Savette

Na novoj tribini Učitavanje u parku ispred Bookse 21. travnja u 18h svoju će prozu i poeziju predstaviti i pročitati Maša Borović i Karla Kostadinovski. Kao najavu danas vam donosimo Mašinu priču Savette.

***

Dvije djevojčice tog su maglovitog i bljuzgavog jutra na splavi doplovile u njihovu „luku“. Zvali su je luka jer je tu dvaput dnevno pristajala namočena i trula splav koja je prevozila posjetitelje s druge strane rijeke malo uzvodno i ukrcavala putnike na još dva mjesta uz vodu. Bila je to obična blatnjava bara na koju su postavili nekoliko dasaka koje su plutale na nekoliko plastičnih bačava za kiseljenje kupusa. Plava boja bačve neprirodno je stršala iz muljave vode. Za njih, plava boja nije boja ni rijeke ni neba, tek krvi koju su prezirali, a opet preživljavali od njezina novca. Kao vampiri koji su se hranili njome i koja im se činila kao najkvalitetniji obrok, ali nisu bili ni vampiri, tek komarci kraj prljave vode čiji je život bio kratkoga vijeka. Čađo je tog jutra imao izvanrednu vožnju. Dvije djevojčice došle su do njega izgladnjele i promrzle i čini mu se da su ga na ruskom molile da ih preveze s one strane rijeke do crveno plavog šatora. Jedna od njih dvije je u ručici stiskala par kovanica, a on nije htio ni čuti za to, smililo mu se kad ih je vidio tako malene i umotane u dekice ko dva zavežljajčića bijelog kruha. Cijelo vrijeme dok su plovili nizvodno se okretao prema njima, milo ih gledao dok drhture kao cigara u njegovim ustima i kudio onog na nebesima što djecu tako prepušta samima sebi. Njihove pametne oči nisu skidale pogleda s njega dok je coktao udarajući jezikom po onom jednom zubu šta mu je stršao iz usta, a onda se sjetio iz-vode-izvađenog i pomislio kako je ovo sigurno novi početak za njih dvije i kako i one možda postanu proročice.

Vižlasti mladić s tek navršenih devetnaest godina stajao je bosonog na mokroj dasci uz rijeku i s jednom rukom se zalijevao toplom vodom iz kante, a drugom trljao bijelom krpicom. Topla voda je isparavala s njegove kože, a svakim pokretom mišići su se, potaknuti i hladnoćom, zatezali i opuštali u ritmu graktanja čaplji i galebova. Kako mu je voda curila s trupa do zdjelice, bijele iznošene gaćice su se lijepile za njegove prepone i postajale gotovo prozirne. Tek su para i magla kao skrbnice siročeta skrivale taj prizor. Čađo se već s pedeset metara udaljenosti derao i probijao mučnu jutarnju tišinu „Ljepotane! Ljepotane! Viđe ko vas je pronašo!“ Smijao se ko lud, baš ga je nešto razveselilo to što je djevojčice doveo kamo treba, a i razveselio ga je prizor pred očima. A i bio je pomalo lud. Mladić priđe čamcu i obje djevojčice uzme u naručje, po jednu u svaku ruku i dok mu je Čađo gledao u snažna leđa i ramena koja se napinju i stopala koja se svakim korakom gube u blatu, odnese ih u šator kraj bačve iz koje je vatra pljuvala toplinu i smrdljivi dim.

Djevojčice Ura i Faina doputovale su do Dunavskog cirkusa nakon što su ih iz Rusije vlasnici tamošnjeg cirkusa prodali u onaj ukrajinski koji je bio smješten ispod jednog od kijevskih mostova. Cijeli svoj mladi život provele su povlačeći se po vlažnim šatorima gdje su pred publikom izvodile vratolomije i akrobacije na konjima, a onda kad su im mliječni zubi poispadali i narasli trajni njihova glavna točka bila je držanje zubima za konopac koji bi ih vukao visoko u zrak. Ništa ih nije držalo na životu osim njihove male čeljusti koja se u zadnjih par godina zasigurno raširila i ojačala, pa su sad cure kad ih malo bolje pogledaš nalikovale pelikanima. Tanke nožice, dugi vrat i velika čeljust. Odmah su se prilagodile društvu dunavskog korita i močvarne bljuzge.

Uru i Fainu je isprva zapao posao brige o životinjama. Gazda cirkusa ili Brontuljalo kako su ga svi tamo voljeli zvati, zaključio je da prije nego krenu nastupati moraju ozdraviti i povratiti fizičku snagu. Bile su izmoždene od bijega i vucaranja po prljavim mjestima i bolesne od žvakanja pljesnjivog kruha. Curama se svidjelo biti sa životinjama jer je hrane bilo u izobilju pa kad bi počistile kozja govna i donijele im hranu, legle bi kraj njih u sijeno i lizale mekinje i sol iz njihovih zdjela. Smijuljile su se promatrajući koze čije su se natprosječno velike lubanje klatile na tanjušnim vratovima. Kad bi zameketale iz guzice bi im ispadali brabonjci i prosipali se po podu poput grožđica umočenih u tamnu čokoladu. Ta igra uzroka i posljedice ih je posebno nasmijavala. Osim što su koze imale zmijske oči neke od njih su bile razroke što ih je činilo da izgledaju još više demonskim bićima nego što je to bilo uobičajeno. Zbog toga su koze uživale određeno strahopoštovanje u cirkusu i kad bi navečer svojim točkama otvarale večer, bogato građanstvo se posebno čudilo njihovim vještinama i trikovima koje su izvodile s loptama i užetom po kojem su hodale. Mogli su se čuti uzdasi i povici „Pametne beštije!“, a Ura i Faina su zadovoljno virile iza zastora pozornice i sanjarile o tome kako su te riječi upućene njima.

Cure su imale dovoljno slobodnog vremena da istražuju cirkus. Šator je bio prostran i namijenjen glavnom činu oko kojeg je i niknulo cijelo divlje naselje – zabava za ljude koji su bježali iz svoje gradske svakodnevice i žudjeli za nečim egzotičnim kako bi zagolicali svoje dosadom izmoždene misli. Najveći dio zauzimale su nastambe iza šatora gdje su se držale životinje i gdje su izvođači i različita svjetina okupljena oko cirkusa sagradili straćare od naplavljenog drva i lima koje su izvlačili iz blata uz rijeku. Bile su to kuće sklepane od različitog smeća s pocrnjelim cijevima koje su stršale u zrak i svojim dimom najavljivale da su zauzete. Brojne od tih kućeraka su bile napuštene, pa bi svako malo u cirkusko naselje pristizali novi stanovnici i prisvajali osamljene kućice. Ura i Faina su se uskoro naselile u jednoj od kućica tik uz vodu koja je bila ispunjena starinskim namještajem i raskošnim tapeciranim foteljama i kaučem na koje su se uhvatile male tamne točkice vlažnih gljivica. U sredini je bio stol oko kojeg su visjeli prozirni zastori okićeni raznobojnim komadićima stakla sakupljenih s obale. Napola dogorjele svijeće zataknute u boce od piva različitih marka ispunjavale su cijelu prostoriju. Mokri zidovi sagrađeni od dasaka bili su oblijepljeni astrološkim kartama i različitim simbolima s kojima se cure nikad još nisu susrele. Pronašle su i nekoliko špilova tarot karata među kojima je bio i jedan špil karata koje su prikazivale različite proste scene s likovima žena, muškaraca, hermafrodita i životinja. Posebice su taj špil često pregledavale i znatiželjno proučavale detalje na njima. Na ulazu u kućicu visio je potamnjeli natpis „Izazovi svoju sreću“, a ispod toga sitnim slovima je pisalo još i „Ja sam punjačica najludih želja“. Cure su tek kasnije shvatile zašto su im često u kolibu ulijetali pijani i smrdljivi muškarci željni pohote, a za takve su imale spremne različito oruđe sakriveno iza vrata, ispod kreveta i posvuda nadohvat ruke.

Nitko više ni ne zna točno kada se cirkus nastanio tamo, ali očigledno je bilo da to više nije nikakav putujući cirkus i da ne mrda nikamo. Kada bi cirkus otišao vjerojatno bi svi šverceri, prostitutke, dileri, pijanci, skitnice, prosjaci i ostali koji su uspostavili svoju ekonomiju tamo morali napustiti to područje i ostaviti rijeci da guta njihovo smeće i izmet. Ribe i jegulje bi se onda gostile tom izmetinom da bi se na koncu galebovi borili za najuhranjenije riječne živine.

***

Mladić koji je ono jutro Uru i Fainu utoplio i nahranio bio je glavna cirkuska atrakcija. Oni su se brzo sprijateljili, ali nije imao mnogo slobodnog vremena za bavljenje s djevojčicama s obzirom na to da je morao svakodnevno nastupati i satima vježbati prije nastupa. Gazda Brontuljalo nije ga puštao na miru jer je donosio mnogo novaca u kuću, pa je stalno vlažnim očima zvirlao po šatoru prateći svaki njegov pokret, a kad nije on mogao obavljati taj posao imao je svoje klaunove koji su to posvuda obavljali za njega. Prije četrnaest godina došao je tamo s majkom koja ga je stalno vucarala uokolo i nastupala s njim na trapezu. Majka je bila sitna ali snažna žena čije su noge bile kao debeli stupovi, a na svakoj nozi imala je istetoviranu zmiju koja se kretala od prepona prema gležnjevima. Kada je na trapezu visio s majčinih nogu izgledalo je kao da ga drže dvije zmijurine. Majčina točka na trapezu prikazivala je njezinu majčinsku ulogu pa je u različitim strmoglavim pozama glumila kako ga presvlači, pere i igra se s njime, čak i da ga doji pritišćući ga na svoje pupaste, velike i razgolićene grudi. Jedno jutro probudio se u šatoru, a majke nigdje nije bilo. Više ju nitko nije vidio.

Kada je malo porastao shvatio je da je jako vješt na trapezu i da mu u njegovom kraju nitko nije ravan, pa se zaputio u pariški cirkus i tamo stekao slavu. Nastupao je odjeven u ženu i bio poznat pod imenom Savette. Bio je omiljen među bogatom muškom publikom koja je napasala oči nad njegovim mladim i žilavim tijelom koje se izvijalo u sve nemoguće poze. Nastupao je s krilima napravljenima od ptičjeg perja i pokazivao svoju otmjenost i eleganciju, da bi se na kraju izvedbe razotkrio kao muškarac nakon čega bi zapravo glumio muškog lika. Pretvarao se da je snažan, plećat i glasan. Plesao je između muškog i ženskog. Dodatno je zarađivao praveći društvo bogatim starkeljama koji su se pravili važni pokazivajući ga visokom društvu kao ukras koji nose uokolo sa sobom. Spavao je s mnogima od njih, nakon čega ga je gazda cirkusa izbacio na ulicu rekavši da šteti ugledu njegove kuće. Vratio se u Dunavski cirkus gdje su ga isprva ismijavali da se vratio kao pokislo pseto, da bi ga na kraju opet prigrlili kao svoga jer nisu oni licemjerni kao prljavi Europljani. Gazdi Bronutljalu čak su i odgovarale glasine koje su došle za njim jer je time privukao mušku dobrostojeću publiku koja je ostavljala dobre novce gledajući Savette. Nije ga zanimalo što je radio u blatnjavim uličicama u pauzama između nastupa i treninga i koji od te gospode se zabijao u njega. „Svi moramo da živimo od nečega“ ponavljao je. „Vani moš širit noge kolko hoćeš, sve dok unutra širiš krila, Lepotane“.

Ura i Faina su u svojoj kolibici počele ljudima gatati kako bi zaradile za život, a kada nisu radile obožavale su Savette promatrati dok vježba. Satima bi se znojio na željeznoj šipci i užadi koja su držala šipku skupa s njegovom težinom. Vježbao je dok mu se koža na dlanovima ne bi zgulila, a modrice pocrnjele od udaraca u željezo. Dopustio bi im da ga perjem i slamom škakljaju po stopalima dok je visio i glumio da spava i kad bi ga dotaknule trzao bi se i galamio „Tko dira lava dok spava?!“, a one bi se brzo sakrile prekrivajući usta rukama da ih ne čuje kako se smiju. To je bila njihova igra. Prije nastupa bi se šminkao i radio frizuru, a na mišićave noge navlačio najlonke. Imao je mnoštvo različitih cipela s visokim potpeticama i čarapa koje su išle uz to – mrežaste, crne, crvene, prozirne ili one okićene umjetnim draguljima. Ura i Faina nisu bile jedine koje su ga promatrale dok bi se sređivao za nastup, iza zastora su se mnogi opčinjeni voajeri napasali njegovom ljepotom i tugom koja je svaki put kad bi raširio krila na kraju nastupa sve više rasla. Svaku večer nosio bi drugu haljinicu ili triko koji bi na kraju večeri završili na podu ispod njega ili u publici kod razularenih i uzavrelih gledatelja, sve do jedne večeri kad je na kraju svoje točke odlučio poletjeti.

***

Tijelo su mu položili na splav i gotovo cijelo naselje došlo ga je ispratiti. Svatko je kraj njega stavio neku vlastitu dragocjenost koja će ga pratiti u onaj svijet. Pustili su ga da otplovi Dunavom u vječnost. Galebi su nad njim širili krila i klepetali njima dok su se borili za drangulije na splavi. Neki su se borili za njegove oči.