Trebanje

pasoš / rad

            „Koje debelo dijete.“

            To je bilo njegovo prvo jasno sjećanje na oca. Igra s djecom, žamor i odjednom nepoznati muškarac u noninom dvorištu, gleda ga i izgovara „koje debelo dijete“. Mame se nije uopće sjećao, umrla je kad je imao samo godinu dana.

            Uspomena mu se vratila kad je nakon pet mjeseci stigao iz Angole, a njegov je petnaestomjesečni sin Vito počeo urlati nakon što ga je pokušao podignuti u naručje. Čini se da sva ona mahanja i puse preko video poziva i nisu previše pomogli, Vito je prvih tjedan dana plakao svaki put kad mu se približio. Sa šestogodišnjom Elom bilo je lakše, nju je odmah kupio ružičastim biciklom s pomoćnim kotačima.

        – Tata, kako si smotan! – uskliknula je. – Pa ja sam velika, vozim pravi bicikl! Nono me naučio!

            Kotače je skinuo i iduća dva mjeseca proveli su u šetnjama, igri, izletima. Eli je bio  nova mušterija u njenom zamišljenom frizerskom salonu, a i znalo se da je tata zadužen za priču prije spavanja. Vito je rado sjedio na tatinim ramenima, dokle god je imao mamu na oku. Ponekad bi njih dvoje navečer pobjegli sami u kazalište ili kino, dok je njena mama čuvala djecu. Jedna povišena temperatura. Jedan servis auta. Hrpa slika na Facebooku, sretna obitelj. Godina zgurana u dva mjeseca.

        – Želim da prestaneš. – rekla je tiho tu zadnju večer, poslije, dok su ležali u mraku.

        – S čime? – pitao je.

        – Ne pravi se glup. – odgovorila je.

Nije u tome bilo netrpeljivosti. Nije bilo ljutnje. Samo težina i umor.

        – Želim da ostaneš doma. Da ovo bude zadnji put.

        – Dogovorili smo se ovako, skupa smo se složili... – počeo je, no prekinula ga je.

        – Dogovorili smo se da će biti tako dok ne riješimo dug mojim starcima. Onda je bilo zbog kredita za auto. Uvijek će biti nešto. To je sad već sedma godina. Dosta mi je.

Upalio je svjetlo na noćnom ormariću i sjeo na rub kreveta.

        – Vidi, glupo je sad odustati. Konačno sam na dobroj poziciji, nisam više samo šljaker, ove godine ću dobiti i bonus. Za koju godinu...

        – Ma što za koju godinu? – povisila je ton.

Ustala je naglo iz kreveta, kao da ne može više biti pored njega. Nastavila je sve glasnije:

        – Ela će sad krenuti u školu, što je imala od tebe? Vito te opet neće poznati kad se drugi put vratiš.

        – Ajde, molim te, pa i ja sam tako odrastao i što mi fali? Moj stari je iz Njemačke dolazio jednom godišnje.

        – Zezaš me? Što ti fali? – podsmjehnula se. - Ti i stari ne možete biti pola sata u istoj prostoriji, a da se ne posvađate. Doma si dva mjeseca. Kod njega si bio jednom. To si želiš?

Bijesno je ustao, navukao pidžamu i krenu prema vratima spavaće sobe. Zastao je i okrenuo se prema njoj. Tražio je njezin pogled. Trebao je da budu mek, da ga pozove nazad. Ali gledala je tvrdo, odlučno. Nije ovo zapravo ni bio razgovor, bila je informacija.

        – Ne mogu vjerovati da me jebeš s tim dan prije puta.

        – Nije dan prije puta. Rekla sam to i prošli put. Pokušavam pričati s tobom, nećeš. Ne čuješ me. Ali meni je dosta.

        – Trebat će nam veći stan, trebat će svakom svoja soba.

       –  Možemo to imati i ako si ovdje. Sad bar ima posla. Trebaš im ti, ne sobe. Uostalom, ako si doma, i ja se mogu vratiti na posao.

        – A tebi? Tebi ne trebam?

            Šutjela je. Treba li ga? Znao je odgovor. Ni blizu koliko on to treba. Ponekad mu se činilo da se njihovi online razgovori sastoje od prepričavanja problema koje je riješila. Vodene kozice. Pokvareni bojler. Kupnja i kićenje jelke. Razvažanje po treninzima. Sve je riješila. Novac, to je mogao. To je bilo njegovo.

        – Nije važno ako te trebam. Želim te. Tebe, nas želim. Ali svaki put sve manje. Dosta mi je. Ne mogu biti samo mama. Neću.

            Navukao je jaknu preko pidžame, obuo tenisice na gola stopala i izletio iz stana. Sve, sve bi za njih. Hodao je sve brže, pokušavajući izbaciti ljutnju. Što, da se vrati ovdje i radi za duplo manje love?  Da više nema ni novac? I što ako se vrati i shvati da ga stvarno nitko ne treba?

            „Koje debelo dijete“, vraćalo mu se u misli. Otac ga nije prepoznao. Tko zna možda ga nije prepoznao ni idućih godina kad bi dolazio na ta dva bijedna tjedna godišnjeg. Upoznao ga nije nikad, ništa o njemu nije znao. Ni da se boji stonoga, ni da je naučio plivati, ni da mrzi tablicu množenja. I kad se vratio, kad je ostao, i dalje nije znao ništa. Umjesto njega znala je nona, znali su prijatelji, tuđi roditelji. Otac mu nije trebao. A što ako je i on već zakasnio?

Okrenuo se i krenuo nazad prema stanu. Sve brže i brže, u trku, kao da mu je tiha, mračna noć rasvjetlila da nema više vremena. Sjedila je na balkonu u polumraku. Prišao joj je iza leđa i stavio joj ruke na ramena. Okrenula se prema njemu. Gledao ju je ravno u oči:

        – Hej, reci mi, – upitao ju je prignuvši se, dahom joj škakljajući uho. – Boje li se klinci stonoga?

Pogledala ga je, prvo zbunjeno, a onda joj je topli osmjeh obasjao lice.

Lara Vrsalović 

Lara Vrsalović rođena je 28.08.1976. godine u Rijeci gdje je odrastala, završila Ekonomski fakultet i radi. Obožava svoje dečke, voli ljeto i igranje, boji se prolaznosti i crva i ne voli kad joj se spominju strane svijeta. Slaba je na sir i dobru priču, uvijek sve radi u zadnji tren i još se traži. 

Priča je nastala u sklopu projekta Present Past Goethe Instututa. Više o projektu pronađite na linku.