Paučina: Novinarski tenk s nepotkupljivim mikroskopom u paklu Europe

Nekako baš u vrijeme završnog oblikovanja te emisije, Marko Globan, javnosti nepoznati zaposlenik popularnog radija, koji je već godinama izmišljao i sastavljao reklame za razne proizvode te pisao duhovite džinglove, u jednoj od sve učestalijih svađa jako je udario Tinu Globan, svoju suprugu, poznatu novinarku tog istog radija. Budući da je Tina kao jedna od najboljih novinarki, osobito u intervjuiranju, bila iznimno važna radiju, te je bilo jasno da na svoje novinarske zadatke ne može odlaziti s licem prekrivenim modricama, ravnatelj radija i Pjer odlučili su razdvojiti temperamentne supružnike neko vrijeme dok se ne smire. Tako su Marka izvukli iz hladovine pisca džinglova i reklama te ga ubacili u novu emisiju i uskoro poslali na teren. Marko je brzo učio. Bačen naglo u svijet istraživačkog novinarstva, on je takoreći preko noći postao novinar, i to dobar; toliko dobar da ga je glavni urednik, ujedno i urednik emisije Europa na dlanu, javno pohvalio nakon samo dva mjeseca od ulaska u ekipu rekavši da je Marko ''novinarski tenk s nepotkupljivim mikroskopom u paklu Europe.''

***

- Prvo bijelo, onda može seks – rekla je odlučno Kiki zabacivši koketno glavu i mašući novčanicom od pedeset eura. – Marko, samo dvije crtice, danas neću više. Znaš da je moj diler iznenada otputovao, a ja sam ostala bez koke. Barem dvije crte, molim te, pa onda seks – nastavljala je u istom upornom tonu.

- Kiki, već sam ti rekao da danas nisam zainteresiran, jer sam upravo na novinarskom zadatku – rekao sam sa strahom motreći Skinnyja koji je opet na jednoj nozi izvodio onu svoju igru ravnoteže na stolcu držeći u ruci petnaesti ili šesnaesti Southern Comfort. Andy, simpatični vlasnik puba, i mlada konobarica Elizabeth, djevojka koja je u Amsterdam došla čak iz Euclida, Ohio, smiješili su se dobrostivo iza šanka. – Sve da i hoću seks s tobom, noćas ću ga zanemariti jer, prvo, ja nisam diler nego novinar, i drugo, ne da mi se u ovo doba lutati po gradu i tražiti kokain, i treće, već sam ti rekao da polako prestaneš s tim ako se želiš ozbiljno družiti sa mnom i ako želiš da ove godine zajedno ljetujemo na  Jadranskom moru. Nego, Kiki, vratimo se na tren Europi i...

- OK, znam puno o tome. Diplomirala sam s temom iz suvremene europske povijesti – prekinula me je spremajući pedeset eura u novčanik.

- Znam to, zato te i pitam. Dakle odgovori mi na pitanje koje postavljam svima u Europi. Reci mi, što bi po tvojem mišljenju, bez obzira na sva buduća proširenja Europske unije, moglo stvarno, potpuno i istinski ujediniti Europu?

Malo je mislila. Gledala me je divnim plavim očima ta ovisnica o bijelom.

- Kokain – rekla je napokon. – Ne alkohol, ne Prozac, ne hašiš, ne Viagra, ne LSD, ne Xanax, ne Valium, ne heroin, ne ecstasy, ništa od toga. Znači, kokain, ali u umjerenim količinama, recimo jedna crta po stanovniku dnevno, samo jedna, što ukida potrebu za spuštanjem, odnosno za heroinom – rekla je ozbiljno Kiki nervozno se ogledavajući po lokalu za nekom prikladnijom žrtvom koja bi joj u jedan i pol ujutro mogla ili htjela pribaviti bijeli prah.

- Hvala ti, Kiki – rekao sam i isključio minidisk odustavši od toga da mi detaljno objasni svoje čudno mišljenje, jer sam morao hitno spašavati Skinnyja koji se pun viskija počeo opasno ljuljati na stolcu izvodeći vježbu ravnoteže.

***

Uporno je tražio toalet. Raspitivao se i u buticima i u brojnim kafićima, ali na Amstel Stationu, u čijem je sklopu i internacionalni autobusni terminal na koji je upravo prispio, nije bilo WC-a. Sanja li? Amstel Station, veliko zdanje, ogromni kompleks, glavni prometni punkt u gradu, takoreći centar Amsterdama, a nema toaleta! Iznerviran upitao je prodavača u maloj piceriji gdje onda zaposleni na Amstel Stationu obavljaju nuždu, a debil je odgovorio da ne zna. Tko je tu lud? Gadno je opsovao sebi u bradu, nešto u stilu zaključka da je ovdje gore nego na Balkanu, to jest da je na Balkanu ipak bolje nego ovdje. Od Frankfurta nije pišao pa je izmučen punim mjehurom izišao napolje vukući svoj crni kovčeg na kotačićima. Upravo je nailazio neki elegantno odjeveni muškarac koji je vodio psa na uzici. Upoznao ga je s čudnim nepostojanjem toaleta na Amstel Stationu i nestrpljivo upitao gdje se, zaboga, čovjek ovdje može popišati. Ljubazni gospodin, smirujući zaigranog psa, zaokruži rukom u smislu bilo gdje pa nehajno pokaže na nekoliko stabala uz ulicu pokraj kojih su prolazili automobili. Marko mu zahvali, ode do ta tri stabla, odabere jedno, nasloni se na nj, tobože nemarno, i počne pišati. U tom trenutku sjeverozapadnjak, koji je puhao sa Sjevernog mora, vrati mlaz mokraće na desnu nogavicu traperica. Već pomalo zapišan, psujući i manevrirajući kako bi izbjegao pišanje uz vjetar, tražio je najbolju poziciju i dalje neprekidno mokreći. Ljudi su normalno prolazili ne obazirući se na njegovo javno obavljanje nužde; štoviše, niti oni u automobilima, koji su ga morali vidjeti i frontalno, nisu obratili pažnju na njega. Brzo se je prilagodio tako neopterećenoj situaciji te nastavio dugo, dugo pišanje. Čak se je nasmiješio bujnoj plavuši kad je prolazila pokraj njega vozeći stari bicikl koji je ispod nje škripao kao da će se svaki čas raspasti. Žena mu uzvrati smiješak podigavši ruku sa stisnutom šakom i uspravljenim palcem. Hrabrila ga je da izdrži. Na kraju krajeva ovo i nije tako loša zemlja, pomisli Marko.

***

Ako ne računam uobičajenu radnu galamu, viku pa čak i povremeno urlanje zbog kašnjenja ovoga ili onoga, kad god dođem, a to je obično utorkom, atmosfera u redakciji je opuštena, ponekad zaigrana. Tako jednog jutra, nakon što smo uz prvu kavu kritizirali sve vidljivije žutilo i banalizaciju medija, u znak protesta protiv takvog očajnog stanja izazvanog trkom za profitom, i u Hrvatskoj i u svijetu, na zid glavne prostorije radija, između postera rock grupa, zalijepili smo papir s devet uvjerljivih borbenih citata koje smo flomasterom ispisali Pjer, Gogo, Tina, Marija, Iskra i ja. Primijetio sam poslije da užurbani i pretjerano nervozni suradnici, ili oni koji u redakciju svrnu drogirani ili oni alkoholizirani nikada, ali nikada, ne komentiraju ni jedan jedini citat osim onog Nietzscheovog koji poziva na more. Zanimljivo. ''Jebeno zanimljivo!'', rekao je Pjer.

Što više brzine to više praznine.
Franz Werfel

Ozbiljnost je misterij tijela izmišljen da se sakriju slabosti duha.
La Rochefoucauld

Preostaje nam jedino da biramo: da živimo u tom nitkovskom vremenu (u kakvu se društvu nađeš tako i radi!) ili da postanemo neurotici.
Robert Musil

Većina ljudi ili nema smisao za humor ili je nepismena.
Joey Skaggs

Dakle ako vjerujete da je domovina izum ohole ograničenosti, onda bih vam rado rekao iz iskustva da je ona mnogo prije izum melankolije. Izazvani prolaznošću, pokušavamo se pobrinuti za preglednu trajnost dokaza o našem postojanju, a to se može postići samo na ograničenom mjestu, u 'zavičaju'.
Siegfried Lenz

Iz Europe jer dolazim
sumnjičave poput udanih ženica.
Neka je bog popravi!
Amen!
Friedrich Nietzsche

Tu ne puši se hašiš
Krv se puši
I već si drugi
Kad se mača mašiš
Josip Sever

Želio bih da me volite samo onim dijelom svoje nutrine koji je neosjetljiv i bezosjećajan.
Maurice Blanchot

Hajdemo na more!
Friedrich Nietzsche

***

Grupa vjernika raznih vjera iz raznih zemalja svijeta smjestila se u jednom dijelu prostrane crkve. Bradati muškarac, uvjeren u svoju i u svaku drugu vjeru, mirno je vodio tolerantni ekumenski skup koji je bio najavljen u programu crkvenih zbivanja za taj dan. Meditacije i molitve za mir širile su se katedralom St Giles', a pojanje je zvučalo opojno i umirujuće. Bilo je zanimljivo slušati hinduističku molitvu Om Sri Jai Ram Jai Ram usred jedne od najznačajnijih prezbiterijanskih crkava na svijetu, ''Majke Crkve'' prezbiterijanizma. Djevojka zamišljena lica, vjerojatno studentica slikarstva, ne obazirući se na pojanje sjedila je na klupi i crtala orgulje običnom grafitnom olovkom, a glumica rodom iz Manchestera i ja razgovarali smo šapatom nagnuti jedno prema drugome. Imala je zadah. Svi s kojima sam ovih dana razgovarao u Edinburghu imaju zadah osim simpatične kosooke Ding Wen Fang, zapadnjačkog imena Jessie, i građanke Kane. (Susan se malo ljuti kad je tako zovem; kaže da ona nema nikakve veze s filmom Građanin Kane.) Možda je taj zadah od uzbuđenja izazvanih ljetnim festivalskim zbivanjima i tradicionalno žestokim škotskim specijalitetima poput masnog haggisa ili jakog viskija. Glumica, žena srednjih godina, došla je u Edinburgh s jednom kazališnom družinom koja nastupa na festivalu. Pokazao sam joj novinarsku iskaznicu i rekao da radim reportažu o Europi za jednu radiostanicu iz Zagreba, Hrvatska. Uključio sam minidisk i upitao je šapćući što bi po njezinu mišljenju moglo stvarno i istinski ujediniti Europu. Šapnula mi je da je to euro, iako ona navija da sredstvo plaćanja na Otoku i dalje ostane funta.

Milko Valent

(nastavit će se...)