Paučina: Reality Show, nasilje, krv, mandarine, toaletni listići, odlazak zauvijek, zauvijek!

- A da ipak prestaneš? – rekao sam i sjeo pokraj nje na kauč. Odmah mi je napravila mjesta zavodnički se osmjehujući. Mislila je da će me zavesti svojim ''voćnim poljupcima'', kao što joj je to već bezbroj puta uspjelo. Nije znala da sam proživljavao navalu takoreći mirnog i tihog, ali jakog i neumoljivog bijesa. Uostalom, kao ni ja do prije nekoliko trenutaka.

- Prestani! – povisio sam ton obuhvativši je desnom rukom ispod vrata i privukavši je sebi. Najednom se sve zbivalo kao u snu, takav sam imao osjećaj, u kojemu je nemoguće zaustaviti sanjanu priču i prekinuti radnju osim, kao za vrijeme noćne more, naglim buđenjem praćenim obilnim znojenjem, a katkada i krikovima.

- Neću i neću – nasmijala se Tina i pogodila me kriškom mandarine u prsa. Još jače sam je privukao dok se namještala za poljubac napućivši usne. U desnom kutu njezinih usana jasno sam vidio komadić mandarine. Umjesto da kao toliko puta do sada uronim u njezine zavodljive, pune, senzualne usne, učinio sam nešto sasvim drugo, posve novo za nas oboje. Pridržavajući joj glavu desnom rukom, lijevom sam snažno ošamario njezin desni obraz koji se odmah jako zacrvenio. Osjetio sam zaprepaštenost i neki čudni potmuli užitak zadovoljene pravde. Ni trenutak nisam pomislio da je to čin nasilja. Ništa nisam mislio. Ali pljuska, ma koliko bila jaka, učinila mi se nedovoljnom za sve ono čime me je Tina maltretirala sve ove godine. Bijes je i dalje rastao; bio je to tihi, paradoksalni bijes, neobično miran bijes pun odlučnog mraka. Blago pojačanim udarcem udario sam je zatim punom šakom u desni obraz, u predjelu između brade i jagodice, i pustio njezinu glavu koja je mlitavo pala na jastuk. Podigao sam ruku da je još jednom udarim, ali sam se u zadnjem trenutku zaustavio. Osjetio sam da ne bih mogao prestati. Ustao sam i otišao do malog stolića na kojem je bilo moje prijenosno računalo i sjeo. Tina se u nevjerici uspravila na kauču i zauzela sjedeći položaj iznenađeno dodirujući rukama svoje crveno lice. Mlaz krvi curio je iz njezina nosa i spuštao se niz bradu. Krv je kapala na majicu i miješala se s masnim mrljama od hrane. Tina je šutjela, što je bilo jako neobično, i brisala krv nadlanicom. Možda je shvatila da je pretjerala i da je za ovaj nemili događaj ipak ona kriva. Potom se opet ispružila na kauču stavivši glavu na jastuk i nepomično gledala u strop. Više nije jela mandarine. Slutio sam, zapravo znao sam da je jedno dugo i predugo poglavlje u mojem životu upravo završeno. - Sada glasno mljackaj koliko god hoćeš i bacaj koru od voća po cijelome stanu - rekao sam u smjeru uneređene ljepotice misleći kako sam sve ovo vrijeme bio glup kao stup i glup kao penis (pomislih u svojemu bijesu, sasvim nelogično i u neskladu sa situacijom, tko zna zbog čega, kako su ovu latiniziranu inačicu, dakle ''pristojniju'' varijantu poznate narodne uzrečice ''glup ko kurac'', svi na radiju dobro prihvatili nakon mojeg džingla iz jedne reklame u kojemu, između ostalog, stoji i ovo: ''Slušaj, sinko, mater, ko što je u crkvi reko Drago pater. I nemoj bit ko Fredo, mali medo, nemoj bit ko Denis, glup ko penis.''). Nije da sam zbog svega što se dogodilo bio sretan, naprotiv, bio sam nesretan, ali napokon sam shvatio i to da u jednom te istom svijetu živi mnogo različitih svjetova koji se nikada ne sretnu, koji se ne mogu sresti, kao na primjer Tinin i moj. Ta me spoznaja napokon pokrenula. I duhovno i tjelesno. Doista je zapanjujuće koliko mnogo vremena, koliko godina treba jednom prosječnom čovjeku poput mene da dođe do jedinog mogućeg i pravog zaključka o stvari koja je već odavno potpuno jasna. ''Od sada pokušaj razmišljati samo gornjom bijelom smjesom'', promrmljao sam riječi ohrabrenja samome sebi osupnut događajem.

***

Bijes je nestao, ali zaprepaštenost je ostala. Prvi put u životu udario sam Tinu. Zapravo, prvi put sam udario ženu uopće. Da se malo smirim zapalio sam cigaretu, zadnju cigaretu u ovom stanu, i duboko uvlačio dim promatrajući kroz prljave prozore zelenkaste sove preko puta, obasjane suncem. Zatim sam polagano i metodično počeo spremati sve svoje stvari misleći, tko zna zašto, kako se razlikujem od svih onih likova u filmovima koji u torbe ili kovčege neurotično navrat-nanos trpaju stvari bez ikakva reda i ikakve veze s logičnim rasporedom pakiranja. Ni u jednom filmu nisam vidio da se žena ili muškarac, koji su u kriznoj situaciji odlučili otići, spremaju normalno.

U veliku plavu naprtnjaču poslagao sam četrdesetak glazbenih CD-ova, nekoliko videokaseta, sedamnaest DVD-filmova, prijenosno računalo, tridesetak knjiga, fotoaparat, sve punjače baterija, mali neseser s kozmetikom i aparatom za brijanje, četiri fascikla i jednu teku na kojoj sam prije godinu dana crnim flomasterom napisao naslov Toaletni listići.

***

(Ideja o bilježnici s ''toaletnim listićima'' sinula mi je tek tako, usput, kad sam radio na reklami o WC-školjkama razmišljajući kako na jednostavan način u reklamni džingl uklopiti začudnu činjenicu da WC-školjku moramo upotrijebiti barem nekoliko puta dnevno, najmanje sedam; naime malo je stvari na ovom svijetu koje moramo upotrijebiti barem sedam puta u 24 sata. I tako, ideja se polako pretvorila u namjeru. Namjeravam tu bilježnicu koristiti za pisanje kratkih tekstova veličine toaletnog listića, 16,5 cm x 11,5 cm, o životu i poslu na mojem radiju te o životu, ljudima i svijetu općenito, a u pisanju ću koristiti metodu psihotičnog realizma, dakle, gotovo isti način na koji ta stvarnost radija i stvarnost svijeta živi i funkcionira. Ti tekstovi trebaju biti ozbiljni i informativni, ali zanimljivi i vrckavi, duhoviti, zabavni i napeti, bogati u svakom mogućem smislu, a ujedno moraju biti polifonijski, polivalentni, polimorfno perverzni i prolazni, baš kao što su to toaletni listići i stvarnost u kojoj se oni upotrebljavaju uključujući, naravno, i nužnu, neizbježnu prisutnost WC-školjke u toj stvarnosti. Dakle, ti tekstovi trebaju biti upravo onakvi kakva je stvarnost na našem radiju i u Hrvatskoj, a vjerojatno i u većem dijelu svijeta, što pak znači da moraju biti psihotično realistički, ali još nijedan takav tekst do sada nisam napisao. Umjesto njih zapisao sam tek neke svoje misli, primjedbe i zapažanja, komentare, crtice, čak i kratke dnevničke zapise, ideje za poneki zanimljiviji džingl, ali i svakojake bezvezarije za koje mislim da dobro zvuče i da bi se negdje mogle iskoristiti. Na primjer: ''Napiši odu i povuci vodu kad svi neprijatelji odu.'' Ili: ''Blentavo samo reklame pisati, znači biti Blento i uvijek vesla sisati.'')

***

Potom sam otišao u ostavu i uzeo dvije velike kartonske kutije, one iste koje sam već koristio kad sam se preselio k Tini nakon našeg vjenčanja prije zamalo sedam godina (ne, nisam u tome vidio nikakav ''znak sudbine''; to je jednostavno navika koja potječe od kućnog odgoja u skromnijim kućama, a koju sam usvojio živeći uz vrlo praktičnog oca, to jest navika da se cijele, kvalitetne i još upotrebljive stvari ne bacaju pa makar one bile i obične kartonske kutije). Rasklopio sam ih i sastavio te u njih pažljivo poslagao obuću, donje rublje i čarape, majice, košulje, traperice, jakne i džempere, svu odjeću i obuću koju sam imao. Na vrh jedne kutije stavio sam dva sakoa, a na vrh druge dva odijela. Donio sam i svoju gitaru iz radne sobe. Sve sam to nagomilao oko stolića i zatim, idući iz prostorije u prostoriju, pažljivo provjerio jesam li uzeo baš sve svoje stvari, jer nisam imao namjeru dolaziti ponovno u ovaj stan. Navukao sam smeđu kožnu jaknu i opipao lijevi unutrašnji džep. Novčanik s osobnom i zdravstvenom iskaznicom, vozačkom dozvolom, članskim i kreditnim karticama i nešto novca bio je na svojem mjestu. U lijevi džep stavio sam mobitel i nekoliko omiljenih penkala, a u džepove s vanjske strane jakne stavio sam cigarete, upaljač i multivitaminske bombone Cedevita s okusom limuna. Osjećao sam se kao da lebdim, kao da sanjam kako već mjesecima precizno popisujem svu svoju imovinu i kao da na mojem licu, kladim se, piše nešto poput ''Zatvoreno radi inventure''.

- Odlaziš – rekla je mirno Tina ležeći na kauču okružena magazinima, mandarinama, popularnim romanima i knjigama za samopomoć. Izgledala mi je kao glavni ženski lik iz nekog napetog trilera. Osim ambijenta strašno neuredne dnevne sobe i jako prljavih stakala na prozoru taj su dojam pojačavali i ostali znaci: razbarušena Tinina kosa; prljava, masna, krvava majica i poderane traperice; razmazana i već zgrušana krv na njezinom licu te upaljena cigareta koju je Tina nehajno, ali otmjeno, držala između kažiprsta i srednjaka pustivši ruku da mlitavo visi u blizini tanjurića s korom mandarina, onom koja je uspjela pasti na tanjurić, dok je dim cigarete lagano vijugao uvis.

- Da – rekao sam jednostavno. - Ti se nikada nećeš promijeniti, a meni se baš i ne odlazi u zatvor. Imam snažan osjećaj da bih te lako mogao ubiti. Ako ne danas, onda sljedeće nedjelje sigurno. Još jedno svinjsko, sluzavo, halapljivo mljackanje u ovom neredu ne bih mogao podnijeti.

- Nadam se da ti ne pada na pamet da uzmeš auto – rekla je Tina  ispuhujući uvis dim cigarete. - Treba mi za posao svaki dan, a ti ionako dolaziš u redakciju samo jedanput tjedno – dodala je nastavljajući i dalje u normalnom tonu kao da se baš ništa nije dogodio i uopće ne komentirajući sasvim izvjesnu mogućnost ubojstva.

- Ne pada mi ni na kraj pameti. Pada mi samo na pamet da ćeš od sada nadalje ti sama plaćati rate za Peugeot, a to se usput poklapa s činjenicom da je kupljen na tvoje ime jer, istina je, tebi auto treba više nego meni. Imam za tebe i dobru vijest. Ono što sam do sada uplatio kao svoj dio kredita ne moraš mi vratiti zbog toga jer smo do sada, što je i logično i normalno, sve zajednički poduzimali, ulagali i dijelili. Iako, pazi, ja bih u ovoj situaciji, da sam takav kakav nisam, mogao bez ikakve grižnje savjesti tražiti od tebe povrat polovice sume već uplaćene za Peugeot budući da sam ga ionako rijetko koristio, a i stoga što nikad više neću voziti taj auto – rekao sam, izvadio mobitel i nazvao taksi. Primijetio sam da su mi ruke neobično mirne, nekako previše mirne, dok sam kao u snu tipkao telefonski broj.

Milko Valent

(nastavit će se...)