Paučina: Jessie je gladna kao svinja, Psihotični realizam i melankolija

Kažem joj da nemam ništa protiv, ali da se ipak malo strpi jer ćemo se večeras još zabavljati po gradu, a prije toga moramo i večerati budući da još od ručka u Spean Bridgeu nismo ništa jeli. Možemo večerati i ovdje u ''Acanthusu'' ili negdje gore u High Streetu, a možemo večerati bilo gdje u gradu jer Edinburgh je pun pubova, restorana, bar-restorana, bistroa i picerija u kojima se izvrsno jede. (Iako, a to prešućujem Jessie jer me je stid pred njom pokazati strah, nas dvoje danas živimo vrlo opasno budući da u svakom trenutku možemo u gradu sresti nepredvidljivu Susan; nepredvidljivu zato jer ima dana kad je jako ljubomorna, a ima i onih kada je potpuno ravnodušna. U slučaju da je Suzy danas u fazi ljubomore, našli bismo se u jako neugodnoj situaciji, ušli bismo u područje njezine vlasničke strasti koja burno, žestoko i divlje izražava svoju paranoidnu stvarnost i histeričnu sljepoću za sve ono što je izvan vidokruga te strasti. Usput novinarski rečeno, ta luda kombinacija njene osobnosti izgleda kao svakodnevni psihotični realizam suvremenog svijeta tako da, nažalost, inače divna Susan u danima ljubomore nije iznimka usred tog nezdravog realizma. Ako tome pridodam njeno čudno uvjerenje da je po mutnoj bakinoj liniji židovske vjere, pretpostavljam da bi tom neželjenom susretu bio pridružen i specifični židovski dodatak koji bi moja nepredvidljiva Shoshana izmislila u trenu.) Jessie se slaže i plješće. Ona se već cijeli dan slaže sa svime što ja predložim, što je siguran znak da se zaljubila u mene i tako mi uz ostale djevojke, koje sam upoznao u nekoliko proteklih mjeseci, vraća toliko potrebno samopouzdanje narušeno prekidom zamalo sedmogodišnjeg braka s Tinom. Zatim izjavljuje da je gladna kao svinja. Ja kažem da sam gladan kao vuk. Jessie se opet smije. Ma nema veze, Marko-Marko, gladna sam kao sve moguće životinje na svijetu bez obzira na različite izreke o istoj stvari u raznim jezicima. Nego, hej, pa baš je to super da nitko u Edinburghu ne zna niti hrvatski niti kineski pa možemo naglas na javnim mjestima izvikivati svoje najdublje intimne želje, kaže Jessie. Možemo biti i ''prosti'' koliko god hoćemo (Jessie pokazuje prstima navodne znakove izgovarajući zanosno riječ ''dirty'') i razgovarati prirodno. Da, u pravu si, ali se ipak moramo pomagati engleskim jezikom. Ma pusti, Marko-Marko, to nije važno! Važno je samo da nam je dobro. S time sam se rado složio. Platio sam Karen i presavio listove papira te ih pažljivo spremio u stražnji džep traperica. Pritom sam se našalio i rekao Jessie sa snažnim uvjerenjem u glasu da su to naše ljubavne jezične vježbe i da će nam one, ako se ikada vjenčamo, biti neoborivi dokaz da nam je seksualni život već od prvog dana poznanstva bio uspješan. Smijeh. Bez obzira na tu banalnu šalu slutio sam da ti listovi papira, ispisani našim šaljivim tekstom na kraju uzbudljivog izletničkog dana, nisu nimalo banalni, vjerojatno i zbog toga jer sam prvi put u životu sreo nekoga s pravim zaraznim smijehom kojemu nije moguće odoljeti. Taj smijeh vratio je samopouzdanje i snagu mojem ja, onom istom koje je prošle noći naglo onemoćalo ispunjeno osjećajem beznačajnosti i strahom od praznine. Odlučio sam brižljivo čuvati te istrgnute stranice kao svjedočanstvo o našoj akciji pisanja. Možda je baš Jessie svijetla prekretnica, možda je čak i uredna djevojka, a možda se i ja nakon svega još mogu istinski zaljubiti!?! Počeo sam rasti, moj ego se vratio kao glad za istinskim življenjem bez laži. Pun sebe osjetio sam ludu želju da moji osjećaji opet postanu vjerodostojni, izvorni. Želio sam ponovno biti autentičan kao na početku veze s Tinom.

Izišli smo držeći se za ruke. U blizini ''Acanthusa'' na pločniku uobičajena slika. Na vreći za spavanje sjedi u lotos poziciji iscrpljeni mladić, otprilike moj vršnjak, dugokosi prosjak hipijevska izgleda, a na kartonu ispred njega piše: ''Hungry & Homeless. Give me a change. God bless you.'' Prosjak me podsjeti na nekoliko zagrebačkih beskućnika i zbog čiste sreće koja nam se danas zbiva predložim Jessie da mu damo nešto sitnog novca. Složila se oduševljeno, sagnuli smo se i ostavili gladnom beskućniku dvije funte na kartonu.

Krenuli smo zatim uzbrdo po Cockburn Streetu nabrajajući što bismo sve voljeli večerati. Jessie se smije i podsjeća me kakvu sam iznenađenu facu napravio u Spean Bridgeu kad je ona poslije ručka zadovoljno podrignula i kako su nas ljudi za susjednim stolom čudno gledali.

- A stvarno to nisi znao? – upitala je Jessie gledajući me onako iskosa.
- Što?
- Pa da je u Kini normalno javno podrigivati poslije jela.
- Nisam, stvarno nisam. Nažalost, malo toga znam o Kini.
- Pa ni ja nisam znala da je podrigivanje u Europi nepristojno. Isprva sam se jako čudila, Marko-Marko; svi jedu, a nitko ne podriguje. Već pet dana treniram kako ne podrigivati, ali mi ipak tu i tamo pobjegne. Evo, časna riječ, obećavam da za večerom neću podrignuti kad je u Europi već takav običaj - rekla je Jessie privijajući se uz mene.
- Jessie, što se mene tiče, podriguj koliko hoćeš. Meni je to simpatično ako je prirodno i neusiljeno. Osim toga podrigivanje u Europi nije zabranjeno, samo se smatra nepristojnim, osobito ako podriguješ javno – rekao sam i naglo zastao usred želje. Zagrlio sam je i privukao lijepu glavu te čudne djevojke ustremivši se na njezine nasmijane pune usne. Skamenili smo se podrhtavajući zagrljeni. Jessie mi je spremno uzvratila poljubac pripijajući se uz mene, dok je na naš prvi poljubac i na gomilu turista, koja se polako uspinjala prema High Streetu, padao sumrak.

Nakon nekog vremena, možda čak i nakon pola sata, trgnuli smo se i nastavili uspon strmom ulicom. Jessie me je spontanom kretnjom uhvatila ispod desne ruke na način kao da smo već mjesecima, a možda i godinama zajedno. Iako su me naši dugi, slatki, bezvremeni poljupci osokolili, ipak sam se bojao susreta sa Susan. U strahu, koji je bio sve jači, sjetio sam se najednom uzbudljiva iskustva gledanja vrhunskih, ali depresivnih filmova, i čitanja dobrih, ali rijetkih knjiga. I to je bilo ono spasonosno. Strah je odmah nestao, jer sam se usput sjetio da je u tim knjigama i filmovima, baš kao i u životu, gotovo svaki početak pomalo zamršen, katkada veseo i čudan, a ponekad i prilično težak, ali da nakon njega sve ide lakše, zabavnije, luđe, dublje i napetije bez obzira na ljudska stradanja i ljudske boli, bez obzira na broj nesretnika i nesretnica, moralnih nakaza i psihičkih bolesnika, bez obzira na sretne i nesretne zaokrete sudbine, bez obzira na broj mrtvih, ranjenih ili samo lako povrijeđenih. Jedina je prava tragedija u životu ako se čovjek ne usudi proživjeti početak ljubavi punim plućima. Pa što ako sretnemo Susan?! Ništa. Predložit ću joj da nam se pridruži. Jednostavno ću joj reći da sam od danas zaljubljen u dvije osobe, pa čak i u tri ako uračunam Amélie van Duijk, zvanu Kiki, s kojom sam, doduše, nedavno prekinuo zbog toga što ona nije mogla prekinuti s kokainom i zbog toga što je jako neuredna, ali ipak često sanjam njezine blistave tamnoplave oči koje mi u snu naglas govore. U mojem snu njezine oči doista govore. Zatim se prestrašen budim od njezina nepomična pogleda koji blagošću i razumijevanjem prodire kroz moju prazninu govoreći: ''Marko, s drogom ili bez droge, zar nije svejedno?'' i ''Pa reci, kakva je razlika između mojeg umjerenog uzimanja kokaina i tvoje opsesivne potrage za urednom djevojkom?'' i ''Zar naš užitak nije isti?'' A i sjetim se Kiki uvijek kad na cesti vidim Mini Cooper koji je tako bjesomučno vozila po nasipu Afsluitdijk onog ludog dana, onog ranog popodneva početkom lipnja kad smo se zaputili njezinoj baki u Groningen. Dobro, pa što onda ako stvarno sretnemo Susan?! Ništa. Pa čak i da se sad odnekud, iznenada, pojavi još žešća Tina, što i nije nemoguće, koja je zahvaljujući samo mojoj nespremnosti, nespretnosti i sporom reagiranju naočigled svih posjetitelja u Rijksmuseumu istukla torbicom zaprepaštenu Kiki ispred Rembrandtove Noćne straže, i njoj ću također predložiti da nam se pridruži. Ali ću pravovremeno zaštiti Jessie ako Tina slučajno nasrne. Ne, više doista nije moguće da me iznenadi kao prije tri mjeseca u Amsterdamu ili prije mjesec dana na Murteru. Nakon ta dva stresna događaja postalo mi je jasno da kad god spazim Tinu u svojoj blizini moram biti spreman na sve. Moram biti spreman ne samo na fizički napad na žensko biće koje je trenutno u mojem društvu nego, poslije toga, i na Tinina pokajnička opravdanja praćena suzama, čini mi se lažnim, proračunatim, kojima, pretpostavljam, želi spasiti naš brak (što je nemoguće pa da prolije i hektolitar suza!). I u Amsterdamu i na Murteru plačući je tvrdila da je ona žrtva ''kulture melankolije'' koja je zahvatila cijelu Europu i da je o tome, uostalom, na početku godine napisala radijsku reportažu u kojoj, između ostalog, tvrdi da devedeset i dva posto Europljana upravo zbog melankolije i njome poremećene inteligencije svakodnevno gleda nepojmljivo blesave takozvane humoristične emisije i ''najljigavije smeće svih vremena: one, tobože ljubavne, TV-sapunice.''

Ne, straha više nema, ne osjećam više ni tračak straha. Otvoren sam za sve nenadane susrete. Opipam stražnji džep traperica u kojem su papiri s jezičnim vježbama. I oni me hrabre. Hoću li ikada naučiti kinesko pismo? Hoću li ikada naučiti kineski? Možda hoću, možda neću, mislim da to nije važno u ovom času dok tako lijepo, bez truna laži u sebi, istinski treperim uz Jessie. Otvoren sam za sve mogućnosti. Otvoren sam i za dramu. Hrabar sam. Neka dođe Susan, neka stigne Kiki, neka se pojavi i Tina, o neka dođu sve neuredne djevojke na svijetu! Noć je moje doba. Osjetim se potpuno ispunjen radošću, još više nego za vrijeme izleta, i zagrlim dragu Jessie ljubeći veselo njezine neobične oči koje sjaje prigušeno, kao iz daljine. Pa ipak, i u ovom trenutku kada se ne osjećam beznačajan, prazan, sam sebi tuđ i suvišan, na veselom i zapjenušanom High Streetu čujem u noćnom zraku zvonki glas žene koju unatoč svemu još uvijek nekako volim. (To je već mjesecima ljubav pomiješana s bijesom i nejasnom željom za osvetom. Kakva bi to točno bila osveta ne mogu dokučiti već dugo, a kamoli u trenutku kad me Jessie ljubi u obraze izdižući se  na prste i šapćući mi u uho da je gladna kao svinja.) Dok niski, visoki, mladi, stari, pogrbljeni, izborani, debeli i mršavi turisti s proširenim venama, uglavnom dobrostojeći penzioneri sa svih strana svijeta, digitalnim fotoaparatima okretno i brzo prije svoje skore smrti snimaju žonglere, pozlaćene ljude-kipove, gutače vatre i hodače na visokim hoduljama, čujem kako se površinom festivalskog grada rasprostire istodobno plačni, pomirljivi i histerični Tinin glas: ''Hej, ljudi, pa nemojte sad samo mene kriviti! Nitko mi ne može zabraniti da ga volim! Marko je još uvijek moj muž! I dajte, naručite brzo bocu nekog finog crnog vina da se barem malo smirim! Pa zar ne vidite!? Napadi su sve žešći i žešći! Melankolija je napala Europu.''

Milko Valent

(nastavit će se...)