Šahovski poziv pred zaklopljenim očima

Od početnih koraka do vizualizacije

Pravila šaha naučio sam u osnovnoškolskoj dobi, no ta pravila nisu u potpunosti slijedila ona po kojima se igrao ozbiljan odnosno profesionalan šah. Nije lako prisjetiti se svih detalja iz djetinjstva, ali se dobro sjećam da sam način kretanja šahovskih figura, te pojmove kao što su šah i mat, naučio uz oca i brata.

Partiju bismo započinjali s dva poteza odjednom, pa tek nakon toga prelazili na po jedan potez s bijelim i crnim figurama naizmjenično, umjesto da od prvog poteza odmah igramo po principu kako se šah uobičajeno igra – "potez po potez". U rohadu smo rijetko kad sklanjali svog kralja, a pitanje je jesmo li taj specifičan potez uopće i izvodili na pravilan način. Tijekom partije uvijek bi se trudili da jedan drugom "pojedemo" što više figura, umjesto da se više fokusiramo na strategiju i taktiku, a osjećaj o vrijednosti figura gotovo da uopće nismo imali. Kad bi netko ostao bez kraljice odnosno dame, bez obzira što je to najjača figura u partiji, mi bismo i dalje nastavljali s igrom sve dok se na ploči konačno ne bi postigao mat odnosno zarobilo protivničkog kralja tako da nema više šanse za bijeg. Glavni razlog zašto smo igrali tako neozbiljno vjerojatno se nalazio upravo u tome što do tada nikada nismo zavirili i prošli kroz neku osnovnu šahovsku knjigu za učenje šaha.

Krajem devedesetih dobio sam svoje prvo osobno računalo i tada sam povremeno znao odigrati poneku partiju protiv "moćnog i sveznajućeg stroja", no brzo bih izgubio na srednjim razinama igranja jer nisam poznavao osnovne principe igre u otvaranju, dok bi na početničkim razinama redovito pobjeđivao jer bi računalo namjerno griješilo dopuštajući da pojedem figure njegove boje i tako ga oslabim. Veselio bi se tome hvaleći se kako sam ga "rasturio", istovremeno ne shvaćajući kako takav način igre ne donosi nikakvo napredovanje već samo ubijanje dosade.

Što sam više rastao, sve sam manje igrao šah jer su se u životu pojavili novi i važniji prioriteti – što bolje ocjene za upis što bolje srednje škole, pa kasnije fakulteta itd. Šah je praktički postao zaboravljena igra.

Prošlo je mnogo godina i mnogi su moji životni planovi propali, a s time i ciljevi ostali neostvareni. Nisam mogao ni zamisliti da ću se sa šahom opet susresti tek kao slijepa osoba. Tijekom mog boravka na odjelu za rehabilitaciju odraslih, stigao je dan da mi peripatologinja pokaže društvene igre koje slijepi mogu igrati i na taj način obogatiti svoju dokolicu. Među njima bio je i šah. Čim ga je peripatologinja spomenula i pred mene postavila šahovsku garnituru za slijepe, pomislio sam da je to suluda glupost, vjerojatno zato što u to vrijeme ništa nisam znao o igranju šaha naslijepo, kao ni to da je šah jedan od rijetkih sportova u kojem se slijepi mogu ravnopravno natjecati s videćim natjecateljima jer se šah za slijepe po pravilima igre nimalo ne razlikuje od standardnog šaha. Jedina razlika postoji u tehničkoj izvedbi ploče i figura, a u današnje vrijeme postoje i prilagođeni digitalni šahovski satovi s govornom jedinicom namijenjeni slijepim i slabovidnim osobama. No zbog neznanja tada sam razmišljao na način: ako je potrebno opipati sve figure da bih uočio koja je od njih napadnuta ili branjena i što moj protivnik namjerava, koliko dugo takva partija može trajati? Vjerojatno cijelu vječnost! To je onda tako naporno i dosadno!

Nakon nekoliko mjeseci iz znatiželje sam se zaputio u društvene prostorije Udruge slijepih Zagreb u sklopu kojih se nalaze i prostorije šahovskog kluba slijepih "Polet". Dok sam se uspinjao stubama, kako se to obično zna dogoditi u zgradama po kojima se kreću slijepe osobe, po zvuku bijelog štapa susreo sam jednog od svoje "braće po muci". Slučajno ili ne, teško je to znati, bio je to tadašnji tajnik spomenutog šahovskog kluba. Tijekom kratkog i ugodnog razgovora, ja sam doznao tko je on, a on je doznao da sam nekada davno igrao šah. To je bilo i više nego dovoljno za dobivanje poziva da se uključim u taj sport za slijepe, danas nažalost pred gašenjem i izdisajem, što ću tek kasnije shvatiti.

Više iz pristojnosti nego iz istinske želje prihvatio sam poziv i nakon dva dana došao u klub na prvi trening. Naravno, trener je morao ispitati što sve znam o šahu i ubrzo je shvatio da ga nikada nisam učio iz literature. Stoga je odmah prešao na pokazivanje osnovnih matova – damom, topom i kasnije lovcima, a meni je, slušajući ga kako sve govori preko šahovske notacije dok ga jedva pratim, sve to izgledalo pomalo besmisleno.

No ipak, u želji da se u nečemu aktiviram i da ispunim slobodno vrijeme kojeg sam tada imao napretek, samoinicijativno sam iz Hrvatske knjižnice za slijepe posudio Školu šaha Idriza Sušića tiskanu na Brajevom pismu i cijelo ljeto strpljivo učio poglavlje po poglavlje. Preko dana, kada bih osjetio da mi inspiracija nadolazi, uz pomoć šahovske notacije na brajici postavio bih svaku figuru na njezin položaj dobivajući tako cjelokupnu poziciju na ploči. Opipao bih figure i pokušao formirati sliku pozicije u glavi, a zatim bih pročitao tekst zadatka i u idućih 15-ak minuta ili duže, ovisno o njegovoj težini, pokušao ga samostalno riješiti. Malo po malo, osjetio sam da sve lakše mogu vizualizirati kompletan dijagram, što mi je predstavljalo veliko zadovoljstvo budući da sam samo nekoliko mjeseci ranije mislio da to mogu samo iznimni genijalci. Međutim, pokazalo se da je i na tu sposobnost otpadalo 99% rada i 1% talenta, kako se to i inače popularno naglašava kada su sportski uspjesi u pitanju.

Navečer prije spavanja, kada bih legao u krevet, zamišljao bih šahovsku ploču s pripadajućim slikama pozicija koje sam taj dan proučavao. Bio sam sretan kad sam ih se uspio sjetiti svaki put sa sve većom lakoćom. Ponekad sam se upitao mogu li uopće i kako slijepi od rođenja vizualizirati šahovsku poziciju i ma koji način to čine s obzirom da nikada nisu vidjeli crno-bijela kvadratna polja ni simboličke prikaze figura. Naravno, na takva je pitanja zaista teško dati odgovor jer je ljudski mozak jedan od najzagonetnijih organa.

Uskoro sam silno želio odigrati pravu i ozbiljnu partiju na nekom od šahovskih turnira za slijepe. Kad su stigli i ti trenuci igranja na turnirima, tijekom partije povremeno bih osjećao i pozitivne i negativne emocije. Osjetio bih sreću i zadovoljstvo nakon smislenih i dobrih poteza, a ljutnju i razočarenje nakon glupih i loših poteza. No ubrzo sam shvatio da je najpoželjnije ostati totalno hladan, odnosno opušteno i smireno kombinirati i kalkulirati o najboljim vlastitim potezima i protivničkim odgovorima na njih, te nikako ne misliti na rezultat nego samo na igru i trenutnu poziciju na ploči. Nakon iznimno dugih partija, osjećao bih potpunu, ali ugodnu prazninu. Zaključio sam da je to posljedica toga što sam, potpuno koncentrirajući svoje misli na igru, nekoliko sati bio totalno isključen iz izvanjskog svijeta, a time i svih životnih problema koje um stvara ili preuveličava. Upravo je to jedan od glavnih razloga zašto igranje šaha poboljšava mentalno zdravlje, iako se u nekim istraživanjima o šahu napominje da je sve to individualno i teško dokazivo.

Kultura igranja šaha nekad i danas

Prema riječima pripadnika starijih generacija, šah se u njihovoj mladosti igrao gotovo na svakom koraku. Nije bilo doma bez šahovske garniture koje su se nosile i na izlete, a šahiralo se čak i po vlakovima i gostionama. U takvom društvenom okruženju mladih šahista i u populaciji slijepih nije nedostajalo. No, s pojavom i lakom dostupnošću osobnih računala i interneta, kultura igranja šaha uživo nekako je sve više zamirala.

Neki smatraju da se šah zapravo samo premjestio na online igranje, pogotovo u današnjoj korona-krizi, te da popularnost šaha uopće nije pala zahvaljujući HRT-ovom Šahovskom komentaru i popularnoj seriji Damin gambit na Netflixu. No prava se istina vjerojatno krije u činjenici da se s tehnološkim razvojem i digitalnom revolucijom u zadnjih 30-ak godina otvorilo mnogo mogućnosti za ispunjenje slobodnog vremena i bavljenje raznim hobijima, što je dovelo do toga da mladi koji poznaju šah, tek usputno odigraju poneku partiju umjesto da se njime ozbiljno bave, a da o profesionalnom treniranju ni ne govorimo.

U razgovoru s nekadašnjim trenerom svog kluba doznao sam da je šah potrebno trenirati još od malih nogu da bi se uopće došlo do nivoa na kojem se od profesionalnog šaha može živjeti. Drugim riječima, trebali biste postati velemajstor već u 12. ili 13. godini života! A što se takvog imperativa kod slijepih šahista tiče, nisam čuo niti za jedan slučaj da je neki slijepi šahist mogao živjeti od šaha.

Na pojedinačnim i ekipnim šahovskim prvenstvima za slijepe u bivšoj i sadašnjoj državi koja su se obično održavala u ljetnim mjesecima negdje na Jadranskoj obali, znalo je sudjelovati i preko 50 šahista koji su sa sobom vodili i cijele obitelji. U takvoj sinergiji sporta, ljetovanja i druženja, sklapala su se nova prijateljstva i poznanstva, što je slijepima u to vrijeme puno značilo za poboljšanje kvalitete života. Danas, nažalost, takve atmosfere praktički više nema jer se na pojedinačnim nacionalnim prvenstvima okupi svega oko 20-ak natjecatelja, a ekipna prvenstva jedva da se i održavaju. No, ta bi se situacija možda i mogla popraviti uvođenjem šaha u obrazovni sustav kao što je to slučaj, primjerice, u Španjolskoj.

Računala i šah za slijepe

Glavna prednost igranja šaha protiv računala jest u tome što niste ovisni o volji, želji ili slobodnom vremenu vašeg živućeg suparnika da s vama odigra partiju. Jednostavno pokrenete aplikaciju, odaberete boju figura i razinu na kojoj želite igrati i – povlačite svoje poteze. Na taj način niste ovisni ni o tome kada ćete i koliko trenirati jer je samo igranje šaha uz povremeno proučavanje šahovskih priručnika, zapravo jedna od najboljih načina treniranja. Da bi slijepe osobe mogle igrati šah putem računalnih ili mobilnih aplikacija, te iste aplikacije moraju biti pristupačne, što znači da moraju biti isprogramirane tako da omogućavaju rad s čitačima zaslona*.

Neke verzije popularnih šahovskih aplikacija poput Fritza omogućavaju dobivanje informacije o povučenim potezima i unošenje željenih putem slova i brojki odnosno šahovske notacije. No, od najpristupačnijih besplatnih aplikacija najradije skrećem pozornost na Chess WinBoard i Chess Speak. I jedna i druga omogućuju unos poteza pomoću tipkovnice, no Chess Speak je ipak malo posebnija. Naime, ona omogućava da se preko prepoznavanja govora u Windowsima 7 i novijima, potezima i partijom upravlja pomoću govornih naredbi i sricanja na engleskom jeziku, što osigurava potpuniji doživljaj igranja šaha naslijepo odnosno potpunu koncentraciju na trenutnu poziciju bez ometajućeg unosa slova i brojki.

Što se tiče pametnih uređaja sa zaslonom osjetljivim na dodir, tu imamo vrlo pristupačnu aplikaciju prevedenu i na Hrvatski. Radi se o aplikaciji Chess Moves koja prepoznaje klasične dodirne geste koje slijepi inače koriste, a nudi i mogućnost online igranja. Više o toj i dodatnim šahovskim aplikacijama istog autora moguće je pronaći na siteu MyChessApps.com.

Pristupačna šahovska literatura

Učenje šaha prema stručnoj literaturi, može biti od izuzetne važnosti za slijepe jer se šah naslijepo može igrati isključivo poznavanjem šahovske notacije, čije je razumijevanje isto tako neophodno pri zapisivanju poteza na turnirima. Za učenje i usavršavanje šahovske igre slijepim osobama dostupni su materijali u popularno pristupačnim oblicima – knjige tiskane na brajici te zvučne i digitalne XML knjige. U fondu Hrvatske knjižnice za slijepe trenutno postoje tri naslova za početnike od kojih bi svakako izdvojio i preporučio spomenutu Školu šaha autora Idriza Sušića zato što totalnog početnika polagano i lako razumljivo uvodi u osnove šaha te postupno, po lijepo strukturiranim poglavljima, sve do srednje ozbiljnijeg nivoa. Nadalje, za učenje šahovskih otvaranja snimljene su dvije knjige od kojih prva obrađuje otvorene i poluotvorene igre, a druga zatvorene. Radi se o Modernoj teoriji otvaranja čiji su autori već spomenuti Idriz Sušić i velemajstor Dražen Marović. Središnjica je obrađena u Lisicinovim Strategijama i taktikama (I. i II. dio), dok za završnice također postoje dva udžbenika od kojih bi svakako izdvojio Keresove Praktične konačnice jer nisu previše detaljne, a pružaju sve ideje koje bi šahist u konačnicama trebao poznavati. Uz to, Knjižnica izdaje još i časopis Šah na Brajevom pismu koji sadrži teorijski zanimljive i komentirane partije, cijele partije bez komentara te šahovske studije i zadatke.

Na brajici postoji još i nekoliko dodatnih priručnika za usavršavanje šahovskog umijeća, no za važnost i promišljanje o šahu kao sportu, umjetnosti i društvenoj igri, vrlo je zanimljiva zvučna knjiga Garija Kasparova Kako život imitira šah. U njoj poznati velemajstor i dugogodišnji svjetski prvak opisuje svoje doživljaje tijekom duge i bogate karijere te na interesantan način sa šahom uspoređuje odluke kompanija i poznatih ličnosti u zamršenim i teškim životnim situacijama. Za šah naslijepo posebno je zanimljiv sljedeći odlomak:

"Slijepi šah opčinjava čitav svijet stoljećima. Veliki francuski šahist Fransoa Andre Dunicant 1783. igrao je dvije simultanke bez gledanja ploča i prozvan je neprikosnovenim genijem. Jedne novine su to nazvale fenomenom ljudske povijesti koji treba navoditi kao jedan od najboljih primjera ljudskog pamćenja, dokle god će pamćenje postojati. Gotovo 200 godina kasnije poljski velemajstor Miguel Najdorf našao se u Argentini na početku Drugog svjetskog rata. Kada je rat završio, on je htio javiti svojoj obitelji u Poljskoj da je preživio igrajući najveću egzibiciju slijepog šaha do tada - na 45 ploča simultano. To je ukupno 1280 figura koje se mora imati na umu. I sam događaj je trajao toliko dugo da su neki od njegovih izmorenih protivnika morali tražiti zamjene usred igre. Nakon gotovo 24 sata igre, Najdorf je imao 39 pobjeda, 4 remija i samo 2 poraza protiv igrača koji su cijelo vrijeme mogli vidjeti svoje ploče." To ne znači da je Najdorf imao savršeno fotografsko pamćenje. Nije ga imao. On je imao izvanredno šahovsko pamćenje uz pomoć kojeg je znao načine kretanja figura na ploči od 64 polja, a to je jednako važno igraču i kada može i kada ne može vidjeti ploču. (...)"

Dakle, ako netko može pamtiti položaje figura na 45 ploča, zašto ne biste i vi, za početak, pokušali na samo jednoj?

*Čitači zaslona su softveri koji slijepim i slabovidnim osobama omogućavaju korištenje računala i pametnih telefona na način da tekst na zaslonu pretvaraju u govor.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici