'Kad se kultura zatvara, odriče se mogućnosti, središnjeg motora kulturnog razvoja.'

Povodom gostovanja na Zagreb Book Festivalu, razgovarali smo s Martinom Puchnerom, profesorom engleskog jezika i komparativne književnosti na Harvardu, čije su knjige Kultura - nova svjetska povijest (prev. Vedran Pavlić) i Pisani svijet (prev. Snježana Husić) objavljene u izdanju Naklade Ljevak. S njim je Filip Kučeković razgovarao o važnosti književnosti i teksta, demokratskom potencijalu pisanja, poziciji društvenih i humanističkih znanosti na američkim sveučilištima, umjetnoj inteligenciji i mnogim drugim temama. 

Ovaj razgovor vodimo povodom Vašeg gostovanja na Zagreb Book Festivalu na kojem predstavljate svoje dvije knjige prevedene na hrvatski jezik, Pisani svijet i Kultura: nova svjetska povijest. Započeo bih s rečenicom s kojom otvarate Pisani svijet: Ponekad pokušavam zamisliti svijet bez književnosti. Podsjetilo me to na Sartrea koji kaže da bi svijet bez književnosti funkcionirao sasvim dobro, ali da bi bez ljudi funkcionirao još bolje. Može li se reći da je ljudima književnost potrebna?

Smatram da sigurno ne možemo živjeti bez pripovijedanja, što je šira kategorija. Književnost je stara poput pisanja i u knjizi ponajprije govorim o aspektu pripovijedanja, o zapisanim pričama i kako komuniciraju s usmenim pričama. Mislim da nam je teško zamisliti svijet bez književnosti, što znači bez pisanja, iako su bez njih ljudi dugo živjeli, a neki u malim skupinama tako žive i danas. Ipak, mislim da je to postalo jedna od onih civilizacijskih temeljnih tehnologija bez koje je jako teško zamisliti život.

U svojoj knjizi bavite se onim što nazivate temeljnim tekstovima. Riječ je važnim tekstovima koji su oblikovali kulturu i svijet kakve poznajemo poput Epa o Gilgamešu, Ilijade, Biblije, ali i Komunističkog manifesta. Što se događa s takvim tekstovima u vremenu i prostoru? Ostaju li jednako relevantni?

Važnost nekih tekstova oscilira tijekom stoljeća. Ep o Gilgamešu započeo je kao vrlo važan. Bio je to prvi dulji zapisani tekst, a njegovi su fragmenti nađeni posvuda po Bliskom istoku. Zbog toga je jasno da je to bio početak teritorijalne ekspanzije carstva, u kojoj je Ep o Gilgamešu bio meka moć koja ga je pratila. Onda je nestao jer nikad nije bio transliteriran na novi sustav pisanja, nego je u cijelosti bio na klinastom pismu. Kad je ono nestalo, nestao je i tekst. Nestao je na 2000 godina prije nego je iskopan u 19. stoljeću, kada se vratio i utjecao na posljednjih 150 godina. To je ekstreman slučaj u kojem snažan tekst nestane pa se ponovno vrati. Čini mi se da većina tekstova o kojima pišem ima postupnu i kumulativnu liniju recepcije koja se vremenom mijenja. Postanu kanonski, prepričavaju se na različite načine i tako se šire preko svojih izvornih područja. To je uobičajena dinamika, a ona se mijenja kada kultura usvoji nove tehnologije pisanja. Tako je s budističkim tekstovima jer su budistički svećenici, želeći proširiti svoj nauk, počeli koristiti papir koji je tada bio puno jeftiniji od ostalih materijala. Isto je i na sjeveru Europe pa je Gutenberg prvo tiskao Bibliju. Ali mislim da se ne radi samo o tehnologiji, mislim da su ovi tekstovi dovoljno trodimenzionalni tako da ih svaka generacija može koristiti na svoj način. Plošni i jednodimenzionalni tekstovi si to ne mogu priuštiti, moraju imati određenu kompleksnost za to.

Je li onda kategorija književnosti sigurno utočište za takve tekstove?

Uvijek pokušavam razmišljati o presjeku forme, sadržaja i učinka, kao i o tehnologiji kao dodatnoj značajki. Tako se može vidjeti kako u Komunističkom manifestu Marx i Engels pokušavaju shvatiti kako pisati tekst koji predstavlja vrlo malu skupinu uglavnom njemačkih obrtnika u Londonu. Za malenu egzilantsku zajednicu u Londonu su izmislili žanr manifesta. Prvi je korak spoznaja da ne mogu započeti s katoličkom formulom Creda, proklamiranja vjere, nego da moraju imati i priču, za što im je potrebno dobro pripovijedanje. Zatim stvaraju žanr manifesta koji eksplicitno želi promijeniti svijet. Isprva to uopće ne funkcionira, ali onda se zahukta i uskoro njihov tekst mijenja svijet. Zatim se tu upleće priča o tehnologiji jer postoji i podzemna mreža tiskara koji nastoje izbjeći cenzuru, ali tako nastaju jeftine kopije. Posljedica svega je novi žanr koji je vrlo eksplicitan i koji želi promijeniti svijet.

Koristeći nekoliko primjera, u knjizi pokazujete kako je izum pisma u civilizacijama doveo do koncentracije moći u rukama manje skupine pismenih ljudi i posljedično radikalno promijenio društvo. Ima li pisanje demokratski potencijal? Dijelimo li se još između onih koji imaju pristup tekstu i znanju i onih koji nemaju?

Nije tako jednostavno da možemo reći kako je pisanje samo na strani nekolicine, iako je to dugo vremena bila vrlo komplicirana tehnika koncentrirana u rukama onih koji pišu, koja se koristi na sudovima i u religijske svrhe. Ali ima zanimljivih protuprimjera situacija u kojima su se najvažniji autoriteti služili oralnom kulturom. U sanskrtskoj tradiciji postoje brahmani koji ne žele da sveti tekstovi cirkuliraju jer ne žele izgubiti kontrolu nad njima. Oni ih zato pamte u tradiciji oralne kulture koja je još ekskluzivnija jer je takve tekstove još lakše kontrolirati. Ili sud, u većini pravnih tradicija usmeno svjedočenje je puno važnije od pisanog. U tim slučajevima usmenost i pamćenje postaje važno, a tekstovi su sekundarni.

Druga stvar je da s vremenom tehnologije pisanja postaju jeftinije i tako se demokratiziraju. Tako je bilo s papirom i alfabetom koji čine učenje i pisanje lakšim, kao i s tiskom. Zato mislim da tu ima demokratizacije, ali čak i u tim slučajevima proces nije linearan i jasan jer u rukom pisanoj kulturi svatko tko zna pisati, to može i činiti. S dolaskom tiska potreban je kapital, a država može kontrolirati ono što se tiska. Primjerice, u ranom dobu tiska zabranjuje se tiskanje Biblije na vernakularnim jezicima kao što se dogodilo u Engleskoj. Crkva ipak brzo prihvaća tisak jer će tako lakše kontrolirati tekstove i njihovu će distribuciju učiniti jeftinijom, što je bila pogrešna pretpostavka. Desetljeće kasnije im se dogodio protestantizam koji se također može promatrati kao demokratizacija. A onda postoji i primjer Sovjetskog saveza u kojem tiskanje postaje jeftinije, ali ga država može kontrolirati. Ana Ahmatova kaže da je prisiljena vratiti se u usmenu kulturu jer je morala smišljati poeziju i recitirati je prijateljima koji su je pamtili kako bi izbjegla državnoj kontroli. U cjelini mislim da se pisanje još više demokratiziralo s internetom. U tiskanom svijetu lakše je biti čitatelj nego autor. Taj svijet funkcionira tako da je prepreka visoko stavljena za autora, a nisko za čitatelje. S internetom je to najveća promjena: da sada svatko može biti autor, naravno, dok ima pristup Internetu.

U tome je smislu zanimljivo poglavlje Pisanog svijeta o Sokratu, Budi i Isusu, figurama učitelja-pobunjenika koji su u pismu prepoznali opasnost tekstualnog fundamentalizma. Koliko je ta tradicija živa danas?

Sokrat najviše kritizira pismo, i to s dva argumenta. Jedan se tiče mentalnih kapaciteta - boji se da će oni atrofirati ako previše vjere polažemo u vanjske spremnike znanja. Danas se to ponavlja s cijelom tom histerijom oko djece i mobitela. Drugi je u tome da se iz pisanog teksta pojedinosti mogu lakše izdvojiti iz konteksta. Tada nema potpitanja, pojašnjenja i sigurnog značenja, odnosno ljudima se može manipulirati kao što se danas čini s lažnim vijestima, koje se može učitati u Sokratove argumente. Ne znači da su te ideje ispravne, ali mislim da rezoniraju i mislim da ono što objašnjava takav način razmišljanja je činjenica se radi o strahu od nove tehnologije. Sokrat je te strahove našao u sofistima koji su trčali okolo i nastojali utjecati na ljude svojim tekstovima, i činilo mu se da postoji previše ludosti koje mora pobiti kritikom pisanja.

Djeluje i kao da je pretjerana simplifikacija u čitanju Derridaa doprinijela drugoj strani privilegiranju pisma, što nikako nije bila njegova namjera.

Učio sam s Derridaom i sve mi se više čini da sam se udaljio od dekonstrukcije kada se u 90-ima počela širiti američkim sveučilištima. Čak je i sam Derrida kritizirao mehaničko, bezumno ponavljanje svojih teza, ali dok sam pisao Pisani svijet stalno me mučila misao da ponovno ispisujem O gramatologiji, samo u više narativnoj formi. Nije mi bilo drago, ali mi je palo na pamet.

U Pisanom svijetu i još više u Kulturi naglašavate da nema napretka kulture bez razmjene između različitih kultura. U suprotnom, što se događa kada se kultura zatvara?

Kad se kultura zatvara, odriče se mogućnosti, središnjeg motora kulturnog razvoja. Nastavlja postojati, ali se uglavnom počne ponavljati. Forme otvrđuju, opozicije postaju više ukorijenjene i na jedan način stagniraju i venu. Nisam započeo s tom teorijom, nego mi je, dok sam pisao knjigu, postajalo sve jasnije da je posuđivanje motor kulturnog razvoja. Ako ga iz bilo kojeg razloga dokinete ili ograničite, lišavate se mogućnosti. To se može dogoditi iz više razloga, jer postanete previše suprotstavljeni onome što je oko vas i pokušavate dokinuti stvari bez obzira na motivaciju ili razlog.

Nalazimo li se u takvoj situaciji već nekoliko godina, da kulture ne komuniciraju dovoljno?

I da i ne. Iz jedne perspektive, živimo u globaliziranom svijetu gdje, na svakoj razini, u muzejima, na internetu, putovanjima ima puno razmjene. I mislim da zbog toga ima mnogo zazora prema takvoj razmjeni, zazora koji zauzima mnoge forme. S jedne strane, postoji desničarski zazor, jedna vrsta etnonacionalizma koji zapravo želi ograničiti, pročistiti i izabrati jednu određenu priču koja se potom prepričava i ukorjenjuje. A onda postoji i neobična ljevičarska progresivna vrsta zazora koja se javlja ne samo, ali uglavnom, u SAD-u. Riječ je o jedno vrsti progresivnog, identitetskog zazora koji se također temelji na poziciji prema kojoj svatko zna svoje mjesto i ne želi istupiti iz njega. Ne izlaze iz njega jer smatraju da u susretu dviju kultura ima puno nasilja, prisvajanja i nepravde. Vidio sam to iz prve ruke prije desetak godina kada sam započeo kazališni program, jednu vrstu akademskog praktičnog teatrološkog kolegija. Jedan bijeli američki student se zainteresirao za japansko noh kazalište i došao me uznemiren pitati koga treba tražiti dopuštenje da ga proučava. S druge strane, bilo je nekoliko indijanskih viših asistenata koji su poučavali kulture američkih Indijanaca i odjednom su odlučili da će zbog straha od kulturalnog prisvajanja, od sada, poučavati samo indijanske studente.

To me navelo na razmišljanje: jesmo li došli do jedne vrste perverznog zaključka sličnog teoriji potkove u politici, gdje se dva ekstrema iz vrlo različitih razloga, nađu na istom mjestu. To je pogotovo vidljivo u SAD-u, gdje je svijetom umjetnosti i sveučilištima deset godina dominirala lijevo-progresivna identitetska struja, a onda su na nju reagirali pristaše Trumpa koji ju žele uništiti i promovirati jedino zapadnu kulturu. To je ono što žele uvesti u udžbenike itd. Stoga mislim da postoje različiti oblici zazora od, u nedostatku bolje riječi, globalizacije u koju ipak vjerujem.

U jednom poglavlju Pisanog svijeta bavite se Goetheom i njegovom idejom svjetske književnost. Što je od te ideje ostalo danas? Je li ona utopijska i ima li ona politički potencijal jer mi se čini da se uvijek javlja nakon velikih sukoba, prvo s Goetheom nakon Napoleonskih ratova, a zatim kao komparativna književnost nakon Drugog svjetskog rata. 

Za Goethea to nije bio utopijski projekt. On je prepoznao da postoji, i on koristi upravo tu riječ, svjetsko tržište književnosti, i da u provincijalnom njemačkom gradu od 7000 stanovnika može doći do prvih prevedenih kineskih romana, Kalidasinih drama na sanskrtu, kao i drugih tekstova, arapske i perzijske poezije. Primijetio je kruženje za koje mislim da je više od utopije. Iako je bio odgojen na klasicima i europskom kanonu i na neki način oblikovan njima, proučavao je sve tekstove, a neki su na njega ostavili dubok trag, poput perzijskih pjesnika kao što je Hafez. Ali o Goetheu razmišljam kao o jednom produžetku starijeg fenomena, osamnaestostoljetnog aristokratskog kozmopolitanizma koji se opire svemu što se događa oko njega, kao što je njemački nacionalizam prema kojem je bio vrlo skeptičan.

Zanimljivo je razmišljati o Napoleonskim ratovima jer su oni potaknuli njemački nacionalizam. Zbog njih su malene i fragmentirane njemačke države shvatile da moraju stvoriti barem kulturalnu ideju nacije, a kasnije i političku.

Ali čini se da je jezik svjetske književnosti engleski i da neki autori, oni sa sjeverne hemisfere, lakše ulaze u korpus svjetske književnosti.

O tome se razvila velika rasprava. Nekad su jezici komparativne književnosti bili njemački i francuski, ali zanimljivo je razmišljati o tržištu prijevoda, i to je ono što je Goethea zaokupljalo. Nije o Njemačkoj razmišljao kao o proizvođaču književnosti, nego kao o tržištu prijevoda, jednoj poluperiferiji nad kojom dominiraju francuska i engleska književnost i klasici. Zanimala ga je i njemačka književnost, ali ga je zanimalo i tko ju prevodi, posreduje, kako kruži.

Iz takve perspektive jasno je da danas dominiraju velike američke izdavačke kuće na vrlo neravnopravan način jer se vrlo malo književnosti prevodi na engleski jezik, a engleska se književnost prevodi na mnoge jezike. Ali onda postoje i zanimljivi regionalni jezici. Primjerice, njemački nastavlja biti važan jezik na koji se prevode tekstovi Istočne Europe, ili francuski koji također nastavlja svoj kontinuitet. Ali u središtu književnog sustava nalazi se Nobelova nagrada, čiji su članovi žirija svi izvorni govornici jednog manjeg sjevernoeuropskog jezika. Stoga neki autori, koji si žele osigurati veću mogućnost da dobiju Nobelovu nagradu, moraju imati dobrog prevoditelja na švedski. Njih je teško naći jer oni svoje prevoditelje dobro plaćaju, tako da su troškovi prilično visoki...

Da, u književnosti ili bilo kojem globalnom sustavu pojavi se dominantna lingua franca kao globalna valuta. Goethe sam uspoređuje kruženje književnosti s novcem, načinom na koji novac kruži i stvara nejednakosti. Ali njegova je druga misao da ono što kruži nije viđeno kao još jedno polje globalizacije, da će sve postati homogeno i isto. Mislim da se to ipak neće dogoditi, iako je upravo to ono što mnoge zabrinjava. Goethe zapravo misli da su ono što cirkulira razlike i da će različite lokalne književnosti moći u tome doprinijeti, moći će nešto ponuditi tom tržištu. U svakom slučaju, mislim da je to neravnopravno igralište, bez sumnje, i relativno malo. Zanimljivo je i što trošak prevođenja jako brzo pada, što je loša vijest za prevoditelje, ali omogućuje različite oblike kruženja.

Razgovarao sam s nekim urednicima u New Yorku koji mogu rukopis samo provući kroz GPT da vide smisao i onda odlučiti hoće li ga se prihvatiti. Ostaje vidjeti, mislim da je to dinamičan proces, ali nejednak.

Bavite se i Kućom mudrosti u Bagdadu, svojevrsnom knjižnicom i istraživačkim centrom Bliskog Istoka. U njoj se različite znanosti proučavaju jedna kraj druge, matematika je vrlo bliska glazbi, a ono što danas nazivamo STEM područjem blisko je humanističkim znanostima. Zašto se danas čini da su te znanosti tako udaljene, i što imaju zajedničko? Što mogu naučiti jedne od drugih? 

Zanimljivo je da su u Bagdadu proučavali indijsku i grčku matematiku zajedno s perzijskim pripovijedanjem, pa su ih potom spojili i obradili. To je bio dio projekta koji je nadilazio podjele. Mislim da je danas najveća poveznica književnosti i matematike umjetna inteligencija. Zanimljivo je da je al-Hvarizmi, po kojem je nazvan algoritam, bio matematičar u Kući mudrosti u Bagdadu te je posredovao između indijske i zapadne matematike. Donio je indijsku matematiku u Bagdad, a njegov je rad potom prenesen u Europu preko Al-Andalusa u Španjolskoj, gdje su europski matematičari pogrešno izgovarali njegovo ime i tako je nastao pojam algoritma. Mnogo vremena kasnije pojavljuje se Alan Turinga i ono što imamo danas je spajanje matematike i jezika, odnosno primjena matematike na jezik. To nas je dovelo do velikih jezičnih modela i chatbotova. To i nije tako daleko od onoga što su ljudi radili u Kući mudrosti.

Dakle, pisanje vidite kao temelj civilizacije i kulture, bilo da se radi o tekstu, tehnikama pisanja ili materijalima na kojima se piše, ali sve češće čujemo da živimo u vremenu postpismenosti i prevlasti slike. Što se u tom slučaju događa s pisanjem?

Kada samo počeo pisati knjigu, smatrao sam da je najprije sve bilo usmeno, a da se zatim pisanje pojavilo na nekoliko mjesta. Ono se potom širilo i s vremenom istisnulo usmenu kulturu jer se, kako smo ranije rekli, demokratiziralo. No shvatio sam da je to prejednostavno i da se zapravo sa svakim novim izumom, bilo da se radi o pismu, alfabetu, tehnici pisanja, papiru, pisanje mijenja. Različiti ljudi počinju zapisivati različite stvari iz različitih razloga za različite čitatelje. Pisanje ne zamjenjuje usmenost, nego su to uvijek isprepleteni sustavi. Ako promijenite jedan dio, mijenja se i drugi.

Na primjer, na Bliskom istoku papir demokratizira pisanje za vrijeme zlatnog doba arapske književnosti. Odjednom se počinju zapisivati popularne priče poput Tisuću i jedne noći. No, usmeno pripovijedanje se nastavlja i pripovjedači koriste pisane tekstove kao pomoć pri pamćenju i zatim nastavljaju izmišljati nove priče, a one se i danas dodaju Tisuću i jednoj noći adaptacijama. Slično je stanje i s internetom. U prvom desetljeću izgledalo je kao da je internet pokazatelj konačnog trijumfa pisanja, nikad se nije više čitalo i pisalo. Zbog toga je u engleskom jeziku riječ tekst prvi put postala glagolom (to text). No, onda su došli YouTube, TikTok, audio knjige, chatbotovi, Siri, Alexa. Nije riječ o borbi slike protiv pisanja, već o činjenici da tehnologija mijenja odnos između njih.

Slično je i s razvojem pisanja. Pisanje započinje slikovnim zapisom, zatim ide preko alfabeta koji gotovo u potpunosti izbacuje sliku, sve do današnjih emotikona u kojima primjećujemo povratak slikovnog pisma. Tisak je, zanimljivo, bio neprijateljski nastrojen prema slici jer ste u tekstu morali ostavljati bjeline kako bi se kasnije ručno oslikavali inicijali i ilustracije. Ako se sjećate, još prije 15 godina bilo je izuzetno teško umetnuti sliku u Microsoft Word. Dakle, ne mislim da je to borba gdje jedno pobjeđuje ili propada – tehnologije mijenjaju odnose između govora i pisma, slike i teksta. Ne mislim da je potrebno birati između jednoga i drugoga, i da uspon jednoga znači pad drugoga. Tehnologije restrukturiraju odnos između pismenosti i usmenosti, i pismenosti i slike.

Istina je da studenti više ne čitaju duge tekstove i da se mijenja način kako manipuliramo tekstovima, kako ih upijamo. No, ako pogledam, recimo, Instagram, tamo većina slika ima duhovite opise ispod ili iznad njih što podsjeća na srednjovjekovne alegorije - slike s tekstom ispod njih. Ta veza teksta i slike svuda je oko nas.

Zauzimate vrlo kritičan stav prema ideji originalnosti i izvornosti kao konceptu. Što potraga za originalnim podrazumijeva, a što isključuje iz vidokruga?

U početku o tome nisam puno razmišljao, ali sve više sam primjećivao kako je ta potraga za izumiteljima – alfabeta, vizualne perspektive, romana – često povezana s idejom kulturne nadmoći ili vlasničkog prava koje će za neku od tih pojava reći da je njegova. Postao sam vrlo skeptičan prema tome jer je zapravo jako teško dokazati tvrdnje o originalnosti. Kad je riječ o kulturi, mi se svi bavimo onim što je izmišljeno, napravljeno ili napisano prije nas, a mi samo preuređujemo postojeće dijelove. Zato mi nije važno tko je što izmislio, nego što mi svi zajedno radimo s tim nasljeđem, bilo da dolazi iz prošlosti ili drugih kultura. Zbog toga u knjizi naglašavam važnost prevođenja, ponovnih otkrića i kulturnih posudbi. To je ono što stvara različite kulturne tradicije, a ne tvrdnje o prvotnosti.

U kakvom su stanju humanističke i društvene znanostima na Sveučilištu Harvard na kojem predajete?

Postoji velika razlika između humanističkih i društvenih znanosti. Društvene znanosti na Harvardu uvijek su bile vrlo propulzivne, među najpopularnijima su psihologija i političke znanosti. No, humanističke znanosti, kao i drugdje, u velikom su padu. Počelo je prije dvadesetak godina, ubrzalo se tijekom velike ekonomske krize 2008. i nastavilo opadati. Danas samo oko osam posto studenata na Harvardu odabire humanističke znanosti kao glavno područje studija.

To djelomično ima veze s američkim modelom slobodnog obrazovanja. U prvoj godini studenti moraju učiti ponešto iz svih područja, i većina mojeg poučavanja odnosi se upravo na to, na kolegije književnosti za studente koji nisu za nju specijalizirani. Takvih je puno, ali se broj onih koji studiraju književnost kao glavni smjer jako smanjio. No, ono što me fascinira jest koliko se humanistike još uvijek prakticira izvan sveučilišta u čitateljskim klubovima, festivalima, muzejima. Dakle, priča o propasti je samo djelomična i ima veze s greškama koje su učinili članovi akademske zajednice.

Zašto je baš problem na sveučilištima?

Puno razmišljam o tome i mislim da je problem mnogostruk. Počelo je okretanjem prema unutra – članovi akademski zajednice pisali su samo za druge članove, došlo je do hiperspecijalizacije. To je, po meni, bio „izvorni grijeh“. Kasnije se dogodila i određena politizacija iz namjere da se humanistika učini relevantnijom. Ne mislim da je to uspjelo, zapravo je možda još više otuđilo studente koji nisu dijelili uski skup uvjerenja. No, taj prezir prema široj javnosti bio je ključni problem.

Je li teško pisati tekstove za širu publiku koji trebaju u isto vrijeme biti i informativni i pristupačni?

Mogu reći da je bilo teže nego što je trebalo biti nakon 20 godina akademskog pisanja. Morao sam se odučiti od loših navika i ponovno naučiti pisati drugačije, kao da pišem romane ili sličnu prozu. Ali jednom kad sam preusmjerio način razmišljanja, zapravo nije bilo teško, a sad poučavam studente kako to raditi. Opet, mislim da je krivnja na članovima akademske zajednice koji su gotovo namjerno uništili tu sposobnost pisanja, to zapravo nije nadnaravan talent, nego je zdrav razum.

Knjigu Pisani svijet napisali ste prije pojave umjetne inteligencije. Kako se ona uklapa u tu priču? Hoće li umjetna inteligencija promijeniti našu kulturu?

Kad se pojavila umjetna inteligencija, ljudi su je doživljavali gotovo kao vanzemaljsku silu koja je došla preuzeti svijet. No, iz perspektive Pisanog svijeta to je samo najnoviji obrat u dugoj povijesti tehnologija temeljenih na pisanju. Umjetna se inteligencija temelji na korpusu pisane riječi i određenom načinu obrade tog skupa tekstova. Kao što sam rekao, to je spoj matematike i pisanja.

Najzanimljivije mi je da se temelji na dijaloškom sučelju, vodimo razgovore, o čemu sam pisao u poglavljima o Budi i Sokratu. Dijalog kao način mišljenja star je i vrlo umjetan oblik. Sokratovi dijalozi nisu prirodni – vrlo su umjetni, kao i Budini temelje se na presijecanju filozofije i drame. Ako ništa drugo, umjetna je inteligencija produžetak tih pisanih, dijaloških tehnologija.

Dakle, ne trebamo umjetnu inteligenciju doživljavati kao neku izvanzemaljsku silu, već kao proširenje alata koje već tisućama godina koristimo za mišljenje.

Čini se da niste pesimist po pitanju umjetne inteligencije.

Mislim, ima puno stvari zbog kojih se možemo zabrinuti, kao što je gubitak radnih mjesta. Također me brine dostupnost informacija, na primjer, mogućnost da netko napravi kemijsko oružje u svojem podrumu. To nisu dobre stvari. Ali ta čudna ideja o umjetnoj inteligenciji da ima svoju volju i da će se jednog jutra probuditi i odlučiti preuzeti svijet je iracionalna. Mislim da je to jako dobar primjer kako znanstvena fantastika zamagljuje ljudima um.

I za kraj, posljednje pitanje – vratimo se temeljnim tekstovima. Je li u naše vrijeme nastao neki temeljni tekst koji će oblikovati našu budućnost, ili ćemo ponovno tumačiti postojeće tekstove?

Prije svega, mnogi stari temeljni tekstovi i dalje su prisutni i vrlo moćni. Kad razmišljam o svojim chatbotovima, pomislim na Isusa, Sokrata, Budu – svi su oni na neki način temeljne figure, mogli bismo reći svojevrsni chatbotovi. Naravno, novi temeljni tekstovi će se pojaviti. Spomenuli smo Komunistički manifest koji je jedan od novijih primjera, ali teško je sa sigurnošću reći. Svi ti tekstovi trebaju neko vrijeme da ostave trag, čak je i Komunističkom manifestu trebalo nekoliko desetljeća.

Pisanje je važnije nego ikad. Oblik pisanja se mijenja s umjetnom inteligencijom, mijenjaju se odgovori na pitanja tko piše, tko čita, koji su alati za pisanje, ali siguran sam da će se temeljni tekstovi i dalje pojavljivati. Stari temeljni tekstovi, koji su tijekom vremena stekli toliku moć, još su uvijek tu. Mislim da smo, na neki način, tijekom devedesetih i ranih dvijetisućitih, kad smo mislili da živimo u postpovijesnom trenutku, djelomično mislili da ti stari tekstovi više nisu toliko važni. No sada je jasno da itekako jesu. Mnogi današnji sukobi barem su djelomično oblikovani tim starim temeljnim tekstovima. I, da, siguran sam da se novi temeljni tekstovi pišu, samo ne znam tko ih piše, ni što će točno biti.

Možete li reći nešto više o chatbotovima koje ste spomenuli?

Počeo sam se baviti chatbotovima kad sam shvatio da vodimo dijaloge. Počeo sam više razmišljati o toj interakciji kroz dijalog i o tim dijaloškim filozofima, kako ih mogu vratiti u govor ili dijalog. To je upravo ono što ova tehnologija omogućuje, da vodite razgovor s tekstom ili skupom tekstova i pomislio sam kako bi bilo odlično probuditi Sokrata.

Počeo sam s OpenAI platformom – to je vrlo jednostavno, čak ne morate ni znati programirati. Učitate tekst i generirate upute. U međuvremenu sam počeo pohađati tečajeve programiranja i uz pomoć umjetne inteligencije kao asistenta za kodiranje sam programiram svoje chatbotove. To je teško, ali bez pomoći umjetne inteligencije vjerojatno bi mi trebalo pet do deset godina da dovoljno napredujem. Jedan moj bivši student rekao je: „Stvarate Jurski park za filozofe.“ I oni sad izlaze u svijet. Nadam se da će to dobro proći.

Fascinantno je vidjeti kako oblikujete dijaloško ponašanje, kako hranite različite vrste tekstova, kako ih kombinirate u odgovarajućim funkcijama. Dakle, u samim "utrobama" tih chatbotova – kako različiti oblici teksta i kodiranja međusobno djeluju i pretvaraju se u ponašanje. To je moj najnoviji hobi.