaja Ida, čija demencija utječe i na samu strukturu djela, koja postaje asocijativna i fragmentarna. Kako si oblikovala takav pripovjedni postupak i koliko je on bio zahtjevan u procesu pisanja?

Netko me je nekoć upitao, jesam li priču pisala kronološki, a zatim ju prerezala i međusobno izmiješala odlomke, jer doista ima mnogo vremenskih skokova, mnogo vraćanja na jedne te iste događaje, preslikavanja i poigravanja. No sama ne mogu zamisliti težu zadaću od pisanja kronološkim redom, iako ću to vjerojatno jednom morati učiniti, ako ni zbog čega drugog, onda da se malo izazovem. Tijekom pisanja sam iscrtala vremenske crte Idine i Martine priče kako bih izbjegla nelogičnosti i kako se ne bih izgubila, a zatim pustila da se priča slobodno slaže, da asocijativno skače amo-tamo po tim vremenskim crtama, da slijedi logiku sjećanja, jer i Ida je zarobljena u sjećanju, u vraćanju, a ono nikada nije kronološko.

Uspjeh tvog prvijenca potvrđen je i brojnim nagradama i nominacijama. Kako gledaš na književne nagrade i koliko ti one znače u kontekstu autorskog rada i recepcije knjige?

Književne su nagrade super prije svega zato što, jer u poplavi književnih naslova, čitateljima nude uporišta, odnosno usmjeruju ih prema kvalitetnoj, promišljenoj i dobro napisanoj književnosti. I ako netko u ruke uzme knjigu koja mu nešto donese, nešto mu pruži, koja ga uvjeri da u ruke uzme još jednu, pa još jednu i još jednu, to je pobjeda za sve nas. Naravno, to znači da nagrade i nominacije također produžuju i šire život knjige, pa i njezin život izvan granica matične države, što je iznimno važno za sve nas koji pišemo na malim jezicima i suočeni smo s ograničenošću domaćeg tržišta. Upravo je zato važno i da nagrade odražavaju raznolikost književne produkcije, odnosno da budemo svjesni njihove uloge u stvaranju krovnog književnog narativa nekog prostora i vremena.

U Sloveniji je nedavno objavljen tvoj novi roman Bili smo trije koji se bavi temama obitelji, prošlosti, doma i gubitka. Možeš li nam ga ukratko predstaviti, kakva očekivanja imaš za roman i možemo li se nadati hrvatskom prijevodu djela?

Riječ je o pripovijesti o ženi, koja putuje na sjeverni otok, gdje je čeka polubrat za kojeg je tek nedavno saznala. Ondje se, na otoku koji more potkopava, na vjetru i u pijesku koji joj vjetar neprestano nanosi u usta, ne raspliće samo sudbina protagonistice nego i život jedne djevojke prisiljene roditi daleko od svega što poznaje. Riječ je o priči o obitelji, domu, nesigurnosti i potrazi, o tome da je ponekad ono čega nema veće i snažnije od onoga što postoji, ali i o tome što odlučujemo učiniti s pričama koje su nam dane. A na otoku se nađu i ribarske udovice i odbjegli esesovci i sumnjivi ovčar. Što se tiče očekivanja, nastojim ih ponajprije gajiti prema samom materijalu, a ne prema njegovoj recepciji; naravno, voljela bih da knjiga živi što ljepšim životom i da pronađe svoje čitatelje, pa i one koje je kod Teške vode možebitno odbio seoski ambijent. Ovaj sam put, naime, knjigu pisala prozračnije, željela sam da kroz nju struji zrak, ali i da umjesto izdahom završi udahom.

Možda je nezahvalno pitanje s obzirom na to da je novi roman tek objavljen, ali razmišljaš li već o idućem književnom poduhvatu? Čime si trenutačno profesionalno zaokupljena?

Da, iako malo, jer bih sa sljedećim romanom željela istupiti iz sada već udomaćene formule kraće pripovijesti, triju krovnih protagonista, fragmentarne, atmosferski bogate pripovijesti i tako dalje. Važno je znati pisati disciplinirano, a važno je znati i uzeti vremena, pustiti da se stvari razvijaju kako treba. No osim trećega romana razmatram još zbirku eseja koja bi književnost isprepletala s pitanjima skrbi, a također bih voljela znati i šivati i stolariti, tako da će sve zajedno prije svega biti pitanje prioriteta.

Kako vidiš suvremenu slovensku književnu scenu? Postoje li neki autori/ice ili poetike koje se u ovom trenutku posebno izdvajaju?

Sada moram navesti sve svoje prijatelje i poznanike, ne? (smijeh) Šalu na stranu, slovenska književna je scena u ovom trenutku iznimno živa, odnosno nalazi se na zanimljivoj prekretnici, a u tome prednjače prije svega autorice mlađih generacija. One taj prostor ispunjavaju ne samo svježim, novim temama nego i iznimno raznorodnim i inovativnim poetikama, od dramatičarke Urše Majcen, rođene 1998. godine, koja je nedavno objavila zbirku četiriju dramskih djela Vaje z ribo, pa do Ajde Bračič, rođene 1990., čiji je roman Kresničevje proglašen najboljim romanom ove godine. I kad smo već kod izvrsnih slovenskih autorica, ne možemo zaobići Natašu Kramberger i njezinu knjigu Po vsej sili živ, u kojoj opisuje svojih sedam godina bavljenja poljoprivredom na malom biodinamičkom imanju te suočavanje s posljedicama klimatskih promjena, kao ni Ninu Dragičević, koja je prošle godine objavljenom knjigom Nemogoče ostvarila jedan od najsingularnijih i najhrabrijih književnih zamaha posljednjih godina. Riječ je o spoju proze, poezije, eseja i teorijske misli koji nam približava povijest i rad skladateljica u Sloveniji, a pritom razotkriva i mehanizme njihova brisanja iz povijesti.

Za kraj, budući da kao kulturna novinarka pratiš književnu scenu iz prve ruke, imaš li neku knjigu koju bi posebno preporučila Booksinim čitateljima?

Osim spomenutih, posljednjih godina svima redom neprestano dosađujem knjigom čileanskog pisca Benjamína Labatuta, koja je na hrvatskom objavljena pod naslovom Kada više ne razumijemo svijet. Riječ je o izvrsno napisanom esejističkom romanu koji kroz živote nekih od najvećih umova 20. stoljeća istražuje isprepletenost opsesije, ludila i napretka, a uz to nudi i podosta zanimljivih kurioziteta, primjerice činjenicu da je u posljednjim mjesecima rata Njemačku preplavio val samoubojstava – samo je u travnju 1945. u Berlinu navodno samoubojstvo počinilo 3800 ljudi, a elita Nacionalsocijalističke stranke navodno je kapsule s cijanidom dobila na kraju posljednjeg koncerta Berlinske filharmonije – ili pak činjenicu da je Napoleonova omiljena boja bila smaragdnozelena, koju je otac cijanida Carl Wilhelm Scheele dobio uz pomoć arsena. Sjajno štivo, ukratko.