Petšest pitanja za Mirjanu Dugandžiju

S novinarkom i književnicom Mirjanom Dugandžijom Davor Ivankovac razgovarao je povodom e-izdanja njezine zadnje prozne knjige, zbirke priča Rujanska kupačica na portalu Besplatne elektroničke knjige.

Mirjana Dugandžija autorica je zapaženog romana Nekoliko dana kolovoza i knjige kratkih proza Indijančeva noć, a zbirkom priča Rujanska kupačica kao da je uokvirila svojevrsnu tematsko-motivsku, ali i stilski upečatljivu trilogiju – niz kraćih ili duljih, žanrovski raznorodnih, ali stilski vrlo ujednačenih i koncentriranih priča o ženskim (anti)junakinjama, o ženskim sudbinama u tranzicijskom (ekonomskom, kulturnom, duhovnom) vremenu, prozni dakle niz o „slabojakim“ ženama, da se tako izrazim, koje čitatelj teško zaboravlja, a i zašto bi? Osobina je dobre književnosti i dobro napisanih likova upravo ta, da ih se pamti, da nas potresu, uznemire, zapanje, oduševe, pa čak i ohrabre. 

Rujanska kupačica zbirka je od 11 samostalnih priča koje s formalne, stilske i sadržajne, odnosno tematsko-motivske strane čine izrazito koherentnu i zaokruženu cjelinu, čak i bez onih tipično postmodernističkih dosjetki o „vraćanju na početak“ i tome slično. Uvodno, možeš li nam reći nešto o samom nastanku i oblikovanju zbirke: u kojem periodu su nastajale priče, kako je oblikovan koncept, ako smatraš da ga ima, kada si u procesu pisanja zaključila da je dosta, da je to kraj?

Hvala ti na riječima iz uvoda da nema razloga da čitatelji zaborave moje likove. Čak sam sigurna da nema ni načina. Koherentnost koju spominješ tome bi mogla pomoći... Tematska, dakako, a način pisanja uvijek je u onim zakucima nas samih koji su volji nedostupni. Šest je godina od izlaska knjige, nastajala je one tri-četiri godine prije, s jako velikim razmacima. Ali nisam imala problema vraćati joj se. „Vraćanje na početak” je jedan od načina, ne jako originalan, slažem se, da se završi knjiga, ali valjda i trenutak kad podsvijest napravi nešto za nas... Nije nužno da joj se podamo, ali ja volim onu Andrićevu „poslije se čitav život liječimo od tog djetinjstva”.

Priče su, barem meni, stilski vrlo pitke, ako tako smijem reći, ali sadržajno itekako bremenite, zahtjevne: mahom tematiziraju žensku sudbinu u određenom, ne pretjerano blistavom periodu naše bliže prošlosti, ili u određenoj, vrlo konkretnoj, ali nezavidnoj situaciji; ispunjene su nasiljem, fizičkim, seksualnim, psihičkim, različitim vidovima uznemiravanja, ovisnosti o nekome ili nečemu, zakočenosti, stjeranosti u kut. Koliko je teško pisati takve priče i koliko ti je tvoj novinarski rad bio izvorom građe za ove priče? Jesu li sve te situacije i sudbine u potpunosti plod mašte ili su, barem dio njih, temeljene u stvarnosti?

Da, to su priče grča i poraženosti, likova punih nasilja i tuge. A otkud sve to, zna junakinja, najgora od svih. Prolazi postljubavnu patnju, ali nije se informirala na Youtubeu da joj u tim trenucima ne trebaju nove bitange u životu, zaboravila je reći svojoj psihijatrici da ozbiljno krade po dućanima i razbija nevinim spavačima prozore, da se davi u mrskim threesomima. Dosta uspješno iz svake situacije izvlači ono najgore. Nezrelo sasvim, a ako se negdje pojavi mladić koji prekarno radi dvije smjene u kafiću da bi preživio, to su upadice u svijet oko nas koje nije zaslužila, jer ne zanima je ništa osim nje same. Ništa ne bih pisala bez, barem natruhe, miljea kojima likovi pripadaju, a oni se brzo se danas izmjenjuju. Ponavljaju? Prekarni rad više nije najvažnija tema, pa ni seksualni izbori, čekaju svoj čas, sad imamo, (opet) Thompsona, ZDS, a nezavršeni kineziolozi nasrću u kakvo-takvo Ministarstvo kulture. Priče se jesu dogodile, ne drugima, nikad kroz novinarstvo, tako ne bih mogla napisati ni rečenicu, nego meni. To nije važno. Ali sad vidiš da su priče nastale davno.

U uvodu sam te junakinje okarakterizirao kovanicom „slabojake“, ciljajući na njihov konkretni problem, da tako kažem, određenu stjeranost u (egzistencijalni) kut, ali ujedno i gotovo redovno sposobne iskobeljati se, izići uzdignute glave, pa čak i osvetiti se na neki način. Ima u tim pričama doista nešto katarzično, oslobađajuće; mene osobno najviše se dojmila priča „Dvadeset šesta poslijeratna godina“; priča o naglo prekinutom prijateljstvu između Tamare i Lare i neuspjehu obnavljanja istog – Lara na kraju jednostavno pusti sve, odustane.

Da, žele se osvetiti. Nije lako. Osveta je velika riječ još od vremena kad su na Zemlji prestali obitavati samo komarci i magla. Velika je i snaga slabih, teško onome tko se s tom drčnošću suoči. Pa je tvoja „slabojaka” sasvim pogođena. Drago mi je što si spomenuo priču „Dvadeset šesta poslijeratna godina”. To je priča o 1971-oj, kad njih dvije osnovnoškolke razdvaja politika. Larin otac u malom je hrvatskom gradu šef policije, a majka, tvornička radnica, također Srpkinja, neprestano traži da se sele „u Srbiju”, pa još dublje, „u Srbiju, u Srbiju!”. Naslućujemo što se kome od njih događa, tko što trpi. Otac je neprestano umoran i znojan, majka plače, a Tamara ostaje životno obogaljena tim balkanskim čehovljanstvom. Pretpostavljam da priča funkcionira i u ključu ratova 90-ih.

Mogu li se stoga ove priče uglaviti u danas već pomodnu ladicu feminističke književnosti i što uopće misliš o takvim karakterizacijama, ukalupljivanjima, etiketiranjima?

Karakteriziranje je korisno, to traženje zajedničkih točaka, neko znanje o vremenu. Ali, jako je teško naći onoga tko bi to znao napraviti, a onda i bez pristranosti napravio. Bez „svojih ljudi” teško je, pa i nemoguće, opstati danas i u hrvatskoj književnosti, ne samo u politici. Čak i piscima koji pišu dugo, dobro, a i objave više od jedne knjige u 15 godina. Ja nisam ta, ali znam da tko „svoje ljude” nema, ma... Ali, uvijek postoji nada da neki idealist/ica piše, piše... tamo negdje, bez pomisli na infernalije. Moje priče nisu feminističke, i neću tamo završiti – danas je u toj ladici, na feminističkoj ljevici, velika gužva.

Što, po tvome mišljenju, neku književnu junakinju čini feminističkim uzorom? Je li to Lara, koja ima sposobnost i snagu da sve „samo pusti“ ili je nužno još nešto ponad toga, neko junačko trganje patrijarhalnih okova – i što bi to uopće značilo?

Za to pitanje o „uzoru” nisam prava osoba. Jako sam protiv toga da se književnošću vode ideološki ratovi, drugo, nikad nisam dovoljno svladala „taj feminizam” da bih sudila meritorno, prije frivolno. Ipak. Gledao si sigurno film Događaj, prema romanu Annie Hernaux. Prava feministička i mizogino-porobljivačka tema, zabrana abortusa, tu čak i ja uvijek uskuham. Ali uporna i samoživa glavna junakinja teško da je baš ikome i ičemu uzor. Ona nije „mati” feminističkog pokreta, srećom. „Uzorni likovi” u bilo kojem smislu prošlost su književnosti. Do prije koju godinu znala je proviriti kakva mačistička njuška... pa OK, tko voli...

Đorđe Matić primijetio je da se priče uglavnom odvijaju u provinciji, ali da se čitatelj povremeno zbuni kada je neka radnja smještena u Zagreb, jer u ponašanju i ophođenju likova i nema bitne razlike; nerijetko se tematizira (na različite načine) seksualnost, u širokom luku od sazrijevanja i samootkrivanja, do seksualnog nasilja, koje je i individualno i sistemsko – seksizam i seksualno iskorištavanje kao uobičajena pojava različitih društvenih klasa i krugova, a koji izviru iz položaja moći na kojima su redovno muškarci, a čega i kulturni krugovi nisu pošteđeni i imuni. Što se zapravo dogodilo s tom famoznom provincijom u tvojim pričama? Kako definiraš provinciju? Je li ona geografska, jesu li ruralni krajevi i danas vidljivije zaostali za velikim urbanim sredinama ili su urbane sredine, iz raznoraznih razloga, provincijalizirane, pa se i taj jaz zbunjujuće smanjio, kako primjećuje Matić?

Većina priča događa se ipak u Zagrebu, kad već brojim. Ali nije mi bio cilj reći išta o odnosu velikog grada i provincije. Priče govore o parovima, ženama i muškarcima, pa, normalno, ima (puno) seksa, ali s namjernim izostankom detaljnog opisivanja. Previše sam dobra u opisivanju seksa na način da sam čin ne diram, ali sve okolo obrubim kao djeca kad izrezuju neki lik iz papira... iako, da, koja se djeca danas tako igraju? A kad pročitam opise seksa u hrvatskih pisaca, cijenjenih, pa i dobrih, to je, Davore, kao da konkuriraju za „najgori opis seksa u 365 dana”, (postojala je takva „nagrada” u Americi, dobili su je i Roth i Updike... više ne postoji, žene su se za to izborile); ili kao da pišu softporn za knjige koje se prodaju u pošti... Ne znam što je to, kakva pošast, ali izaziva jezu. Možda je priljepčivo? Držim se podalje.

Za govor o provinciji – znam da misliš metaforički, ali meni je i za metaforu potrebna podloga – e, tu podlogu nemam, i u rodnoj Požegi bila sam tri dana u zadnjih 35 godina. Sad bih voljela ići, naročito u Slavoniju, na koji dan, ali, sad su tu druge prepreke. Bojim se da će tako i ostati. Đorđu na recenziji hvala, i u pravu je, gradovi su postali primitivniji, ali gradovi tako i nastaju: seljaci dođu u grad. Naročito nakon ratova. Nema tu ničeg zbog čega bih se ljutila.

Desetljećima se baviš novinarskim radom, koji, pretpostavljam uzima puno vremena i crpi energiju. Kako i kada nalaziš vremena za fikciju? Pripremaš li nešto novo, što možemo očekivati u nekoj bliskoj budućnosti?

Novinarstvo iscrpljuje, a sad, nakon nekoliko mjeseci u mirovini (iako, radim i dalje u Jutarnjem), slobodnog je vremena manje nego ikad. A ne pišem jer, mora me nešto uznemiravati, mučiti i peći... a ne peče.

Rujanska kupačica druga je knjiga koja će ti se pojaviti u e-izdanju na BEK-u. Kakva su ti očekivanja od ovoga izdanja? Kakvo ti je općenito mišljenje o e-knjigama i objavljivanju i promicanju književnosti na novim medijima? Je li po tvome mišljenju tradicionalna tiskana, „papirnata“ knjiga na zalasku i treba li uopće dizati moralnu paniku oko opstanka knjige?

Izdanju u BEK-u iskreno se veselim! Nadam se, naime, da neće biti puno onih koji će misliti da se tu radi o prikazu posttuđmanovske Hrvatske. Ne bih voljela da e-izdanja sasvim zamijene štampu, ali anksioznost oko toga je suvišna, to se (još dugo) neće dogoditi. Prije će mi pasti cigla na glavu, ili početi neki svjetski svjetski rat. BEK će u mom životu doživjeti zlatne trenutke kad doista prestanem raditi, izdavači mi prestanu slati knjige i pozivati me na promocije, a intendanti na premijere. Kad ostanem sasvim sama, s BEK-om.

Više detalja o novom ženskom proznom bloku potražite na linku.

Intervju je objavljen u suradnji s Besplatnim elektroničkim knjigama.