Petšest pitanja za Dinka Telećana

Povodom e-izdanja romana Dezerter na portalu Besplatne elektroničke knjige, Krešimir Pintarić razgovarao je s autorom, Dinkom Telećanom. Dezerter je roman o bijegu koji vodi prema središtu vlastitog života. Iz idilične otočke scene pripovijest se vraća u nemirna putovanja Borisa i njegovog dvojnika Mira preko Mediterana, Magreba i Azije, kroz rat, traume i krhkost odnosa. Dezertiranje je pritom i konkretan bijeg od rata i potraga za vlastitim putem izvan zadanih identiteta i pripadnosti. Pjesničko iskustvo, filozofska pitanja i duhovna potraga oblikuju nelinearnu priču o hrabrosti da se napusti nametnuti poredak, bez jamstva konačnog razrješenja.

Višestruko si nagrađivan prevoditelj, a među prevođenim autorima ističu se Julio Cortázar, Robert Graves, Juan Ramón Jiménez, Octavio Paz, Ernesto Sabato, George Steiner, Henry David Thoreau i Xi Chuan. Pretpostavljam da je nezahvalno među njima istaknuti miljenike, ali izgledno je da ipak postoje prijevodi koji su te promijenili kao čitatelja i pisca?

Postoje, svakako. Trenutno, recimo, redigiram svoj davnašnji prijevod jedne divne knjige, Gouldove knjige riba Richarda Flanagana, koja će tokom godine biti objavljena u novom izdanju i za koju se nadam da će svojom iščašenom raskoši i beskompromisnom humanošću još ponekoga protresti do korijena kao što je ponovo protresla mene, nakon više od dvadeset godina. Nedavno je objavljen i opsežan izbor iz poezije Octavija Paza (v. Naga noć riječi), bez čijih pjesama nema ni moje lirike. Poeziju, osim toga, sasvim sigurno pišem drukčije, što znači da i svijet vidim drukčije, nakon prevođenja kineskih pjesama, u rasponu od neobjavljenih pokušaja prepjeva stare kineske lirike pa do čudesnih „poeseja“ rečenog Xi Chuana. O prirodi i bivanju u njoj ne mogu, naravno, više misliti i pisati isto nakon čitanja i prevođenja Thoreauovog Waldena. Na pogled na današnjicu neminovno su, i dobrodošlo, utjecali prijevodi triju nezaobilaznih knjiga Benjamína Labatuta. I tako redom... Nije, zapravo, uopće problem isticati formativne prijevode i miljenike, dapače, bilo bi nezahvalno samo kad bi se moralo istaknuti jednog ili dvoga/dvoje.

Dovoljan je letimičan pogled na tvoju autorsku bibliografiju da bi bilo jasno da si prije svega pjesnik, zatim esejist i putopisac, a tek onda romanopisac. Je li Dezerter bio samo iznimka, eksces, ali ujedno i moguć tek nakon svega prethodnog – poezije, eseja, putovanja, prevođenja?

Pišući upravo još jedan, vjerojatno mnogo obimniji roman, nakon čitavih trinaest godina, pokušavam sebi, a manje drugima, dokazati da ipak nije bio u pitanju eksces. Što ne znači da nisam bio i da neću ostati prije svega pjesnik. Da bi se dogodio taj eksperiment s Dezerterom moralo se, jasno, prethodno dogoditi i slučiti mnogo toga, i u životnoj i u čitalačkoj i u putničkoj i u spisateljskoj i u prevodilačkoj dimenziji. Pisanje romana najčešće zahtijeva poprilično iskustvo. Osim ako si, ne znam, Thomas Mann pa s dvadeset pet godina imaš već toliko promatračkih utakmica u nogama i toliko razvijen pripovjedački nerv da možeš napisati jedne Buddenbrookove. Ili ako imaš isto toliko godina i isto se zoveš Thomas, ali se ovaj put prezivaš Pynchon, a imaginacija ti je tako mahnita i u isti mah lucidna da si u stanju iznjedriti roman kao što je V.

Mogli bismo reći i da se Dezerter gradi kao niz odlazaka i povrataka, digresija i unutarnjih kruženja, više nego kao linearna priča. Je li ti ta struktura bila način da formalno odgovoriš na temu dezertiranja – kao trajnog izbjegavanja pravocrtnih putanja, jasnih odluka i konačnih ishoda, odnosno nemogućnošću pomirenja ljudskog nagona za autentičnošću i samorealizacijom s nagonom za pripadanjem i privrženošću?

Važno mi je reći da „dezertiranje“ u tom romanu nije tek metafora, u smislu svega nabrojanog, nego je, uz ostalo, bukvalno upravo to: izvlačenje, dapače i bježanje iz vojske, sklanjanje od rata i ratnika i ratobornih. A pogotovo mi je to važno reći u svjetlu aktualne militarizacije, u vrijeme kad je pacifizam postao psovka, kad se propisuje divljenje vojnim paradama, takozvanim mimohodima, a zapravo mimoumlju, kad se u zapadnim zemljama ponovo uvodi vojni rok, kad vojna industrija diljem svijeta, i ne samo ona, više i ne skriva da želi ratove pod svaku cijenu i kad se rat u ovoj našoj sredini još i više nego prije nameće kao svetinja nad svetinjama. Kada, drugim riječima, kasta kšatrija preuzima prvi rang u hijerarhiji. Kada se, trećim riječima, na sve strane propagira borbeni kretenizam ili kretenska borbenost, što je isto. U Dezerteru se ostavlja otvorenim pitanje je li pokretač dezerterstva strah ili odvažnost ili bunt ili neka smjesa jednog i drugog i trećeg, ali taj roman želi između ostalog biti spomenik neznanom dezerteru, što bi rekao poljski pjesnik Tadeusz Różewicz: „Ja čovjek dobre volje i slabe vjere čekam spomenik neznanom vojniku dezerteru iz svih vojski, iz svih ratova.“ Tek onda, na toj podlozi, možemo govoriti i o potrebi za autentičnošću, o traženju vlastitog puta i o nekakvoj duhovnosti kojoj na razne načine streme glavni likovi u knjizi. I na koncu o dezerterstvu kao o odricanju od svih drugorazrednih identiteta, kao što su nacionalni, etnički, vjerski, rasni, spolni itd. i o propitivanju ama baš svih pripadnosti, uvjerenja i determinacija. Kao i o tome da ne-linearna forma romana odgovara njegovoj temi i sadržaju, što svakako stoji.

U Dezerteru se snažno osjeća pjesničko iskustvo: ritam rečenice, osjetilnost prostora, sklonost zadržavanju u „trenucima“. Je li pisanje romana za tebe bilo širenje poetskog prostora ili svjestan otpor vlastitim pjesničkim navikama?

Oboje, u stvari. Pisanje romana nužno ide usuprot lirskom refleksu da sažimaš, da tek naznačuješ i daješ naslutiti, da ne pripovijedaš nego ocrtavaš, odnosno da budeš eliptičan. (To sve, naravno, ako ne pišeš narativnu poeziju.) Nakon godina provedenih u pisanju poezije, barem onakve kakvu ja hoću, mogu i moram pisati, taj refleks postane duboko ugrađen i teško ga je svladati i raspričati se, a da to raspričavanje opet ne prijeđe u brbljanje. Moraš drugačije misliti, drugačije gledati i onda drugačije pisati. Sve u svemu, zabavno je to. Uostalom, neka mi sad ne zamjere prozaici, ali roman ionako prvobitno služi kao malograđanska razonoda, to mu je ishodište. Kad je taj roman, recimo, Uliks, ili Kiklop, ili Melankolija otpora, ili neki od ona dva koje sam spomenuo na početku, onda je to već građanska razonoda. Ili čak nešto više od nje. Sve u svemu, roman postaje vrijedan pažnje tek kada nadiđe samoga sebe, kada postane meta-roman, kao što je uostalom Don Quijote, ili kad rastegne potencijal svoga roda ovako ili onako koncipiranom hibridnošću. Dezerter je zamišljen ponajprije kao inicijacijska knjiga, a tek onda, eventualno, kao nekakav poetični roman. U kojem, na kraju krajeva, na jednom mjestu, u jednom dijalogu, ima i dosta riječi i o smislu pisanja romana uopće i napose, na usta jednog lika, o tome što se hoće s tom knjigom u kojoj se on kao lik pojavljuje.

Roman završava bez razrješenja, bez katarze, ostajući u stanju napetog privremenog mirovanja. Je li ti bilo važno da Dezerter ne „zatvori priču“, i misliš li da bi svako jasnije zaokruživanje zapravo bilo u suprotnosti s onim što roman tematizira – kontinuiranu mijenu i krhku (ne)ravnotežu ljudskih stremljenja?

Čini mi se, ili mi se tada činilo, da bi razrješenje takve vrste bilo protivno duhu te knjige. Pa ipak, nekakav finale jest tu: privremeni ljubavni hepiend, za koji doduše ostaje otvoreno zbiva li se u takozvanoj stvarnosti ili nekakvom snoviđenju, ne zna se točno ni čijem, a kalendarski je smješten na dan kataklizmičkog tsunamija u Indijskom oceanu, koji se pak desio baš na autorov trideseti rođendan. Roman, u svakom slučaju, ne završava na posljednjoj stranici. Uglavnom, odgovor je: da i da.

U okviru projekta BEK već su objavljena dva tvoja prijevoda, Thoreauovi Walden i Građanski neposluh, te dvije pjesničke zbirke, Vrtovi i Crvena mijena te Plast igala. Koji su motivi da svoje prijevode, pjesme i prozu učiniš besplatno dostupnima svim zainteresiranim čitateljima? Čitaš li i sam knjige u digitalnom obliku?

Volio bih da sve što stvaram bude besplatno dostupno svima zainteresiranima i da meni zainteresiranome bude besplatno dostupno sve što stvaraju drugi, bez obzira na otvorena pitanja u vezi s time, kao što je pitanje od čega će stvaraoci živjeti, pogotovo u kapitalizmu. Stoga i svesrdno podržavam projekt BEK, kojem ću rado ponuditi i sva svoja druga djela i prijevode koji mu budu zanimljivi za digitaliziranje i digitalno objavljivanje. Što se čitanja knjiga u digitalnom obliku tiče, priznajem da ono još uvijek čini malen dio mog ukupnog čitanja. Čini se da sam bespovratno navučen na papir. Ali to se možda i promijeni, što bi i prema stablima bilo fer.

Više detalja o novom muškom proznom bloku potražite na linku, a narednih tjedana slijede intervjui sa svim autorima. Razgovore s autoricama ženskog proznog bloka pronađite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.