Nedavno smo na našem portalu pisali o Facebook projektu pod nazivom 'Književnost uživo' kao mjestu kontinuiranog susreta s aktualnom produkcijom, bilo da je riječ o piscima amaterima, bilo da su u pitanju iskusni autori, odnosno profesionalci. O smislu ove stranice odnosno o ciljevima njezinih autora razgovarali smo s pokretačem projekta Milanom Zagorcem.
***
Živimo u zemlji u kojoj, prema nedavno objavljenim podacima, 52% stanovnika u proteklih 12 mjeseci nije pročitalo niti jednu knjigu. Kako ste se u takvom jednom okruženju odlučili na pokretanje ovog projekta?
Upravo zato. Mi, kao mali izdavači (radio sam u ICR-u i Adamiću, ali i u svojoj kući Studio TiM), bili smo 'prve žrtve', mi smo osjetili svu snagu urušavanja sustava prodaje, distribucije i potpore knjizi (jasno, radi se o javnom novcu, i to još izvan Zagreba). Usudio bih se reći da smo došli ne u predinfarktno stanje, nego smo duboko već u post mortem stanju. Dakle, izdavačka je scena kao srce književnosti (a nije izdavaštvo samo književnost nego i brojne druge usluge koje su u međuvremenu 'umrle') gotovo izbrisana, od nje su ostale sjene i ljudi koji su u njoj radili i godinama znali da nešto nije u redu. Ministarstvo se kao najodgovornije u ovome sustavu pokazalo posve tromo i nezainteresirano. Godinama je uočavan pad interesa za književnost, sustavno je izlagana, pa ne bih rekao ruglu, ali je svakako omalovažena i podcijenjena, godinama se uočava loše strukturirana i dobi učenika neprilagođena lektira, godinama se vidi štošta, no sad izlaze van brojke o kojima smo sve znali ali se nismo usudili pričati. Ipak, jednu stvar smo znali: potreba postoji. Kako za artikulacijom, tako i za njezinim čitanjem. Potreba je još i veća nego se čini. Ipak je riječ o godinama i godinama zapuštenosti cijelog humanističkog područja. A znamo i za zakone očuvanja energije: ona nikad ne nestaje, samo mijenja oblik. Ne mogu šarene laži medijske mašinerije - šou programi, neprekidna zabava, samo zabava - zamijeniti iskonski kontakt sa živim riječima i ljudima koji se nalaze sad i odmah s druge strane virtualnog stola.
Koja je zapravo osnovna ideja koja leži iza projekta 'Književnosti uživo'?
Upravo ovo što sam spomenuo: želja za živim kontaktom s drugim ljudima, ne samo pisaca s piscima, iako oni međusobno komuniciraju, nego i s ljudima koji nisu pisci, ljudima koji rade na ETF-u, u Ericssonu, u bolinicama, bilo gdje... Potreba za komunikacijom, naročito umjetnički rafiniranom, visoko je u svačijem sustavu potreba. O tome sam i govorio u postu na blogu
Aksiomatični Milan.
Zašto upravo Facebook? Što nude društvene mreže u smislu popularizacije književnosti?
Ja, ali i svi moji kolege (Alen Brabec, Alen Kapidžić, Igor Beleš, Robert Vrbnjak, Tamara Modrić, Zoran Žmirić i Slaven Jelenović) koji su pokrenuli 'Književnost uživo' su dugo na Facebooku. Godinama. Štoviše, iza nas su godine eksperimentiranja s drugim mrežama, s blogovima, s drugim vidovima kontakata, s Issuuom i Scribdom. Facebook je dakle mjesto susreta mnogo ljudi. Naravno, svi do jednoga smo proizašli iz klasičnog, tiskanog izdavaštva.
No, ono se više ne da spasiti. Riječ je o tome da ako će netko odriješiti kesu, a nakon toga netko te knjige kupovati, tad će se spasiti i tiskana knjiga u današnjem obliku. Ovako činimo dvije stvari: približavamo književnost i proces njezinog nastanka njezinoj izvornoj svrsi - komunikaciji, prijenosu stiliziranog sadržaja, prijenosu mita, priče, kako želite, a s druge strane, potičemo korištenje društvenih mreža i za druge svrhe osim stavljanja idiotskih statusa tipa 'jedem', 'evo me na zrću :)' i 'swatkice jedna dwoljasta' i slično. Osim toga, fotografija, odnosno ilustracija kao dobar vizualni atrakt privlači pažnju čitatelja. Sve činimo da privučemo čitatelja i da ga zaineteresiramo. S druge strane, sve činimo da pisci rade još bolje. U svega dva tjedna postojanja mogli bismo izbaciti doslovno jednu izvrsnu knjigu pjesama i jednu dobru zbirku pripovijedaka. I to ćemo i učiniti. Uskoro izdajemo časopis naziva Književnost uživo, jasno u e-obliku. Dakako besplatan. O načinu financiranja ćemo misliti kasnije. Osnovni postulati su besplatnost i dostupnost.
Što mislite koje mogućnosti se otvaraju ovakvim konceptom promoviranja književnosti, odnosno kulture čitanja?
Zacijelo ogromne mogućnosti, ali kojih jednostavno nismo svjesni. Nužan nam je intenzivniji kontakt s drugim jezičnim područjima. Naročito engleskim. Svakako puno veći kontakt i puno veća distribucija sadržaja.
Otkada su nastali Facebook, a kasnije i Twitter, književnost je odmah postala vezana uz te mreže, no kod nas to nije bio slučaj. Mislite li da je kod nas još uvijek zapostavljen ovaj fenomen?
Oficijelna kultura je ovisna o, zamislite, kolektivnim ugovorima. O plaćama zaposlenih, hladnim pogonima, o ravnateljima, o kazalištima koja su ostala u vremenu koje ne postoji više ni u snovima. Izdavaštvo je najprije doživjelo izlazak na tržište, ali pojam tržište je kod nas ironija. Ono jednostavno ne postoji ni za puno konjunkturnije proizvode, a kamoli nešto što zahtijeva i kulturološki i civilizacijski nivo, ali i interes, znatiželju. A što kod nas pobuđuje znatiželju? Afere? Politika? Čak su i starlete ofucane, kod nas znatiželju kućanica eventualno izaziva neki lijepi turski glumac. Mi živimo u društvu bez istinske znatiželje i bez želje za istraživanjem. A kulturu, kako bi se to mladenački reklo, 'ne doživljavamo', to je nešto dosadno, glupo, za penziće, za nikoga. Osim ako se medijski ne promovira, kod nas ne postoji istinski kulturni projekt koji izaziva pravu znatiželju. Ne vjerujem ni da je Picassa odgledalo dovoljno stvarno zainteresiranih gledatelja. Ne mogu ga staviti u kontekst. Zapravo, ne razumiju. Zamislite onda da imamo izložbu jednog De Chirica? Ili, ne daj bože, objavimo njegov roman? Ponavljam, mi smo tromi i kruti. Nije to samo stav o gay vjenčanjima ili ćirilici, to je opće stanje duha u kojem nema razlike imate li ovakav ili onakav stav. Eto, zato je Facebook za mlade. To je za djecu koja nemaju što raditi. Ne za kulturu. Njoj je mjesto u muzeju. U koji nitko ne ide.
Smatrate li da i naši izdavači žive u prošlosti? Odakle taj otpor prema društvenim mrežama, je li u pitanju zastarjelo poimanje onoga što neki nazivaju 'visokom kulturom'?
Riječ je o tromosti i krutosti. Kod nas je kultura općenito ostala zamrznuta i posve neokrznuta ogromnim i društvenim i tehnološkim promjenama. Sjećam se prije nekoliko godina, kad sam tek krenuo sa suprugom u vlastitu izdavačku avanturu, većina knjižničara nije primala ni e-mailove. Samo faks. I to je bilo nedavno, 2007. odnosno 2008. godine. Zaboga, već se tad govorilo o fenomenu Facebooka.
Ipak, dio ljudi je svjestan, ne samo u izdavaštvu, da je stanje loše i da su promjene nužne. I dio ljudi se dobro snalazi na društvenim mrežama, ali ipak je još uvijek riječ o manjini. Ostalima služi za lurkanje i stalkanje prijatelja iz srednje škole.
Razgovarao Neven Svilar
