Paučina: Oproštajno pismo u džepu sakoa

Otvorio sam se potpuno, posude sa cvijećem su podivljale, na hodnicima radija miris malih radosti, u zraku osjećam samo jednu vibraciju: biti u trendu i biti mlad. Nalog je ostati mlad i in bez obzira na sve. (Jedino mi Pjer, glavni urednik, izgleda sasvim normalno, iako ima golemu radnu energiju koju nitko na radiju, pa čak ni ravnatelj radija opsjednut perfekcijom, ne može pratiti.) Moj pogled upravlja tiha, nedužna znatiželja. U njihovim zjenicama grčevi sitnog psihičkog smeća. Ali u njima tutnje i veliki teretnjaci s glomaznim otpadom. Tu su ayurveda tretmani, masiranje tijela stopalima, histerične Kleopatrine kupke, turbodinamična dijeta, yoga, zatezanje kože i ravnanje bora, saune, prekomjerno znojenje, terapije svjetlom i valovima, aromaterapija i terapija oštrom aromom praznine, programi animacije tijela i duše, fitness, kontemplacija, nepodnošljivo vrući solarij, kvarcanja nakon kojih koža izgleda umjetno potamnjena, fango – ljekovito blato vulkanskog porijekla, shiaitsu, djelomične i totalne masaže, welness, bazeni, dnevni izgled, večernji izgled, termalna kupališta, reiki, teretane, personalni treneri, katkada trenerice, parne kupelji, bijes zaigrane muskulature, spiritualno bičevanje mozga, mržnja usmjerena spram svih vrsta masnoće, pedikeri, šminkeri, tai chi, depilacije, epilacije, brzi tretmani spužvom preko svega, doživotne kure mršavljenja, transcendentalna meditacija, noćni jogging, dnevni fucking, trajno uklanjanje dlačica, akni, mrlja, kapilara, zatim presoterapija (odmor za umorne, natečene noge te proširene vene), skidanje celulita, tarot, aerobik, manikiranje, odlazak pedikeru, dugotrajne psihijatrijske seanse, odjeća i obuća u najbržem mogućem modusu praćenja mode, svakodnevno proučavanje horoskopa, hit tretmani, kreme za potamnjivanje kože, super sofisticirana seksi hrana koja se priprema devet sati, ponekad i danima, sve i ništa, ništa i sve… Misleći na svoju daleku budućnost, onu koja će doći za četiri ili pet desetljeća ako ostanem živ, zapitao sam se može li čovjek ''posebnih duhovnih potreba'' s takvim osobama u staračkom domu mirno popiti crni indijski čaj prije smrti…

Toaletni listić 16

Sve se zbilo brzo, nenadano, nepredviđeno i naizgled nelogično. Nad obitelj Puršić nadvila se prijeteća tamna sjena, ozračje u stanu na Marulićevu trgu više nije bilo isto. Po sve manjoj ili gotovo nikakvoj Verinoj krutosti u kući i olabavljenom režimu zdrave prehrane i urednosti, kao i po nekom odsutnom, zanesenom, upornom sjaju u Verinim očima, Tina osjeća i shvaća da se njenoj majci nešto ozbiljno događa, da s njenom majkom nešto nije u redu. Atmosfera se promijenila u kući, Vera se više ne šali s bakom i Slavkom, a nju više uopće ne gnjavi, ne kritizira. Nešto se dogodilo, nešto je gadno u zraku.

Jedne subote nakon ručka koji je protekao u uznemirujućoj, mučnoj tišini, kao i već nekoliko prethodnih subotnjih ručkova, Vera iznenada saziva obiteljski sastanak. Zadržava sve za stolom u njihovoj prostranoj kuhinji, kuha kavu (što se u obitelji Puršić nikada ne radi odmah poslije ručka osim za Božić, Silvestrovo, Novu godinu, Uskrs i pokoji rođendan) i neprekidno puši, cigaretu za cigaretom. Nakon što je svima servirala kavu sjedne, zaokruži ukućane mirnim, ozbiljnim pogledom, zaleđenim od neke mukle strasti zbog koje sve ovo i čini, te nakon kratkog uvoda obznanjuje svoju odluku. Govori tiho, ali čvrsto i razgovijetno. Kaže da zna da ovo nije baš pravi način, da je svjesna toga, ali da se tu više ništa, baš ništa, ne može učiniti, ispraviti ili popraviti, jer je sve tako brzo išlo. Kaže da je prije mjesec dana upoznala jednog muškarca, Nikolu Matinea, koji je navratio nekim poslom u Čarlijevu odvjetničku kancelariju, da se odmah i smrtno zaljubila u njega, a i on u nju, i da odlazi s njim k njemu u Opatiju. Ovaj tjedan dala je otkaz Čarliju, što je njezini dugogodišnji poslodavac teško primio, ali da se ni tu ništa ne može učiniti jer je jasno da ona ne može svaki dan iz Opatije dolaziti na posao u Zagreb i nakon posla vraćati se u Opatiju. Odlazi, dakle, danas s Nikolom i napušta posao, kuću i obitelj, muža, majku, kćerku, sve, cijeli svoj dosadašnji život. Ne traži razvod od Slavka, svejedno joj je, jer ona i Nikola ionako ne kane sklopiti brak, a ako Slavko želi rastavu, što se nje tiče, nema problema, ona je spremna da se to odmah i pravno riješi. Odriče se svega materijalnoga što je uložila zajedno s mamom i Slavkom u kuću, a toga je, znaju oni, podosta; odriče se čak i pijanina koji joj je darovala Elvira kad je pošla u muzičku školu. Uzet će samo auto, stari VW Golf, koji ionako ona vozi, koji je ona i kupila i koji glasi na njezino ime, i u njega će staviti sve svoje stvari, dakle razne dokumente, svoje i obiteljske fotografije, koje je skenirala i stavila na CD pa će ih poslije dati izraditi u Opatiji, kozmetiku, sve svoje knjige, svoj stari gramofon i magnetofon koje više nitko ne koristi osim nje ponekad, svoj laptop, svoje ploče i CD-ove, odjeću i obuću. Elvira ili Slavko mogu novi auto lako kupiti na kredit ako baš žele, ali budući da stanuju u centru grada, a Elvira i Slavko i rade u centru grada, auto im zapravo nije ni potreban, smatra ona; dosad im je uglavnom služio za transport namirnica iz dućana i supermarketa te za odlazak na more. Stan je tako i tako u Elvirinom vlasništvu, kao i stara vikendica na Krku, a ona, Elvirina kći, nije zainteresirana za bilo kakvu nekretninu ni sada ni nikada, a i ne može to biti, svjesna je toga, nakon ovakvog razvoja situacije. Tina je već odrasla djevojka, na četvrtoj je godini studija, pa je i zbog toga ona lakše donijela ovu tešku, ali nužnu odluku. Tinina ušteđevina, sve od njene dječje kasice-prasice pa do danas, nalazi se u pouzdanoj, solidnoj banci na Tininu računu pa Tina, naravno, tim novcem može raspolagati kako god želi. Ona joj je, i kao majka i kao prijateljica, pružila sve što je znala i mogla, ali sad je poludjela od ljubavi pa mora malo misliti i na sebe, čak je i prisiljena na to višom silom, prirodom, jer se smrtno zaljubila, što je i njoj samoj čudno u ovim zrelim godinama, ali je ispalo tako kako je ispalo i ne može se ništa, baš ništa, napraviti da se to promijeni. Je li to ispalo na žalost ili na sreću, ona to sada ne zna. Jedino zna da mora ovako postupiti kako upravo postupa jer je sažižu strast i ljubav prema Nikoli, i tu se stvarno više ništa ne može učiniti. Sa Slavkom je u protekla tri tjedna pokušavala već nekoliko puta toplo i ljudski razgovarati; rekla mu je pošteno i otvoreno da ga je voljela cijelo vrijeme od trenutka kad ga je prvi put ugledala u onoj plesnoj dvorani, ali da se sada smrtno zaljubila, jače nego neka balavica, i da ništa ne može učiniti pa predlaže da se uljuđeno rastanu i ostanu u prijateljskom kontaktu. Sve mu je to rekla, ali čini se da Slavko jednostavno ne može pojmiti o čemu to ona, u stvari, govori, jer je samo ukočeno gleda i bez izraza na licu neprekidno ponavlja jednu te istu nelogičnu rečenicu, koja u osnovi znači to da bi ona prvo trebala otići liječniku i tek onda odlučiti hoće li ostati s tim čovjekom ili neće. Tini do sada ništa nije rekla jer zna koliko voli tatu i jer je još neiskusna, a temperamentna, i tko zna kako bi reagirala. Majci također o tome ništa nije rekla jer Elvira, poslovna, praktična i uvijek uravnotežena te razumna žena, koja u životu sigurno nije osjetila snagu strasti bolesne i smrtne ljubavi, ne bi nju mogla shvatiti, razumjeti. U najboljem slučaju predložila bi joj ono odavno poznato ''najpraktičnije rješenje'', to jest da joj Nikola bude samo ljubavnik, a da brak i obitelj ipak zadrži na okupu, na što ona ne može pristati jer želi živjeti s Nikolom, jer ona mora živjeti s Nikolom. Na kraju je dodala da ako netko od njih ima bilo kakvih pitanja, neka ih slobodno postavi u sljedećih sat ili dva dok se ona pakira i odnosi svoje stvari u auto.

Svi šute. Nitko ne postavlja nikakva pitanja. Slavko je potpuno miran, zapravo potpuno skamenjen, baka šokirana, prije svega zbog toga jer smatra da Vera radi nepopravljivu glupost u sasvim praktičnom smislu. Tina je bijesna, toliko je bijesna da joj se čini da će se raspuknuti na komadiće. Grli oca jer zna koliko snažno voli mamu, drži ga za ruku dok on drugom rukom, koja mu se trese, nespretno pali cigaretu. On je inače zakleti nepušač. Slavko pokušava pušiti, ali nenaviknut na udisanje dima jako kašlje i gasi cigaretu u pepeljari. Drhtavim glasom kaže Tini da mu natoči čašicu rakije, iako on nikada ne pije alkohol, možda samo za blagdane gdjekoju čašu vina ili u ljetno doba ponekad poneku čašu piva. Vera, ukočena, hladna i bezizražajna lica od ljubavne strasti koja joj je obuzela cijeli organizam, s upaljenom cigaretom koja joj visi iz usta sprema se za odlazak. Očito je već prije sve isplanirala i pripremila jer to radi brzo i precizno kao što je sve praktične stvari oduvijek činila. Pakira stvari u kutije i plastične vrećice i silazi s njima s trećeg kata niz stepenice, jer kuća nema lift, stavlja ih u prtljažnik i na stražnja sjedala auta parkiranog ispred ulaza i vraća se ponovno na treći kat, i tako desetak puta; ni od koga, naravno, ne traži pomoć. U kući je potpuni muk, tišina je stravična, gotovo nepodnošljiva. Jedino se Tina u jednom trenutku oglasila i rekla majci poludjeloj od ljubavi da odsad, od časa kad se potpuno spakira i napusti stan, da ovdje nitko, osim možda bake, ne želi više niti čuti za nju niti je vidjeti, a kad želi slučajno, možda, posjetiti svoju mamu neka se s njom prije telefonski dogovori o susretu, a tata i ona tada neće biti kod kuće. Vera je mirnim glasom odgovorila Tini da razumije sve što joj je rekla i nastavila s pakiranjem i odnošenjem svojih stvari u auto. Kad je nakon otprilike dva sata bila gotova sa svime, obukla je crvenu sportsku jaknu, stavila u džep svoje cigarete i upaljač te utipkala nešto u mobitel, vjerojatno poruku Nikoli, i zatim je na kuhinjski stol stavila svoje ključeve od stana. Potom je krenula prema hodniku i zastala trenutak na pragu kuhinje prisjetivši se možda da je u ovom prostoru živjela od svojega rođenja, da je u njemu provela više od četrdeset i četiri godine i da sad odlazi zauvijek. Okrenula se prema ukućanima, pogledala ih praznim pogledom i zaustila da nešto kaže, ali je odustala shvativši da je već sve rečeno. Otišla je u tišini. Čak je i vrata stana zatvorila za sobom kao nikada prije, tako tiho da se činilo kao da je najednom potpuno nestala, kao da je odjednom prestala postojati.

Nakon Verina odlaska u kući je pogrebno ozračje. Tiho je kao na groblju oko ponoći u zimskom periodu kada pahulje snijega polako lepršajući padaju na tlo. Baka je već za vrijeme obiteljskog sastanka i Verinog pakiranja popila dva Apaurina, a čim je Vera otišla popila je još jednu tabletu, povukla se u svoju sobu i ostavila Tinu i Slavka nasamo jer zna koliko su privrženi jedno drugom i jer zna da je sada samo kći potrebna ocu. Slavko je toliko utučen da čak nije mogao dokraja popiti čašicu rakije, a možda je i zaboravio na nju. Tini se kida srce, ne zna kako da mu pomogne. Grli oca cijelu večer i tako ga pokušava tješiti; skuhala mu je i njegovu omiljenu pšeničnu krupicu na mlijeku, ali on je nije ni okusio.

Sve je išlo brzo. Slavko se nije mogao nositi sa situacijom. Propadao je munjevito. Nisu mu pomogli niti Apaurini niti čajevi koje je Tina kuhala cijelu noć bdijući uz oca, grleći ga i tješeći. Ne, Slavko nije plakao, nije ni suzu pustio, toliko je temeljito bio razoren da je sve u njemu presušilo; nije mogao podnijeti prazninu koja je nastala Verinim odlaskom. Samo se blago tresao cijelo vrijeme kršeći ruke; pokušavao je nešto reći Tini, ali nije uspio progovoriti, a tek je pred jutro nakratko usnuo pa je i Tina zaspala u fotelji pokraj kreveta na kojem je on ležao tako mirno kao da je mrtav, možda i zbog onih nekoliko Apaurina. Vera je otišla u subotu predvečer, a do nedjelje ujutro Slavko je posijedio; imao je već nekoliko sjedina do tada, ali tog nedjeljnog jutra njegova je kosa bila zamalo potpuno bijela. Njegovo snažno sportsko tijelo uvuklo se nekako u sebe, izgledalo je kao da se smanjilo. Ujutro nije napravio tjelovježbu, koju nije propustio nijedanput u trideset i jednu godinu, a nije niti doručkovao niti ručao niti večerao i proveo je cijelu nedjelju, i dan i noć, u radnoj sobi rekavši Tini da mora biti sam sa sobom. Rekao je da će se pokušati pribrati, možda malo čitati nešto o fizici i nekako se na taj način smiriti i pripremiti se psihički za sutrašnju nastavu u školi. Tina ga je zagrlila i rekla da ga jako, jako voli. Savjetovala mu je da sutra svakako uzme bolovanje, koje ionako nikada nije koristio i koje mu je sada očigledno itekako potrebno da se malo zaliječi, odmori, pribere. Rekla mu je da će preskočiti sva svoja predavanja na fakultetu i praviti mu društvo dok se ne oporavi, da će ga njegovati, a i baka će pomoći, ali Slavko je sve te prijedloge odbio rekavši da mu se čini da će sutra moći raditi, da se veseli ponedjeljku, da misli da će mu upravo fizika i rad s njegovim učenicima pomoći i tako ga spasiti od depresije.

Sve je bilo brzo gotovo. Slavko nije izdržao. Vera je otišla u subotu predvečer, a već u ponedjeljak ujutro Slavko se ubio skokom s vrha jedne kuće u centru grada u blizini hotela Dubrovnik. Ništa posebno nije upućivalo na to da će se to i dogoditi; bilo je vedro proljetno jutro, Marulićev trg sjao je okupan suncem. Osim Slavkove naglo posijedjele kose sve u kući izgledalo je prilično normalno, koliko je to uopće moglo biti nakon velikog stresa koji su doživjeli ukućani zbog iznenadna Verina odlaska. Slavko je napravio uobičajenu tjelovježbu, što je bio dobar znak kojemu se Tina silno razveselila, istuširao se i obukao jednu od svojih kombinacija za školu: traperice od smeđeg samta, bijelu košulju, žućkasti pulover s V-izrezom i smeđi sako. Zatim je sjeo i počeo doručkovati, što je također bio itekako dobar znak jer cijelu nedjelju ništa nije okusio. Tina mu je sva sretna zbog toga mazala na kruh njegovu omiljenu paštetu, a Elvira se toliko uzvrpoljila od radosti da je zabunom dvaput skuhala kavu. Nakon doručka Slavko je oprao zube i uzeo torbu, a Elviri i Tini je rekao da se sad osjeća malo bolje, da ide na posao, u školu, i da se nada da će mu rad s učenicima pomoći da se što prije pribere i oporavi. Zatim ih je pozdravio uobičajenim ''bok, bok'' pozdravom, a Tina ga je otpratila do vrata i uspravivši se na prste zagrlila ga i dala mu pusu u nos kao nekada kad je bila mala. Slavko je na trenutak zastao, zagrlio je i na isti način poljubio u nos, a zatim se naizgled bodro i odlučno otputio niz stepenice mahnuvši joj rukom. Tini se učinilo da joj se pritom i malo nasmiješio. Ipak, tog sunčanog proljetnog jutra profesor fizike Slavko Puršić prvi put u životu izostao je s nastave, što se nije dogodilo čak ni za vrijeme rata kada su bile česte uzbune zbog zračne ili opće opasnosti. Prvi put nije otišao u školu predavati fiziku svojim učenicima. Otputio se do te zgrade u blizini hotela Dubrovnik, koja mu je očito bila poznata, popeo se gore i bacio na asfalt. Slavko je čak i u zadnjim trenucima svojega života bio uljudan i obazriv prema drugima; strpljivo je čekao trenutak kad u bezdanu ispod njega nije bilo prolaznika i tek je onda skočio. U džepu njegova sakoa pronašli su oproštajno pismo.

Milko Valent

(nastavlja se)