Predoziranje tautologijom

Zovem se Milko Valent. I u svojoj 74. godini ja sam radikalan evergreen. Ja sam literarna zvijer od pete godine, dakle otkad me majka naučila čitati i pisati. Ja sam divlji detektiv ljudske ružnoće i ljepote istovremeno. Ja sam uragan 5. kategorije. Ja sam oko uragana samoće u kojoj stanuje banalnost svijeta...

Ne, to nije intimni dnevnički zapis literarnog alfa-mužjaka, nego prvih nekoliko rečenica autobiografske natuknice autora romana Ledene haljine na unutrašnjoj korici knjige. Možda ćete pomisliti da se ovaj čovjek odlično zafrkava. Na korici je tanjir s varivom od kupusa, dovitljivo. A na poleđini kritički hvalospjev u kojem se koristi sintagma enfant terrible. Sumnjivo. Roman se proglašava jednim od „vrhunaca aktuelnog potentnog trenutka domaće literature“ sa još puno ambicioznozvučećih sintagmi (monofona polifonija, npr.). Tu biste se mogli zbuniti, zastati. Da li je pisac doista neopravdano skrajnuti klasik ili tek raspisani marginalac (koji je „u 36 knjiga razbio sve predrasude i tabue svijeta“)? U školi su vam vjerovatno rekli da knjizi nikako ne valja suditi po koricama (a na fakultetu: djelo nikako tumačiti ličnošću pisca!).

Čitatelj ste ili čitateljica, dakle krasi vas radoznalost. Volite kad se književnost s vama zavitlava. Sigurno ćete poželjeti provjeriti prvi pomiješani dojam i među koricama potražiti taj subverzivni glas naše epohe. Potpisnica ovih redova je u najboljoj vjeri pokušala. Nije joj uspjelo. Knjigu je dovršila s osjećajem olakšanja.

Još su nas nešto učili u školi – da je sramota jednom započetu knjigu ostaviti nepročitanu. Kao i ono o koricama, i ovo je bila pedagoška bijela laž. Ledene haljine su obimna, verbozna tvorevina koja će i kod najposvećenijih sljedbenika te doktrine izazvati glavobolju. Ne radi se ovdje o dužini knjige – iako je, a o tome nešto više kasnije, kvantitet obrnuto proporcionalan kvalitetu – nego o prenapučenosti sadržajem koji potapa romanesknu strukturu, čineći knjigu skoro nečitljivom. A u tom naherenom literarnom svijetu i likovi su uglavnom sklepani od kontradikcija. Autor ih vedro razapinje na križu paradoksa, upisujući u njih idejne trendove, uvriježene predstave, primisli i klišeje, bez posebnog reda i cilja. Konačno, stilski i jezički nivo bit će posljednji nemilosrdni test čitateljstvu: gusti, barokni tekst obiluje frazama, klišejima, promašenim kalamburima, iščašenim mladalačkim slengom, ali više od svega nevjerovatno zamornom repeticijom. Budite spremni da poneku misao pročitate i na desetine puta.

Mnogo je toga u ovom romanu nakrivo nasađeno, a već od korica će vas autor i recenzent pokušati uvjeriti da je to namjerno. Ali idimo redom.

Fabula Ledenih haljina zvuči kao neslana šala. Glavna junakinja romana je Nina Horvat, superlativima okićena mlada Zagrepčanka: briljantna studentica, bivša žestoka aktivistica, kvartovska ljepotica, erotska avanturistkinja. Njena životna misija je bijeg od siromaštva koje simbolizira neuništivi miris kupusnog variva. Da se izvukla iz jada sumorne kuće na Trešnjevci i obiteljskog konteksta u kojem svako malo sijevaju očevi šamari, Nina će se okrenuti nizu loše plaćenih poslova, pa konačno i prostituciji. Roman je ustvari njen autorski spis naslovljen Čelična čipka gdje izlaže svoj pakleni plan – skupiti novce za školu engleskog jezika u Oxfordu, tamo pronaći bogatog profesora, zavesti ga, udati se za njega i čekati njegovu smrt.

Odakle početi? Možda od najočiglednijeg – od krajnje neuvjerljivosti takvog književnog lika. Nina Horvat je nešto između naivne muške erotske fantazije i moralističke poučne priče. Naravno, njeno fizičko savršenstvo servira se ovdje često, obilato i za muške oči. Krase je najviši kvaliteti: posvećenost, odvažnost, odlučnost. Prekaljena je aktivistica, ali previše inteligentna da ne bude već sa dvadeset „razočarana“. Feministkinja je (što se, ako bismo vjerovali naratoru, prepoznaje po tome što čita portal Muf i gleda seriju Girls), ali je istovremeno i protivnica abortusa. Neće se libiti najtežih fizičkih poslova da bi zaradila iznos potreban za odlazak na ljetnu školu engleskog jezika, ali neće steći nikakav klasni identitet niti će smisleno reagirati na nepravde kojima svjedoči. Promiskuitetna je, vodi brojne heteroseksualne i homoseksualne odnose. Opisujući jednu lezbejsku aferu za drugom, Nina će na jednom mjestu kazati da će ako tako nastavi, stvarno i postati prava pasionirana lezbejka (sic!). U prostituciju će se upustiti lako, povremeno sa užitkom, toliko je, naime, nestrpljiva da kroči u novi sjajni život. Nina je skrojena kao nekakva obrnuta Sonja Marmeladova: prostituiše se iako, kao „najbolja studentica anglistike na Zagrebačkom univerzitetu svih vremena“ može lako aplicirati na bilo koju stipendiju za studij u inostranstvu. No autoru, sada je već očigledno, unutrašnja logika lika nije prioritet, mnogo mu je važnije u nju upisati sve moguće „provokacije“, sablazniti čitateljstvo pod svaku cijenu.

Ah, da, umalo da zaboravim, tu je i incest. Ninin svojevoljni seksualni odnos s ocem Marijanom ide na sam vrh Valentovog bogatog kataloga „tabua“ koje su, gle vraga, sasvim po mjeri konzervativnog društva. I on je, poput glavne junakinje, dvodimenzionalan: s jedne strane, stereotipni ocvali hipik sa poetskim pretenzijama, s druge – alkoholičar koji samo što ne pređe granicu obiteljskog nasilja. Odnos oca i kćeri ne nudi neku dublju karakterizaciju, prikazan je kao bilo koji drugi erotski odnos u knjizi – pornografski, sve sa škakljivim nadimcima i golicavim metaforama – a kada se okonča, neće na junakinji ostaviti baš nijednu posljedicu. Jedini smislen zaključak je da mu je svrha da ilustruje autorovu tezu da, eto, i feministkinja može svojevoljno učestvovati u incestuoznom odnosu, odnosno da „šokira“. Jeste li već šokirani?

Ukoliko niste, evo još nekoliko „radikalnih“ ideja: masturbacija je dobra za zdravlje, pornografija je posljednja oaza istine o ljudskoj spolnosti, pedofilija je prirodni „nagon“, ali samo kada su svi učesnici saglasni (što se, jel te, dešava), abortus je legalizirano ubistvo, i da, ljudi koji drže kućne ljubimce na društveno prihvatljiv način ispunjavaju duševnu prazninu u sebi. Ima u ovoj knjizi i relativizacije seksualnog uznemiravanja i nasilja nad ženama (nekad je ipak sama tražila), zna se omaći i mini traktat o korupciji ili gadosti savremene autofikcije. Ukratko, shvatili ste već, Valentovo buntovništvo je mnogo više kontraštvo nego sistematična kritika; on kolažira sva svoja protivljenja mainstreamu koristeći ponajviše Ninin, ali povremeno i glasove drugih likova (zbog čega djeluju kao papirnate figure, a ne kao punokrvni književni likovi). Ali, kvragu, gomiletina „kontroverzi“ nikako da izazove šok. Samo cringe. Da je punokrvna junakinja, Nina bi svom piscu, svojom urbanom engleštinom, zasigurno rekla: Baby, you're simply trying too hard!

No, vjerovatno se pitate, ima li ičeg vrijednog na dnu tanjira s kupusnom kaljom? Kako ono ide poznata misao – u svakoj se knjizi može naći nešto dobro? Moglo bi se reći da ima: kompozicija romana je ambiciozno i intrigantno zamišljena. Kao što se da naslutiti iz posvete francuskom kompozitoru Mauriceu Ravelu, roman je konstruiran po uzoru na njegov Bolero. Naracija se gradi kroz gradualnu repeticiju, zbog čega se dugačke sekvence romana ponavljaju u više navrata, „gurajući“ radnju svaki put malo dalje. Ideja je dopadljiva, ali se brzo izjalovi. Novi detalji koje nam saopćava svaka sljedeća iteracija su od minornog značaja i ne ostvaruju pomjeranja na planu značenja. Postupak je u najboljem slučaju dekorativan, u najgorem - profinjen izgovor za gomilanje teksta i „bildanje“ volumena (još jedna moguća poveznica je da autor svoje ime želi asocirati s onovremenom „kontroverznošću“ Ravelove inovacije).

Kako idete dalje u roman, tako postaje jasnije da je autoru odbojan bilo kakav vid kontrole nad vlastitim izričajem; uz svu dobru volju, neka se ponavljanja nikako ne mogu opravdati. Zašto, primjerice, svaki put kad se pomene oksfordski pub The Eagle and the Child, a pominje se mnogo puta, uvijek se tu nađu i Tolkien, The Inklings, Gospodar prstenova, Bilbo i Frodo Baggins ili svi zajedno – valjda u slučaju da se čitatelj/ica zaboravi, šta li? Autor toliko voli repetitivnost da mu se ne gade ni najtrivijalnije etimološke figure: radost radosno zvuči, plodni plodovi, lijepa ljepota... Draga mu je i tautologija – iz nekog razloga narator objašnjava svaku banalnu sitnicu, primjerice prevodi neke općepoznate engleske izraze ili navodi u zagradi originalne naslove hiperpopularnih knjiga. Ti navodi gotovo nikad nemaju funkciju gradnje značenja; kada, primjerice, Nina i njen profesor-ljubavnik Nigel razgovaraju o ljudima koji imaju kućne ljubimce, Nigel kaže da je riječ o ljudima koji se ustvari boje slobode, a onda tek uzgred dometne da je tu tematiku sjajnu obradio Erich Fromm u knjizi Bjekstvo od slobode. Nema daljeg udubljivanja ni pojašnjenja, tek površni name-dropping!

Postoji ovdje još jedna vrsta gomilanja koja ponajviše generiše frustraciju (ali zato efikasno povećava broj stranica): autor kao da ne može da odoli a da u tekst ne udjene svaku milion-puta-ponovljenu, sasvim potrošenu floskulu koja mu padne na pamet. Primjer: Nina se zaklinje da će prestati pušiti od ponedjeljka, a taj ponedjeljak nikako da dođe. Ili: Nina napiše u svesku kako se ponavlja, pa onda narator dometne: repetitio est mater studiorum. Uz određenu mjeru, ovi bi stilski postupci bili svrsishodni ili bar podnošljivi. Ovako, iako ste u startu pristali na zavitlavanje, moglo bi vam se učiniti da vas pisac naprosto podcjenjuje, ako uopšte i misli na čitatelja/icu.

Možda nije zgoreg ovdje podsjetiti kako je prethodni Valentov roman, Umjetne suze, reklamiran kao treći najobimniji hrvatski roman, odmah poslije Gričke vještice i Zastava. Ako je suditi po Ledenim haljinama, recept za „veliki roman“ je vrlo jednostavan: ispisujte baš sve što vam sine, ne vraćajte se na prethodno napisano i ne sumnjajte da je baš svaka vaša riječ vrijedna objavljivanja. Neko bi piscu trebao javiti da repeticije nisu same sebi svrha. Bolero ili ne, ovaj roman vapi za strogom uredničkom intervencijom, koja ga, avaj, najvjerovatnije ne bi spasila.

Tom utisku doprinosi još jedan interesantan aspekt ovog romana. Za pisca koji se diči kako je „razbio sve tabue i predrasude svijeta“, Valent je dosta književnih stereotipa dobrano utvrdio. Već je rečeno da Nina svog profesora-ljubavnika upoznaje baš u oksfordskom sastajalištu slavnih engleskih pisaca - pubu The Eagle and the Child. Svoje čekanje, dakako, opisuje kao čekanje Godota. Junakinja se identificira s Tessom iz romana Thomasa Hardyja Tessa iz porodice D'Urberville, ali i (kako neočekivano!) sa Lady Macbeth i Lolitom. S profesorom-ljubavnikom će pred Shakespeareovom kućom u Stratfordu na Avonu pijana recitirati ništa drugo nego njegov apsolutno najpoznatiji sonet, da, baš onaj koji počinje stihom „Dal da te s ljetnim usporedim danom?“. Oboma im je omiljeni citat iz Macbetha o „bijednom glumcu“, da, baš taj, iz čitanke za drugi srednje. U pasažima gdje likovi ćeretaju o društvenoj problematici, također je obilje ready-made referenci: čim se pomene politička korektnost, zaziva se umorni duh Georgea Orwella, a gdje je Orwell, tu je i Huxley. Ako se navodi Dante, onda to mora biti natpis na kapijama Pakla, ako se referira na Tolstoja, onda se svakako parafrazira ona misao o nesretnim i sretnim porodicama. Tu je i Adorno s pisanjem poezije poslije Auschwitza, a razmišljanje o suicidu ne može bez Mita o Sizifu. I tako dalje. U pitanju je lagana šetnja kroz opšta mjesta zapadnoevropske kulture – satirično ili samo lijeno, neka prosudi čitatelj/ica. (Da me nije sram, ponudila bih ovdje kao protuprimjer postmodernistički postupak Dubravke Ugrešić u, primjerice, Lisici.)

Treba biti pošten pa reći da se Valentu jedna kvaliteta ne može osporiti: autentičnost. Objaviti knjigu poput ove, sa ovoliko ozbiljnih narativnih, kompozicionih i stilskih problema, može samo autor koji doista vjeruje da je reflektor visoke rezolucije revolucionarnog teleskopa književnosti, štagod to značilo. Njegovo pasionirano razbijanje tabua i „liberalni apsolutizam“ u 2022. godini su tugaljivo komični. Koji je smisao pisati ode pornografiji danas kada je ona dostupna u dva klika, u vremenu kad je soft-porn sastavni dio jutarnjeg programa, a razmjena obnaženih selfija tinejdžerska svakodnevna razbibriga? Njegov srednjak savremenom feminizmu, sve s relativizacijom seksualnog uznemiravanja, porodičnog nasilja, abortusa oslanja se argumentaciju sa opskurnih desničarskih foruma. Šamar društvenom ukusu ustvari je mlaka kritika trenda autofikcije i glorifikacija kanonskih djela. Valentova ranija djela možda i jesu subverzijom ili radikalnom kritikom zadužila književnost ovog područja, ali ako sudimo po ovoj knjizi, zubi literarne zvijeri više nisu oštri kao nekad.

Osvrnimo se kratko, za kraj, na mogućnost da je ova bespotrebno zakomplikovana, mnogoglagoljiva romaneskna tvorevina ustvari satira koja od nas zahtijeva da je čitamo iskosa, u skladu s nepisanim ugovorom između satiričara i čitateljstva. Može biti da kroz nekonzistentnost Nininog feminizma autor doista želi ismijati jedan društveni trend gdje je poželjno izgovarati aktivističke fraze dok grabite materijalnu korist od patrijarhata i kapitalizma. Moguće je da u njenoj (ali i profesorovoj i očevoj) izabranoj lektiri trebamo vidjeti ismijavanje evropejstva i visoke kulture. Ako se baš potrudite, onda i sve gorespomenute formalne manjkavosti možete čitati kao tongue-in-cheek strategiju, smišljenu da nas nervira. Sve i da je to tako, ova knjiga opet ostaje slabašna satira bez jedinstva namjere i izvedbe, satira čija je društvena kritika zatrpana ispod naslaga pseudo-sablazni i bajatih provokacija, nemušta zbog toga što se siže i likovi raspadaju od paradoksa, satira koja iznuruje neuspjelim stilskim akrobacijama i ostavlja nas ravnodušnima. Čak kad bismo, u najboljoj vjeri, sve formalne nedostatke ostavili po strani, Ledene haljine opet ne bi bilo moguće čitati kao satiru. Razlog je jednostavan – ova knjiga, a može biti, i njen pisac, sebe shvata suviše ozbiljno.