Ulično Učitavanje (proza)

U Booksi ovih dana u sklopu Uličnog učitavanja možete pogledati izložbu radova mladih autorica i autora.  

Izložbu Ulično Učitavanje osmislili su i realizirali Vigor Vukotić i Martin Majcenović, voditelji tribine Učitavanje. Prethodno smo objavili prvi dio poezije, a u nastavku vam donosimo prozne radove.

***

Valjanje u djetelini jedna je od slika koje mi tu i tamo ispadnu iz neke ladice u glavi, pa je onda nađem na podu kad legnem u krevet. Malo je pogledam, udahnem, uzdahnem, izdahnem, kažem Ovo je bilo davno, uredno je gurnem na mjesto i okrenem se na drugu stranu. A čudna je to slika. Bilo je uglavnom ljeto, skoro uvijek poslije ručka. Dok su moje prijateljice ćoravile u dječjim slijepo ustrajnim potragama za djetelinom s listom više, sa četvrtom srećom, ja sam ležala u travi kao malo prase koje samo kroji svoju sreću jednim sitnim krojačkim rezom. Uzela bih jednu biljku i prepolovila jedan list. „Eto ga! Sad su četri!“ Prepolovila bih i drugi. „Evo pet!“ Pa i treći. „Šest!“ „Kvariš igru,“ rekla bi jedna do neba i nazad antipatična djevojčica s kojom sam se morala družiti jer smo živjeli u malom mjestu i moja mama je u njezinoj mami pronašla dovoljno dobru prijateljicu.

Onda je mama umrla i jedno vrijeme ništa nisam morala. Nisam morala pojesti cijeli ručak ako nisam gladna, nisam se morala igrati s dosadnim djevojčicama, mogla sam se igrati s ručkom ako sam htjela. Čuvale su me razne tete koje nisu znale što bi sa mnom, dok se s broda nije vratio tata koji isto nije znao što bi sa mnom. Prvi mu je korak bio ostavljanje pomorske karijere i pronalazak nove, kućnije. Naučio je kuhati i pobrinuti se da je moj tanjur pun, pa prazan, pa čist. U strahu da neće uspjeti nadoknaditi maminu odsutnost, vodio je štrebersku brigu o mojoj prehrani, zdravlju, školovanju, i svemu što je već spadalo pod roditeljske dužnosti. Čak i par desetljeća kasnije, u našim redovnim telefonskim razgovorima bi me pitao jesam li jela, oblačim li se dovoljno toplo za švedsku klimu i je li s poslom sve kako spada. Da se oboje podsjetimo da sam odrasla žena, pitala bih i ja njega što je on jeo.

Jednom se nije mogao sjetiti. To nam je bilo smiješno. Ali onda se nije sjećao sve češće. Zaboravljao je i druge stvari. U početku sitnice. Počeo je opet pričati o brodu. Onda o mami. Kad bih mu rekla da sam bila na kavi s prijateljicom Sarom, mislio bi da govorim o onoj Sanji s kojom sam sjedila u klupi. Nešto se dogodilo s njegovim vremenom. Prestalo se kretati unaprijed, ostalo je na mjestu, s povremenim jednodnevnim izletima u prošlost.

Tihana Sinobad

Svete kosti normanske zvijeri nadgledaju rijeku Wear

Prvi veljače. Sjever Engleske. Šest je ujutro, a još uvijek lutam gradom u potrazi za domaćinom pijan od slavlja Johnsonovih veseljaka. U ruci imam pozivnicu za budućnost, no ona ne otvara vrata. U ruci imam osmrtnicu jedne povijesti, no mrtvačka kola odavno su prošla. Sedam je ujutro i stojim nasuprot katedrale. U kakofoniji koja odzvanja sa zvonika normanske nemani, čujem jeku svetaca koji u jednoglasju jutra pitaju: Gdje ćeš sada?

Kući. A što je kući u prvom jutru jedne veljače? Kući je kuća na rubu grada. Kući je soba čiji radijatori počinju grijati tek u sedam navečer, soba koja je negostoljubiva u ovim zimskim danima pa eto, tijekom dana tumaraš ulicama grada jer je zrak sjevera ugodniji od onog što se nataložio pored mrtvačnice koja ti je prvi susjed. Otvaraš prozore sobe da udahneš dim trupla što postaje pepeo. Do mrtvačnice, lokalac drži fish and chips. Smjesa frigane ribe i mrtvačkog pepela. Svježina trulog siječnja čiji se pepeo pronašao u veljači. To je otići kući, tom novom domu. Na putu, pronalazi te sablast Nostalgije. Uvijek odmorna, uvijek za priču. Razmaše se rukama dok priča o minulim danima i budućnosti koja ih nije vrijedna. Razmaše se rukama dok priča kako nam nije ovdje loše, ali bolje nam je doma. Hoćemo li se vratiti, upitam je.

Nikako! Sada smo ovdje. Nema smisla se vraćati. Bolje ostani ovdje sa mnom, sa sjećanjima na dugo ljeto kada si otvarao pive na barci. Nemoj se vraćati kući. Cijelo si ljeto proveo doma u nadi da ponovno osjetiš da pripadaš nečemu, ali eto, nisi. Njihov je život nastavio dalje. Nemoj se vraćati kući. Nitko te ne želi ondje. Ostani ovdje s mišlju na ono što je dom jednom predstavljao. Ostani. Ne vjeruj medijima. Nitko nas ne želi istjerati iz Engleske. Vratimo se u kuću na rubu grada, taj limb između prošlosti i budućnosti. Popit ćemo pivu i pričati o studentima koje si upoznao ovaj tjedan. Mali savjet, nemoj im se javljati. Imaš dovoljno prijatelja. Ovi novi svejedno misle da si glup. Sjeti se naslova iz medija kako je Durham treći po broju studenata iz privatnih škola? Oni nisu za tebe. Ti nisi za njih. Ostani ovdje. Ostani ovdje sa mnom, s jednom običnom Nostalgijom koja će ti donijeti pivu iz frižidera čim se vratimo u sobu. Odustani od ideje da riječima uhvatiš portret jednog događaja. Zatvori bilježnicu. Nikad nećeš biti dio povijesti. Nikad nećeš biti dio ničega.

Rastrgana između razuma i ludila, pripita Nostalgija priča besmislice.

A ja joj vjerujem.

Toni Juričić

Mater

(e al sad za početak zamislite neki ženski alt, možda kontraalt, a ako poznajete mene, zamislite točno moj glas)

PA DOBRO JESI TI NORMALNA (ovo boldano morate naglasiti) JEL TI ZNAŠ DA TI TAKO SRCE MOŽE STATI??? ISUSE piješ kave za troje jesi ti svjesna da ti tu kavu piješ SAMA, S A M A. DA me više NIKAD NISI ZVALA U DVAAAAAAA (tu baš otegne) UJUTRO kad imaš aritmiju, NE ŽELIM VIŠE UOPĆE TO SLUŠATI, JA cijeeeeele noći, cijeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeele noći Ksenija ne spavam od brige za tebe A TI SE TU NALIJEVAŠ TOM GLUPOM KAVOM KAO DA SUTRA NE POSTOJI. I ONDA SE ŽALIŠ DA NE MOŽEŠ SPAVATI. PA S OVOM KAVOM MOŽEŠ KONJA UBITI, KOOOOOOO (iiii tako dalje i tako bliže) OOOOONJA BRATE MILI I ja se živciram zbog tebe. Pa ti ne kužiš da je turska kava jača od obične brate TI OVU KAVU PROKUHAŠ U KIPUĆOJ VODI (ako se mene pita i do minut da lijepo sjedne da bude jača) to je kao da piješ ČETIRI ŠALICE OBIČNE A TI POPIJEŠ TRI ŠALICE TURSKE, dobro je da SI UOPĆE ŽIVA. I NEMA „DOBRO MAMA.“ NIJE DOBRO. NIŠTA NIJE DOBRO.

Sad ću ti dati pola šalice jer ti nemaš mjeru, jel jasno?

Ksenija Radajeva

Ide reno, o! (Zoo neredi)

Pasa kasap. // Ode medo. // Pirana R.I.P. // Orke = nekro. // Raži žar. // „At? OK?“ ovca cvokota. //

Eno in iguana ugini – o, ne! // Kapucinu munic. u pak. // „Va ladu tu je dinamit. Iman ideju. Tuda!“ – lav. //

Jegulja malju: „GEJ!“ // „A, lomilo!!!“ boli mola. // „'El ga ruše?“ „Ljuti kit ulješura, gle!“ //

"Gone li (ma gledaj raka...) maci leđa? Nek' te metke nađe lȉca makar (...jade l' ga milenog)." //

 „I tolika suma?“ „To popi hipopotamus, a kilo ti." // Ka', jak šunjka, jak, njuška jak. //

Mal plamen udava dune, mal plam. // Uji mišo šimiju. // U padu kanarinče tečni' rana – „Kuda? Pu!“ //

„O, varpa! Zar ikra meduzu demarkira, zapravo??“ // „(Hik!) Eno konj oko nekih.“ //

Ama – kravosas o varkama?! // „...Makaki, makaki!!“ „...Kakam, i kakam!! // (Mine vrcaju, ja crvenim...)“ //

„Tune, jeti zove nemani na mene, vozite! J**en *u **t**!“ // I šok oko kokoši. // (...)

*

Jarki ide reno, o! Zrak amorala, a gužva luđačka muči vesele.

„Se vidi?“

„A ne. Jihi!“

Svinja: „Režim? Gajim zlo! Govno!“

„U, tama! Je li moguće?“

„Ne, tila životinja mirišu.“

A mak: „Sada naselite dô!“

„O, neuki skote.“

Tica: „Bu!“

On lita, lovi on čigre. Ne uspivajući to nadić, on uvati čeljad okatih i iza pita:

„Ćo, meće nogu divka, ki' luk ide, remeti? Na metar baci po san, od amen naviše: bosonog onaj ulje, ti varpu i ratni top.“

„Jaka kazna, pičku materinu.“

„Mjau. Jučer... au!“

Tako ubiru ti divovi loši mučene; ne risa. Na krokodile, jaši!

„'Nol'ki cilj?“ puškar mislija.

„Dap. A ne, ti si. Vidi elipse!“

I dobro; fant, nakošen: „E, ježa kroko tare!“ (A valser dulji, cvrči.)

Ne ču.

„Tuka' me juče' suv orkanak.“

On ču – bol (oko).

„A nazovi...“

„E“, čuvari pandi kažu, „uža kidnapira, vuče i voza naokolo bučno. Ka' na krovu se čuje!“

„Mak!“ utučeni črv cilj udre.

„Slava. Era“, to kor kaže, „je ne šokantna... for bodies pile. Idi!“

„Visite!!! Napadaj, il' si mrak!“

Šuplji ciklon iša, je li, dok orkana sirene ne ču.

„Mišo, livo! Vidi tu ribu okatu...“

Are čuju: „...ajmuni reta...“

Muk.

„Čipanza, kakaj po tintari upravitelju!“

„Ja nogon osobe šivan, nema do nas opica, brate. Manite me, redikuli kakvi' dugo neće moć; a ti, pazi ih!“ i tako dalje čitavu noć i dan.

„Otiću ja, vi psu energično i volatilno ubacite toksik u... eno ode! Tilesa na daskama u...“

Širi: „Manji, to vi žalite?“

„Neću gomile jama tu!“ on – vo' – gol, „Zmija gmiže, ranjiv si, hijena! Idi!“

Vesele se, viču: „Mak čađu...“

Lav žuga: „Al' aro, makar...“

Zoo neredi i

KRAJ

Lovre Petrić

Ulomak

Na suvozačkom se mjestu nikada ne vežem ako destinacija nije udaljena više od petnaest kilometara. Besmisleno praznovjerje koje me čuva. Podevčevo od Varaždina dijeli baš otprilike toliko. Svejedno mi se čini kao da se vozimo već barem sat vremena. Vrijeme me izdalo. Pljušti neka jebeno uporna ledena kiša i ceste su skliske. Od ovakvih bi mi zavoja kao klincu znalo pozliti. Tada bih vrlo koncentrirano gledao u zamišljenu točku na nebu, promatrao bih oblake. Danas je svod pravilna i sveobuhvatna siva masa. Brisači grebu po staklu i nadglašavaju radio koji krcka zbog gubitka signala. Voditeljica emisije izgovara isprekidani monolog u prazno. Slijedi je ono što razabirem kao glazbeni blok od tri pjesme. Pitam se zašto stari odbija promijeniti stanicu, no ne poduzimam ništa u vezi toga. On samo gleda naprijed i vozi. Baš kao da mu je to posao. S lijeve i desne strane, prije nego što teren postane brdovit, nalaze se mrtva polja kukuruza. Blijedo zlatna slomljena koplja koja vire iz nezahvalne zemlje. Kako se cesta uspinje i počinje vrludati i sužavati se polja ustupaju mjesto kućama. U sivilu ranog poslijepodneva nazire se i groblje kraj kojeg ćemo proći. Toliko se proširilo da se čini kako će uskoro progutati naselje. Aneksija mrtvog nad živim uz dobro poznati zvuk crkvenih zvona. Toranj kao da je iskoristio brdo da se popne što bliže nebu. Zvoni i sada. Dva su sata popodne.

Čini mi se kako niti jedno crkveno zvono ne zvuči isto. Svako ostavlja jedinstveni trag u prostoru tišine kojeg ispunjava. Nije stvar samo u materijalu ili ritmu već i onome što ga okružuje i za koga se oglašava. Zvuk se prilagođava, okolina ga čini onime što je. Ovo zvono kao da proizvodi jeku koju ubrzo proguta šuma. Intervali tišine traju neobično dugo. Iščekivanje sljedećeg udarca bata visi u zraku. Sati se broje drhvatim, staračkim rukama. Nije to ni slično zvonu pod kojim sam odrastao. Koje se glasa neobično skladno, gotovo melodično. Čije bi njihanje zamišljao u tornju koji se uvijek činio tako blizu. Još će deseci godina morati proći prije nego što će ga sakriti mlada stabla jabuka posađena na livadi iza kuće. I zamišljao sam ih kako rastu. Krošnja dovoljno gustih i punih plodova da uguše nedjeljnu glazbu. Djetetov je odnos prema religiji usko vezan samo uz ono materijalno. Toranj i krov pod kojim se nalaze kipovi malih anđela. Sakralne slike i vitraji. Tvrde drvene klupe koje pozivaju prste da prate proste rezbarije na njima. Opipljiv je i žamor i miris tamjana i starih ljudi. Svečanost koja proizlazi iz ritualnosti. I upravo je u svemu tome razlog za kasniju averziju koja buja kada materijalno prestane biti dovoljno. Površnosti bivaju ogoljene. Pitanja ne nalaze na odgovore. Trenutak u kojem bunt nadglašava crkvena zvona. Oče naš koji jesi na nebesima, vidiš li me sad? I jesi li me vidio kada smo probušili gume na kotaču časne sestre koja nam je predavala vjeronauk. Kada smo namjerno psovali ispod glasa sjedeći u tvojim drvenim klupama. Palili prve cigarete na igralištu iza crkve i psovali tvoje ime. Sjećaš li se kad sam te molio da ga poštediš jer su svi djedovi mojih prijatelja bili stariji od njega? Molio sam iako je baka već planirala sprovod. I sestru sam nagovorio da moli. Možda me nisi čuo od svih tih jebenih zvona. Ništa ne mrzim više nego kada me probude.

Filip Rutić