Paučina: Pjer brije brifing, Tina i Marko, Hrvatska ima najhladnije hladnjače u Europi, Fiju-Briju

Iskra Rundečić, Marija Bodalec, Goran Gorgić i ja sjedili smo u urednikovoj kancelariji, pili kavu, pušili i čekali da počne operativni sastanak, brifing, kako ga zove glavni urednik. Svi smo bili uzbuđeni jer je Pjer od devetnaest novinara odabrao upravo nas za svoju novu emisiju. Ja sam, dakako, bio najuzbuđeniji. Šutjeli smo dok je legendarni urednik na monitoru pregledavao neku internetsku stranicu. Njegovo mršavo lice nalik je faci Larryja Kinga. Razbarušene, prosijede rijetke kose, u uskoj crnoj kožnoj jakni ispod koje nosi bijelu majicu, mršavi Petar Flajs izgleda kao stari roker, a ne kao glavni urednik i radijski veteran koji je uspješno pregrmio tvrda komunistička vremena, slom Hrvatskog proljeća, socijalizam s ''ljudskim licem'', osamostaljenje Hrvatske, Domovinski rat, prvi poratni dio tranzicije i žestoku, ali djelomičnu privatizaciju medija. Bez obzira na sve te društvene i političke promjene, usprkos svim teškim fazama od komunizma, socijalizma, nacionalizma, demokracije na hrvatski način pa do ''nove prvobitne akumulacije kapitala'', što je samo humoristični naziv za intenzivnu pljačku, i dugotrajne tranzicije te sveprisutne korupcije, on već desetljećima radi odlične radijske emisije. Pjer ne voli duge zamorne kolegije, smatra da se ono bitno može reći kratko i da zatim treba prionuti na posao. Odmaknuo se od računala i pogledao na sat. Bilo je točno jedan. Zapalio je cigaretu, otpio gutljaj kave i započeo svoj uobičajeni oštri brifing.

- OK, terenci, sve je spremno za Europu na dlanu, logistika, lova, sve. Danas je ponedjeljak, za tjedan dana ste na terenu. Ravnatelj i ja pridružili smo jutros terenskoj ekipi još jednog člana, Marka, pa ću zbog njega, ali i zbog vas, ponoviti ono glavno. Prvo, mi nismo posve privatizirani radio, nas djelomično plaćaju i porezni obveznici. Drugo, upravo zbog te činjenice možemo si priuštiti da neke emisije radimo normalno. U tim emisijama ne moramo izmišljati realnost, konstruirati stvarnost, napuhavati male događaje i baviti se usput isfuravanjem žute zabave, nagradnim igrama i uljepšavanjem svijeta. U mojim emisijama nikad nije bilo i neće biti trivijalnog pristupa, estradizacije, nabrijanog senzacionalizma, zabavnog žutila i gonzo-novinarstva. OK?! Dakle, ništa fejk, ništa infotainment, ništa od toga! Zaboravite svaki oblik isforsirane zabave! Ljudi, sve što sam rekao ne znači da informacija ne smije biti zabavna ako stvarno jest zabavna. Naša emisija neće biti samo informativna i obrazovna, ona će, jasno, biti i zabavna, ali ona će to biti zbog vašega živog i objektivnog izvještavanja s terena i zbog, kladim se, čestih šašavih odgovora intervjuiranih. OK?! Od vas želim real stuff s terena, stvarnu sliku i pravu spiku, želim prave, stvarne ljude. Želim kvalitetne tonske zapise, i iz Hrvatske i iz inozemstva, pogotovo iz inozemstva, tako da se naši prevoditelji ne iscrpljuju bez veze. Također, a to napominjem svim novinarima već gotovo četrdeset  godina, vaši tekstovi moraju biti na jednostavnom standardnom jeziku tako da se naši lektori ne ubijaju od posla, jer im već ionako puca glava od vječno šlampavih tekstova i tri hrvatska pravopisa koji kao da se natječu u kompliciranosti. Osim toga, vaši tekstovi moraju biti novinarski. Zaboravite literarne pokušaje ili kolokvijalnu spiku! Toga će ionako biti dosta u tonskim zapisima s terena. Kratko i jasno, vi ste terenski dio ekipe Europe na dlanu, a za tu emisiju kao, uostalom, i za sve ostale koje ja radim, želim jako, agresivno, argumentirano, precizno, inventivno i pismeno istraživačko novinarstvo. Zanimaju me razni slojevi društva, ali na prvom mjestu takozvani mali ljudi, oni koje možete sresti na ulici, u kafiću, na tržnici ili u vozilima javnog prijevoza. Marljivo prikupljajte materijal, šaljite svakodnevno dvije kartice teksta i otprilike deset do petnaest minuta tonskog materijala. I u Hrvatskoj i u inozemstvu neprekidno postavljajte svakome samo jedno jedino pitanje, a to je što je to što po mišljenju vaših sugovornika na najbolji mogući način može stvarno ujediniti Europu. O svakom mjestu napravite malu priču, kratak uvod, kratak opis terena, znate ono, geografija, povijest, klima, kultura, umjetnost, politika. Uđite u sve razine do kojih možete doprijeti, snađite se, okrenite se, potegnite poznanstva iz različitih izvora. U velikim se gradovima zaposlite tjedan ili dva u restoranu i perite suđe, radite za šankom, radite bilo što, zaradite usput neku lovu. Dečki se mogu tu i tamo zaposliti i na nekoj baušteli. To će vam dobro doći jer naše dnevnice i nisu bogzna što. Ovo nije samo istraživačko nego ujedno i takozvano radničko novinarstvo, koje uspješno isprobavam već šest godina. To jednostavno znači da naši novinari na terenu mogu, ako to žele, u dogovoru sa mnom, jasno, uz svoj osnovni posao honorarno raditi bilo što i tako zarađenu lovu uložiti u svoja novinarska istraživanja kako bi nešto duže ostali na terenu i tako još više bili srođeni s emisijom, i kako bi njihovi novinarski prilozi bili još bolji. Vaš privatni život na terenu me ne zanima, vi ste mladi novinari i ja to razumijem. Uostalom, i ja sam jednom bio mlad novinar. Da, to je točno, ali moj posao nikad nije trpio zbog mojih privatnih sranja, ljubavi, seksa i grada, droge, cuge i takvih stvari. Ukratko, zanimaju me samo vaše redovite i kvalitetne pošiljke. Kužite o čemu spikam?

Promrmljali smo da kužimo.

- Već smo o tome jednom razgovarali, naime, o ovom posljednjem tjednu prije odlaska na teren. Marku sam tek nešto natuknuo prije sat vremena, al' on će se brzo ufurat. Ipak, hajde da ponovimo gradivo! Danas je ponedjeljak. Do sutra želim vaše željene destinacije, mjesta iz kojih biste rado izvještavali. Napravite popis gradova i država, uključujući i Hrvatsku. Pošaljite mi ujutro do deset mail s tim popisom i to je to. Odaberite dva ili tri mjesta u Hrvatskoj i pet, šest ili sedam mjesta u ostalim državama Europe, a ja ću vas razmjestiti po logici stvari. Jasno je, na primjer, da Iskra pokriva Francusku i Španjolsku jer dobro zna francuski i španjolski. Do srijede ću napraviti raspored za svakog od vas. U četvrtak se vidimo na radiju, na još jednom brifingu u pola jedanaest i prodiskutirat ćemo detaljno vašu prvu rutu, a ugrubo i sve vaše rute za ovu godinu. Do ponedjeljka će Biserka za prvu rutu srediti putne karte, dnevnice i ostalo. U petak će svatko od vas za ugrijavanje, ali i kao mali test, napraviti reportažu u Zagrebu. Materijal ćete skupiti na četiri zagrebačka trga, obraditi ga i poslati mi ga do subote ujutro. Na Cvjetni trg ide Marija, na Kvaternikov trg ide Iskra, na Trg bana Jelačića ide Marko, a Gogo ide u moj kvart, dakle na Trešnjevački trg. Preko vikenda se spakirajte i odmorite, u ponedjeljak dođite u redakciju po nove novinarske iskaznice, papire i lovu, a zatim krećete na put. Netko odmah, a netko u utorak, sve ovisi o ruti. Putovat ćete vlakom, busom, avionom, kako tko, to ovisi o mojim uredničkim namjerama. I zapamtite: osnovni posao, to jest intervjuiranje, počinjete isti čas kad uđete u bus, vlak, avion, svejedno! Za petnaest dana kreće prvo emitiranje, a emisiju Europa na dlanu počinjemo reportažom iz Zagreba. Kužite o čemu govorim?

Promrmljali smo da kužimo.

- OK, a sad se javite tajnici! Dobit ćete laptop i minidisk, službene mobitele već imate. Sve te sprave, potpuno nove i najboljih performansi, osigurava TAE, Turistička agencija Europa, bogati sponzor emisije, a kad završi ovaj projekt ostaju u vašem vlasništvu. Sponzor osigurava i sve putne troškove, a radio vaš boravak. Ovo je velika terenska emisija i trajat će najmanje tri godine. Tko ne zadovolji leti iz ekipe, vraća laptop i minidisk, a u emisiju ulazi novi terenac. Dakle, možete zajebat samo jedanput i više nikad! Kod mene nema popuštanja, znate već moj stil. Osim toga, Europa na dlanu je moja zadnja emisija jer nakon nje idem u mirovinu, i naš radio će je kvalitetno isfurat, ne zvao se ja Petar Flajs – rekao je Pjer i snažnim pokretom ugasio cigaretu.

***

Napustiti.

Treba napustiti svaku ukočenost i pronaći
gipkost. Može li se to učiniti brzo? Ne može.
Brzinu treba zaslužiti napuštanjem
krutosti.

Lud sam od želje za autentičnošću
svojih osjećaja.

Marko, Toaletni listići

***

Vremenska prognoza za nedjelju bila je točna. Nad Atlantikom je vladala ciklona, zahvativši i Britansko otočje, dok se polje vedrine prostiralo nad većim dijelom Europe. Mirno, lijepo vrijeme bilo je i u Zagrebu. Na secesijskoj zgradi Hrvatskog državnog arhiva, u kojoj je prije bila smještena Nacionalna i sveučilišna knjižnica, šesnaest velikih sova formiranih u četiri grupe po četiri sove koje, simbolizirajući mudrost i mudro snalaženje u mraku, nose na glavama globuse, oštro se isticalo na proljetnom suncu.

Jedva sam odvojio pogled od tog umirujućeg prizora čiju ljepotu nije moglo umanjiti ni promatranje kroz prljava prozorska stakla, i vratio se u stanje velikog nereda u dnevnoj sobi. Pokušavao sam završiti tekst za reklamu koju je naručio jedan zagrebački uvoznik voća. Mučio me je džingl o bananama. Cijelo jutro gnjavio sam se sa stihovima koje sam zamislio u hip-hop verziji. ''Tvoj izbor je u redu/više nisi u banani/sada si napokon na zelenoj grani./S bilo koje strane/naše Fiju-Briju banane/nikada ne hrđaju/jer mi imamo najhladnije hladnjače u Europi./Od ukrcaja u Ekvadoru, čovječe,/pa sve do Hrvatske/o bananama brine Import-Voće./Kad na banani vidiš Fiju-Briju, naš logo/kupi bananu, slušaj hip-hop pa i techno/ali zapleši pogo.'' Tu nešto ne valja, nešto je loše bez obzira što je ovo već druga skica; trebalo bi taj tekst temeljito doraditi, ali ne mogu se ni trenutak koncentrirati jer Tina neprekidno mljackajući polako i uporno jede mandarine. Stvar je još mnogo gora kada glasno žvače čokoladu Toblerone ili one slatkiše After Eight, a najgore je kad tamani čips, najglasniju hranu na svijetu, kako sam se izrazio u jednoj žestokoj svađi kada je Tina bila u fazi krumpira na razne načine. Sva je sreća da to s čipsom radi rijetko jer je ta vrsta hrane, kako kaže, deblja, pa se, eto, mora hoćeš-nećeš usmjeriti na voće. Povrh svega, nervira me i to što oguljenu koru mandarina baca pokraj tanjurića na pod. Neurednije osobe još nisam sreo u životu. Ako je opomenem, reći će mi da se preselim u neku drugu sobu, iako ona savršeno dobro zna da najbolje mogu raditi u dnevnoj sobi koja ima pogled na Marulićev trg i one sove na čuvenoj secesijskoj zgradi.

***

Svake nedjelje ista priča. Otkad sam s Tinom nedjelja je moj najteži dan u tjednu. Moja privlačna žena, obično u majici s masnim mrljama od hrane i iznošenim trapericama, leži na kauču i čita razne magazine za žene, najčešće Cosmopolitan, Vogue i Elle, ili sve popularnije knjige za samopomoć, tipa kako uspjeti u životu, a istovremeno ostati psihički zdrav te pritom lijepo izgledati, ili romane koji su upravo popularni, isključivo one koji su na vrhu ljestvica čitanosti i koji nisu previše opsežni. Tako se, čitajući to poučno štivo, ističe ozbiljno Tina, ona odmara od teškog intelektualnog napora tijekom šestodnevnoga radnog tjedna. Usput guli razno južno voće oštrim noktima obojenim u mliječnobijelu boju (mjestimice ukrašenim srebrno-crnim svjetlucavim zvjezdicama), koja je posljednjih godina u trendu na porno sceni, i jede to voće, bolje rečeno, ždere ga nemilice, ali vrlo polako. Pri tome proizvodi zvukove halapljivog mljackanja kakve sam prvi put čuo kad sam jednom posjetio farmu svinja kako bih se uživo upoznao s tom vrstom domaće životinje i što bolje napravio džingl za reklamu o svinjskoj masti za jednu poznatu tvrtku. Na kraju je ispalo da mi to znanje o svinjama nije ni trebalo jer su dali kolegi da napiše reklamnu poruku, a ja sam dobio zadaću da napišem popratni etno džingl o ljubavi u kojoj se mora spomenuti samo ljudska mast u okviru aluzije na seksualni čin i koja će se u reklamnoj poruci povezati sa svinjskom mašću. Čudno, apsurdno, dakako, ali… Nakon što sam se zaposlio na radiju ubrzo sam shvatio da, ako želim zadržati posao, moja zadaća nije procjenjivati je li neka reklama apsurdna ili ne, moje je da napravim najbolje samo ono što se od mene zahtijeva.

***

Nedjeljom nema normalnog ručka udvoje (u stvari, nema ga gotovo nikad, budući da je Tina po cijele dane na poslu!) jer je nedjelju Tina proglasila za voćni dan i ''taj dan ne želi ni vidjeti kuhinju'', što je paradoksalna izjava budući da ona gotovo nikada ne kuha. No, to je najmanji problem. Ja sebi priredim nešto, najčešće ribu ili pečene odreske i neku salatu pa Tina svrne kad je jelo gotovo, zavidno zaviruje u moj tanjur, ali zbog očuvanja vitke linije odlučno ostaje pri voću. Za vrijeme naših izlazaka nedjeljom navečer, kada taj dan postaje ipak manje mučan jer se neprekidno šalimo ismijavajući tuđe mane, a svoje pritom nehajno zanemarujemo, pijemo crno vino i katkada plešemo, nitko ne bi prepoznao tu ženu iz dnevnog boravka možda najprljavijeg stana na svijetu. Prirodno zgodna, privlačna Tina tada još jače blista. Okupanu, našminkanu i ukusno odjevenu prate je zavidni pogledi žena, a mene zavidni pogledi muškaraca. Takva, besprijekorno uređena, dolazi i na posao svaki dan. Moji suradnici s radija često mi kažu da sam srećković, a ja mudro šutim skromno se osmjehujući. Da im nešto i kažem o svojem kućnom paklu i paklenoj kombinaciji ''Tina – svinjac'', teško da bi mi povjerovali jer je uvijek vide samo u jednom izdanju, onom javnom.

***

Već sedmu godinu nastojim se naviknuti na tu prljavštinu, taj nered i te životinjske zvukove žderanja, ali ne mogu. Obiteljska kuća na Željezničkoj koloniji u kvartu Maksimir, gotovo cijela pretvorena u atelje, u kojoj moj otkačeni tata Emil kleše kamen, rezbari drvo ili crta stripove, pa bi već zbog tih aktivnosti trebala biti u neredu, izgleda mi kao apoteka u usporedbi s ovim stanom. Tina kaže da je to umjetnički nered i stvaralački kaos, a ja kažem da je to najobičniji svinjac. Na stranu to što u ovom stanu na Marulićevu trgu nema umjetnika i stvaralaca, jer Tina je radijska novinarka, a ja sam priređivač radijskih reklama čija izrada uključuje i pisanje šaljivih džinglova, ali ni kod tih ljudi, umjetnika, pretpostavljam da nije baš normalno da u spavaćoj sobi, dok čovjek želi dohvatiti papuču, naleti ispod kreveta na pola kobasice po kojoj su već počeli trčkarati mravi ili da u kupaonici, u plitici za sapun, pokraj raskvašenoga, gnjecavog sapuna tjedan dana, ili čak duže, leži žličica s ostatkom skorenog pudinga od čokolade ili vanilije, da ne spominjem raznu odjeću i obuću razbacanu po parketu cijeloga stana ili televizor na kojem se katkad nalaze najčudnije stvari i na kojemu sam jednom tjednima promatrao napola pojedeni sendvič od sira, pršuta i kiselih krastavaca namjerno ne govoreći ništa i čekajući kad će ga Tina skloniti. To se nije dogodilo, a kad se na sendviču već počela hvatati plijesan bacio sam joj ga u glavu, na što se ona samo nasmijala rekavši da se uzrujavam bez veze te da se, kao i ona, trebam više posvetiti duhovnim stvarima. Nevjerojatno! Duhovnim stvarima! Zar je doista moguće da je Tina aludirala na to da se ona posvećuje duhovnim stvarima praveći intervjue s medijski istaknutim ljudima, najčešće s ljudima estrade i politike, ili čitajući ženske magazine (danas sam u jednom od njih pogledom okrznuo naslov Kako presvući svog muškarca?) i popularne romane pa nema vremena misliti na prizemne materijalne stvari?! Svašta je moguće kad je Tina u pitanju. A što tek reći o onom događaju kad sam u hodniku umalo razbio glavu jer sam stao na otvorenu tubu majoneze pa se ona, onako istisnuta, kao neka žuta zmija zakovrčala po parketu!? Da ta majoneza ipak ne propadne u svijetu u kojemu, općenito gledano, vlada glad, namazao sam je na dvije šnite kruha i pojeo iako nisam bio gladan, a ostalo, sve one masne mrlje na parketu, obrisao mokrom spužvom i zatim suhom kuhinjskom krpom. Na stotine je takvih situacija, možda i na tisuće; mogao bih napisati napetu, debelu knjigu o neredu i prljavštini u našem stanu. Pokušavao sam sve i sva. Uvjeravao sam Tinu najusrdnijim riječima da se ipak disciplinira jer ćemo u suprotnom navući neku gadnu boleštinu; nagovarao sam je i molio da bude barem malo urednija, čak sam i čistio za njom, ali sve je bilo uzalud jer bi za sat ili dva sve opet bilo kao prije: prljavo, kaotično, razbacano. Kad sam izračunao da bi za borbu protiv Tinine neurednosti i držanja našeg kućanstva u relativnoj čistoći i redu bilo potrebno zaposliti tri osobe koje bi radile po osam sati u tri smjene, onda sam se, pateći, prepustio sudbini življenja u svinjcu.

***

Ipak, iz godine u godinu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan sve teže podnosim to neprekinuto stanje nereda i prljavštine, sve sam nervozniji i zbunjeniji, osjećam se kao da sam nepovratno zalutao u nekoj zemlji punoj ekoloških perverzija i katastrofa. Svađamo se sve više i sve žešće, ali imam snažan osjećaj da Tina u tome jako uživa jer poslije svake svađe daje sve od sebe u mirenju; najčešće je to mirenje prožeto luđački strastvenim seksom. Odavno sam se prestao pitati kako sve to nisam primijetio već prve godine braka, ili barem druge ili treće, i ako jesam, a jesam, zašto onda nisam nešto ozbiljnije poduzeo. Odavno je više ne volim onako snažno i duboko kao na početku naše veze, možda baš zbog njezine neurednosti i nedostatka kulture stanovanja, iako je želja za njezinim tijelom manje ili više neprekidno prisutna, katkad i opsesivno prisutna, prisutna do bola, sve od onog proljetnog jutra kada sam je prvi put ugledao u redakciji našega radija, što ona zna i time se vješto koristi na razne načine i u raznim prilikama. Može se čak reći da me svojim tijelom i njegovim uzbudljivim, strogo ciljanim pokretima ucjenjuje. Možda se baš u tome krije odgovor zašto još nisam nešto poduzeo. Ipak, nakon tolikih godina življenja u svinjcu sa psihički poremećenom ženom (meni se ona čini poremećenom, iako me zbunjuje činjenica da je na poslu uredna i točna i da funkcionira bez greške!), u dvije stvari bio sam već neko vrijeme gotovo posve siguran: prvo, sve ovo s Tinom mora se uskoro promijeniti ili nekako prestati jer ću se u suprotnom razboljeti, poludjeti, i drugo, ako se ikada u životu opet trajnije vežem za neku djevojku ili ženu, ta će osoba biti uredna ili barem, k vragu, relativno uredna.

Milko Valent

(nastavit će se...)