Izbor priča iz knjige 'Stvari koje nisam bacio'

U nastavku donosimo izbor priča iz knjige Marcina Wiche Stvari koje nisam bacio (Rzeczy, których nie wyrzuciłem, 2017), u prijevodu s poljskog studentica Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Usisavač Duga

Godinama je htjela nabaviti vrlo specijalan usisavač.

Usisavač je koštao čitavo bogatstvo. Nije se prodavao u trgovinama. Usisavač je imao svoje sljedbenike koji su kao Jehovini svjedoci obilazili kuće. Sredovječne gospođe – bivše službenice ili učiteljice – odbacivale su svoje prijašnje poslove. Slijedile su glas vjere. Propovijedale su usisavač. Najpoznatija pjesma tih godina, omiljena pjesma Svetog Oca, bila je pohvala profesionalnoj mobilnosti.

Tvoje usne moje rekoše ime
Svoju lađu sada ostavljam žalu
Odsad idem kamo šalješ me Ti.

Bivše zaposlenice državnih institucija pretraživale su adresare – birale potencijalne klijente – ciljale su na neku poznanicu poznanika – i bacale mrežu. Približavao se dan prezentacije. Odabrana domaćica kuhala je čaj i častila kolačićima. Gospođe su gledale grafikone. Slušale su referate iz službenog fascikla. Zatim bi došlo vrijeme za praktične vježbe. Ovdje se ulijeva. Ne, ne mora biti destilirana, dovoljno je prokuhati. Molim pogledajte, potpuno je čista. Ovdje palimo. Ima li pitanja? Želi li netko kolačić?

Naposlijetku – komisijsko izlijevanje korištene vode, prljave kao otopljeni snijeg. A kuća je bila tako temeljito pospremljena za goste! (Šokirati znači uvjeriti – podsjeća pjesnik).

Mama se stvarno htjela riješiti prašine koja se nalegla u knjigama i buja pod namještajem. Možda su joj smetale svjetlucave mrvice, koje su lebdjele u zraku, izazivale alergije i bolesti te loše uspomene. Nikakve zvijezde i planeti koji kruže u svemiru. Kaos je čekao da nas proguta. Kaos. Nemoć. Bunt stvari. Bunt stanica.

Maštajući o stvarima, vraćamo se u djetinjstvo. Nedostupni predmeti dopuštaju koncentraciju tuge u jednom obliku. Opisivanje onoga što nam nedostaje.

Zasigurno bismo bili sretni da je majka kupila crni trbušasti elektrolux koji je mogao isisati prašinu iz zraka. Ali bio je preskup.

Pospremajući stan, pronalazim staru mapu s reklamama punu grafikona i mikrofotografija (pogledaj što živi na tvom tepihu). Grinja se trijumfalno kesi.

Kuharica sa Staljinom

Majčina obitelj preživjela je rat u Rusiji. Baka je otamo imala kuharicu u smeđem uvezu. Prilikom jednog preuređenja korice su bile poprskane kapljicama bijele boje, zbog čega je još više izgledala poput uništenog komada namještaja.

Čudna knjiga, s vođinim citatom na frontispisu i slikama u boji. Bilo je nemoguće odvojiti oči od tih ilustracija. Bajke braće Grimm za buduće generacije. Zrelo voće i povrće. Grašak u konzervi. Suhomesnato. Pilići. Praščići. Drhtavi cvjetovi napravljeni od majoneze. Konzerve s ribom (u pozadini se jedrenjak bori s valom, slava mornarima ribarske flote).

Mramor suhog mesa. Kolonade kobasica. Reljefi grožđa. Moskovski metro prehrambenih proizvoda.

Najljepše su bile boce alkohola. Na mutnim slikama bile su nacrtane etikete. S tim nazivima sam se kasnije sreo u poemi Moskva-Petuški. Srce se steže kad Vjenička moli da mu prodaju heres.

- Ima li heresa?

- Heresa nema.

- Čudno. Proteina ima, a heresa nema.

- Jaaako čudno. Upravo tako. Heresa nema. A proteina ima.

Jadni Odisej usred proizvoda sovjetske alkoholne industrije.

Suluda knjiga iz zemlje u kojoj je baka gladovala. Nije puno o tome govorila. Samo da su otišli dobrovoljno. Da je bilo hladno. Pljuvačka se smrzavala prije nego bi sletjela na tlo. I još da „zaboraviti“ znači „zapamtiti“.

Sjećanje na glad i rubensovsku mrtvu prirodu. Sjećanje na studen i sladoled od vanilije.

Ta zemlja je nastala na gladi. Mučila je glađu gubernije i gradove. Glad se mijenjala. Pojačavala. Ublažavala. Udaljavala i vraćala. Postajala nestašicom. Povremenom nedostupnošću, prekidom opskrbe.

Glad je bila blizu. Umirovljeno čudovište. Stari progonitelj, sjećanje na minulu epohu. Poput maršala Semjona Buđonija na sastanku Komsomola. (Slika, sedamdesete: brkovi komandarma i brada partijskog aktivista. Uniforma i elegantne košulje uokolo).

***

Ta knjiga je errata, sa samo jednim stupcem: „trebalo bi biti“. Naputak. Morate vjerovati u svaku od tih ilustracija. Jesti slike. Ignorirati svjedočanstvo drugih osjetila. Kniga o wkusnoj i zdorowoj piszcze to je temeljna lekcija komunizma. Ništa se nikada nije od nje dalo skuhati.

Film Andreja Chrżanowskog zvao se Soba i pol. Kniga o wkusnoj i zdorowoj piszcze u njemu je zaigrala epizodnu ulogu. Nacrtani Staljin je oživio i sa slike govorio malom Josifu Brodskom.

- Ti si Židov, dječače, a Židovi jedu samo macu. Nemam mace. Ali imam dobru ideju za Židove. Voliš li putovati? Pobrinut ću se za vas. U Birobidžanu ćete imati puno mace.

Za vrijeme varšavske projekcije prišao sam redatelju.

- I moja baka je imala tu knjigu – promucao sam prisjećajući se ostataka znanja ruskog.

- Svi su je imali – slegnuo je ramenima.

Knjige za djecu

Bila je super baka. Stručnjakinja za pronalazak LEGO kockica po veleprodajnoj cijeni. Visila je po hobističkim dućanima s najvećim izborom mozgalica, razvojnih kockica i puzzli prilagođenih dobi njezinih unuka.

Bila je dovoljna jedna generacija kako bi istrošene kartice testova kojima me mučila u djetinjstvu postale simpatične, šarene igračke za moju djecu.

Omiljene trgovine bankrotirale su jedna za drugom. Pratila ih je na vječna lovišta. Tijekom finalne rasprodaje preuzimala bi preostalu robu i napuštala prazan prostor. Katkad – pokušavajući se spasiti od bankrota – vlasnici su odustajali od ambicioznog asortimana i pokušavali prodavati neki škart. Tada bi mama proglašavala bojkot i tražila sljedećeg poduzetnika s genom samouništenja.

Bila je kritična čitateljica dječje književnosti. Na policama je gomilala lijepe i vrijedne primjerke. Bogato ilustrirane knjige o gej pingvinima. O medvjedićima s graničnim poremećajem ličnosti. O zečevima do čijih je rupa dopro rat. Knjižice o vjevericama izbjeglicama. Knjižice sa sivom pozadinom, oblačnim nebom, beskompromisnim nedostatkom boja (spektar: jesen u Lugansku).

Isto tako, znala je cijeniti pravi kič. Miševi u baletnoj školi. Očaravajuće, hiperrealistične ilustracije koje sadrže milijun detalja – ilustracije koje bi se moglo promatrati satima, tražiti najsitnije rekvizite i na kraju otkriti da maleni, skriven u sjeni okvir, sadrži dagerotip koji predstavlja mišjeg pradjeda (sa zaliscima i porculanskom lulom na kojoj je – za ne povjerovati – bio naslikan mali miš u uniformi kod Mausterlitza).

„Radim za besmrtnost“ – govorila je. Slagala je tuđe uspomene. Kako bi djeca jednom shvatila da su trenuci provedeni u njenom stanu, među knjigama s ilustracijama i filmovima na kazetama, bili jedino vrijeme savršenog mira. Da je samo tamo bilo sigurno. Možda nije bila u krivu.

Zahtjevno umijeće izazivanja problema na pošti

Želio bih otkazati majčinu TV pretplatu jer je umrla.

O bože.

A da.

Ne radi se o tome, ako je u pitanju pretplata, bolje je otići na šalter C. Uzet ćete broj i kolegica će vam objasniti. – U tom su trenutku njezine oči zasjale. Pomisao na psinu.

Bolje da idete na info-pult.

Ja sam zamka. Mućak. Može me se poslati kolegici na šalter C (primamljiva misao). Ali može me se – još primamljivija misao – gurnuti muljatorici koja od jutra sjedi za info-pultom i prodaje aktualnu ponudu: kuverte, organsku kozmetiku i zbirku kratkih priča Alice Munro. [1]

Želio bih otkazati majčinu TV pretplatu – počinjem.

Kuc, kuc, strug – tipse lupkaju po tipkovnici.

Ta gospođa nije plaćala pretplatu.

Kako nije plaćala?

Nije plaćala od 1996.

Imam sve račune – tvrdim.

Da vidim.

Ali istog trena moja prednost nestaje.

Zašto je plaćala samo sedamnaest zlota?

Ne znam.

Tko bi trebao znati? – sikće. Pretplata ne košta toliko.

Knjiga Alice Munro ima sjajne korice. Na njima je crno-bijela slika žene bez glave. Sunčane mrlje plešu po koricama, a pored stoji otvorena čestitka za Prvu pričest i papirnato pile. Bilo bi zabavno vratiti se kući i reći: „Vidi, na pošti sam kupio knjigu kanadske nobelovke“.

Kakav je to uopće broj računa? I zašto u Bydgoszczu?

Ne znam, ali moja je majka svaki mjesec vašoj firmi plaćala sedamnaest zlota – kažem gordo.

Možda je plaćala kredit u poštanskoj banci?

Nije plaćala.

A kako vi to znate?

Pokušavam si zamisliti majku kako kriomice podiže, a zatim plaća kredit u poštanskoj banci u Bydgoszczu.

Čujem žamor u redu. Nekoliko ljudi želi kupiti uskrsne čestitke u zadnji čas ili platiti račune. Postaju nestrpljivi.

Podižem pogled prema zaposlenici Poljske Pošte.

Molim vas ne obraćajte mi se tim tonom – dodam.

To je ključan moment. Trenutak o kojem je pisao pjesnik Kavafis:

Za neke ljude nastupi taj sat,
Kada moraju izgovoriti veliko Da
Ili veliko Ne.

Službenica mora promisliti o svojoj strategiji. Zato što je dotad njeno „Ne“ bilo samo malo „Ne“. Obično, rutinsko „Ne“. Takvo „Ne“ koje računa da će uspjeti. Da ću se obezvoljiti i nestati zajedno sa smrtovnicom i računima.
Prvo „Ne“ je paracetamol. Čaj s malinama. Nada da će proći samo od sebe. Raspršit će se po kostima. Samo će se riješiti. Nesvjesno kimanje glavom, promrmljano odobravanje, neznatan pokret kapaka može se smatrati potvrdom, pristankom, potpisom plavom penkalom. Elektronički potpis s okruglim pečatom. A to znači kraj.

Molim vas da mi se ne obraćate tim tonom. – Naprežem glasnice i kostriješim pera.

Kao u plesu ritmično i harmonično dolazimo do točke koja se zove: „Ja Nisam Vikala Na Vas“.

Molim vas da ne vičete na mene.

Ja ne vičem na vas.

Pa upravo vičete.

Vi vičete. Možete vikati doma na ženu, ali u pošti ne.

On viče – potvrđuje zbor klijenata. – A ljudima se žuri.

Ona viče – dobacuje zbor klijenata, koji imaju brojeve za drugi šalter.

Još ništa nije odlučeno. Stojimo na raskrižju. Jedna cesta vodi do: želim razgovarati s vašim nadređenim – samo naprijed – napisat ću žalbu – samo pišite – i hoću – i očajnički pokušaj lupanja vratima.

Ali još uvijek možemo krenuti putem deeskalacije.

Ja govorim normalno, nešto ste krivo čuli – konstatira službenica pomirljivo.

Da, u pravu ste – priznajem. Dakle što s tom pretplatom?

Škrip, kuc, šuš šuš – tipse zvuče skoro prijateljski.

Možda je to bilo za radio?

Napetost popušta. Brodovi mijenjaju smjer. Avioni se vraćaju u bazu. Red odahne.
Države propadaju. Sveta vlasnička prava idu od ruke do ruke. Političare čeka sud ili haški tribunal. Samo su službenice vječne. Moćnije od premijera, predsjednika i ministara. Zato što je njihova supermoć ravnodušnost.
Mogu zavesti empatijom ili izazvati jezu mrzovoljom. Ali to je samo maska. One su evolucija. Mi smo vrsta osuđena na nestanak. Debele neletačice. Tromi predstavnik velike faune i prašume.

1 Nekoliko mjeseci kasnije romane Alice Munro zamijenile su knjige o ukletim vojnicima.

Prevele studentice polonistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Marta Rak, Mihaela Miklečić, Kira Cesar, Ena Kovaček, Katja Gudelj, Tena Zavrtnik i Dora Pinturić, na kolegiju Prevođenje poljskih književnih tekstova, pod mentorstvom prof. Đurđice Čilić.