Paučina: Sjebana sam, sjebana! Mrzim maslinovo ulje, volim čokoladni mousse, Iron Maiden i pandu s velikim crnim podočnjacima

Odlazi do prozora s prljavim staklima i otvara ga nemirnim, drhtavim rukama. ''Napuštena Tina, napuštena Tina, napuštena, napuštena'', bubnjaju te ružne riječi bez milosti u njezinoj glavi. Naginje se kroz prozor na trećem katu. Mora se jako nagnuti da vidi ono što želi vidjeti. I vidi ga, vidi ga ispred taksija, vidi ljubav svog života kako puši dok se debeli taksist jedva kreće stavljajući Markovu gitaru na stražnje sjedalo auta, a naprtnjaču i dvije kutije u prtljažnik. U njezinoj glavi roji se najednom stotinu pitanja i potpitanja. Ona pokušava sabrano misliti. Pa stvarno, zašto nije prestala mljackati te jebene mandarine? Hoće li je sve to pratiti cijeli život? Ti neobjašnjivi postupci, i njoj neobjašnjivi, ta upornost u beznačajnom, to dokazivanje bez svrhe – ali i bez pravog užitka, samo tek tako!

Onako opasno nagnuta, raspolovljena na prozoru, osjeća srh u želucu, žmarce u cijelom tijelu, najviše u nogama, osobito u koljenima. Trnci su i u trbuhu, cijelo njezino biće osjeća neodoljivi poriv da se baci dolje na asfalt, točno ispred njegovih nogu na pločnik, pa neka on vidi koliko ga ona, zapravo, voli. Jedva suspreže taj poriv. Kome bi nakon svega koristio taj dokaz ljubavi? Ako bi to uopće bio dokaz ljubavi! Možda bi to, prije svega, bila samo ružna i nepotrebna osveta čovjeku koji tu osvetu nimalo ne zaslužuje, a njoj bi pružilo kukavičko izbavljenje od života, od svega onoga što nikada nije razumjela u svojem životu. Jedva suspreže tu želju, tamnu želju. Ali poriv je jak, nalazi se u opasnoj blizini neodoljive žudnje za nestajanjem, žudnje za prestankom svake pa i najmanje želje. Ali baš svake! No, zar nije u njezinoj obitelji već dovoljan jedan samoubojica, njezin otac Slavko Puršić? Njezin tata je čovjek koji se upravo tako ubio, skokom na glavu u crno, tvrdo, asfaltno more.

Ona se jedva odvaja od prozora, kao da je hipnotizirana, i odlazi prema kauču. To joj se već i prije događalo, za vrijeme srednje škole i fakulteta. Ona dobro zna da za te nagle nalete duboke obeshrabrenosti da živi postoji točni svakodnevni izraz, popularan u svakom suvremenom jeziku. Taj izraz, možda baš zato što ništa ne govori o uzrocima, već samo potvrđuje posljedicu nečega, brižno izbjegavaju tankoćutni i obrazovani duhovi. Ali ona nije niti toliko tankoćutna niti toliko obrazovana. ''Sjebana sam, sjebana, to je odgovor na sve, to je i razlog za sve što mi se događa, to je to!'', mrmlja ljutito sebi u bradu dok odlazi po mandarinu. Onda pomisli da je možda ipak nepravedna prema sebi jer je njezina sjebanost relativno rijetka i podnošljiva. Ta ona je poduzetna, energična, uspješna i prilično vedra osoba koja se smije svaki dan, katkada do suza, ponekad i bez naročita povoda. Zar nije na vrijeme i s odličnim uspjehom završila osnovnu i srednju školu? Jest. Zar nije svojom voljom odabrala studij novinarstva? Jest. Zar nije na vrijeme završila fakultet? Jest. Zar se nije odmah zaposlila nakon diplomiranja? Jest. Pa otkud joj onda naleti te obeshrabrenosti da živi? Otkud joj naleti te sjebanosti? Ne zna, ne može o tome ništa točno reći. Da, ali… Postoji još jedna mogućnost. Možda je ona zla? Možda je sve to od neke potmule crne zloće koju nosi duboko u sebi kao jednu od svojih glavnih karakternih osobina? Pa dobro, hajde, koliko je zlih stvari učinila u svojem životu? Pa mnogo njih. Za početak, recimo, baku je okrutno ''pospremila'' u starački dom prije vremena. Zatim rekla je Marku onu podlu stvar da je stan njezin, što je istina, ali… I, najgore od svega, posljednjih nekoliko godina dovela ga je do ruba svojim divljim, kaotičnim ponašanjem u stanu. On bi je stvarno mogao ubiti da se sve to nastavi. Svatko bi je mogao ubiti. I onaj koji bi to učinio ne bi dobio puno zatvora, jer bi taj čin, očito je, bio ocijenjen kao ubojstvo na mah. Ne, ne želi sada misliti o tome. Ne sada. Iz ovalne keramičke posude na kauču uzme mandarinu, vraća se do prozora, nagne se i ljutito je, umjesto sebe, baci dolje u smjeru taksija koji je upravo krenuo. Mandarina se rasprsne udarivši muklo u željeznu rešetku otvora za kanalizaciju.

Energično zatvori prozor. Zatim u prolazu bijesno zamahne nogom i lupi tanjurić s korama mandarina. Proletjevši pokraj televizora, tanjurić se razbije o zid, komadići tanjura i kore popadaju po parketu u širokom luku. Odlazi u hodnik. Stoji ispred ogledala i promatra modricu ispod desnog oka. Samoj sebi izgleda kao panda, njezina najdraža igračka iz djetinjstva; panda koju je sačuvala, eno je tamo u njezinoj bivšoj sobi, takozvanoj dječjoj sobi, pokraj njezine prve školske torbe sa svjetlećim 'mačjim očima' i nacrtanom Pčelicom Majom, a ispod postera zastrašujućeg Eddieja, maskote heavy metal grupe Iron Maiden, izvađenog iz njemačkog magazina Bravo. Pomno promatra i sve ostalo što može vidjeti u zrcalu: skorenu krv na rubovima nosa koji je malo natekao, natečenu gornju usnu, nadlanicom razmazane krvave mrlje po licu, slične onima iz djetinjstva, samo što je tada bila zamusana čokoladnim mousseom. Ono je bila smeđa boja, a ovo je crvenkasta boja krvi čiji se razmazani tragovi polako pretvaraju u tamnocrvenu, a samo na rubovima u smeđu boju. Promatra prljavu ljubičastu majicu s mrljama masnoće i krvi, promatra cijelu svoju figuru. Doista izgleda prljavo i neuredno. Ali još je uvijek lijepa. Izudarana, uneređena, prljava ljepotica. Da, još je uvijek lijepa bez obzira na trenutačne okolnosti. Iznenadio ju je, jako ju je iznenadio, nikada ne bi ni pomislila da je Marko sposoban za takvo što. Kako slabo poznajemo svoje najbliže dok ih ne dovedemo u neku graničnu situaciju! Pažljivo dotiče prstima bolno lice, bolnu jagodicu, bolni nos, bolnu gornju usnu koja je s unutrašnje strane malo razderana. Potom pipka hematom; morala bi staviti oblog. Sutra neće moći na posao ovakva, a možda potraje i tri dana dok se ne izgubi plavo-zeleni podljev. – E, neće to samo tako proći, najdraži! – rekla je snažnim glasom u smjeru nepotkupljivog, ali ravnodušnog zrcala dok je jedna nejasna misao pokušavala nekako prodrijeti do pune jasnoće u njezinu mozgu. Naglo osjeti prazninu i samoću. Marko joj već nedostaje, a tek je otišao. Odluči biti snažna, čvrsta, jaka. Osjeti i onu osobitu žeđ, nesavladivu želju za alkoholom. Okrene se na peti i stupajući bodro uputi se prema kuhinji. U špajzi pronađe sve što joj je nužno i hitno trebalo: veliko pakovanje krumpirova čipsa s okusom paprike i bocu crnog vina.

***

- Dobro, mousse si pojela prije reda i na prepad, a sada pojedi i večeru – rekla je odlučno Vera Puršić u smjeru čokoladnim desertom zamrljane Tine Puršić i prihvatila se pranja suđa. Naučit će ona tu malu.

- Ne mogu jesti ovo čudo – mala je s najdubljim gađenjem pokazivala na tanjur.
 Vera uloži maksimalni napor da se suzdrži te da je ne tresne mokrom rukom po čokoladnom licu.

- Zar te nije stid? Svi su već odavno večerali u ovoj kući osim tebe. Ali dobro, Tina, sve je u najboljem redu. Ako je tebi blitva s krumpirom i pečena skuša ''čudo'', to je tvoja stvar. Imaš pravo na svoje mišljenje, ali nemaš pravo dignuti se od stola dok ne pojedeš tu večeru.

- Mrzim maslinovo ulje.

- Maslinovo ulje je zdravo, ono je najzdravije od svih ulja na svijetu, zapamti to! To je pod broj jedan. Pod broj dva, prevarila si me i na prepad si pojela desert. Pod broj tri, na tvojem tanjuru je mala količina hrane koju nije teško pojesti, a pod broj četiri, ako ne pojedeš večeru nećeš smjeti gledati crtić i zatim film. Prvo večera pa onda televizija.

- Tužit ću te baki – mala je ljutito stiskala šake i udarala po stolu.

- Možeš me tužiti, ali ona ti neće pomoći. Ne zato što možda ne bi htjela nego zato što ne može. Zaboravljaš da su prehrana i kuhanje u ovoj kući moje područje i moja odgovornost. Također zaboravljaš da sam ti ja mama i da baka ne donosi odluke u vezi s tobom. Ona može samo predlagati.

- Tužit ću te onda tati – mala je sad pustila vruće suze, one od bijesa i nemoći.

- Ista stvar. Tatino područje nije kuhinja ni pod razno, draga moja. Kad si ti u pitanju, tatino područje je igranje s tobom. Na primjer, tata se igra s tobom i određuje koliko dugo smiješ biti vani, koliko dugo imaš pravo voziti bicikl i gdje, koliko se dugo smiješ rolati ili se igrati loptom i gdje to smiješ činiti, koliko dugo možete biti u Botaničkom vrtu, koliko dugo u parku ili u lunaparku i slično. I nemoj mi sada tu cmizdriti bez veze kao neka balavica nego lijepo pojedi svoju večeru kao prava velika djevojčica koja će uskoro krenuti u prvi razred osnovne škole – rekla je strogo Vera perući suđe snažnim pokretima.

Tina ništa nije odgovorila, samo je tanjur s hranom demonstrativno odgurnula prema sredini stola. Voljela je krumpir, pa i ribu, ali maslinovo ulje jednostavno nije mogla smisliti. Tišina. Tina sjedi za stolom suznih očiju i nepomično, uporno i mirno gleda u odabranu točku na zidu. Nakon što je oprala suđe Vera je otišla u dnevnu sobu i upalila televiziju. Sve svoje pedagoške mjere provodila je strogo i bez iznimke, ali možda ipak previše kruto, što ona nikada ne bi priznala. Bila je od onih ljudi koji misle da su uvijek u pravu.

Vrijeme je prolazilo. Tina je šutjela, tu i tamo tiho zaplakavši od nemoći, ali nije popustila. Sjedila je ukočeno za stolom, blitva s krumpirom i skuša već su se odavno ohladile. Obišla ju je baka Elvira i pokušala je nagovoriti da ipak pojede to malo blitvice, krumpirića i ribice. Nije uspjela. Došao je i tata Slavko pokušavajući isto. Ni on nije uspio. Svaki sat Vera bi zavirila u kuhinju, ali mala je mirno sjedila i gledala ispred sebe. Nije popustila. U ponoć je Vera opet zavirila u kuhinju i opazila da je Tinu u međuvremenu shrvao san te je zaspala za stolom. Izgledala je tako ljupko. Disala je ravnomjerno, položivši glavu na ruke koje je naslonila na stol. Vera je oprala njezino lice zamrljano čokoladnim mousseom i odnijela je napola probuđenu do kreveta u dječjoj sobi. Položila ju je zatim u krevet te pokrila plahtom i vunenim pokrivačem. Tina, izmorena dugotrajnom pobunom, odmah je ponovno utonula u san. Vera je s nekom vrstom ponosa gledala svoju kćer. Iako je program zdrave prehrane za Tinu morala strogo provoditi pa je stoga bila nepopustljiva kako bi dijete zdravo odrastalo, nije mogla ne diviti se Tininoj čvrstoći koja ju je podsjećala na vlastitu. A što ako to nije bila čvrstoća karaktera, već tek inat ili obična dječja tvrdoglavost? Bilo kako bilo, u ovom ponoćnom trenutku sažalila se nad tim, sada još krhkim, bićem i stavila pokraj Tinina uzglavlja njezinu najdražu igračku – plišanu pandu. Tina se promeškolji u snu i čvrsto zagrli malog medvjedića s velikim crnim podočnjacima.

Milko Valent

(nastavit će se...)