Na novoj tribini Učitavanje u parku ispred Bookse 21. travnja u 18h svoju će prozu i poeziju predstaviti i pročitati Maša Borović i Karla Kostadinovski. Kao najavu donosimo vam izbor pjesama Karle Kostadinovski.
Diktafon
možeš li brojati do beskraja našeg jezika i zubima iščupati zadnji korijen mojeg poziva kojim pokušavam dojaviti da je sve u redu, barem ovdje, u ovom naselju
nastavit će se kroz korak koraka koračam koračanjem
ova vatra gori purpurnom bojom naftalina, dječaci na obali uzvikuju prostote upućene tuđim nedužnim majkama krivim za sramoćenje čovječanstva, onog izopaćenog
iza me boli, palcem mi uđi u leđa i izvadi kukca koji se nastanio u mojoj kralježnici
zašto si mislila da je metafora za bol
okrajak kreveta mi šapuće riječi ljudi koji se dižu za posao dok ja hodam dok se vučem do početka apsolutnog
kuhinja pamti miris tjestenine u umaku od šampinjona s prilogom slučajne tmine uzrokovane antibioticima
sebi na ruku upisujem informacije bitne za moju majku i njenu brigu, beskompromisnu u očima jednog putnika čije su ruke vezane pupčanom vrpcom.
Tko je bio
most željeznih šipki omeđen mjedom i plišanim medvjedićima
A: O čemu razmišljaš?
B: O tebi okruženom iglama s kojih pada cvijeće.
C: mene nema
znala sam da izlazi jutro i nisam htjela izaći iz balona na plin
vidre plivaju oko tebe, ti gledaš u svoje ruke iz kojih izlaze mekane suze
misliš li da vrijeme pliva? ne moraš odgovoriti, samo gledaj u moje oči
propjevali smo kroz pjev pijetla u sumraku
sami sebi smo sve i nikome nismo ništa: odgovori u bol kao trn ježinca kroz prizmu krvavog Sunca
ne prestaje sipati sok od naranče iz vrhovima mojih prstiju: Mislim da je to to.
što je izašlo ovdje sebe pitam sebi odgovaram sebi bježim sebe diram sebe ljubim
samo mi prođi kažiprstom kroz leđa
gusto vrhnje na početku autoceste
posjeta davnog stranca u čijim se očima osjeća zagrljaj dijaboličnih boja u previranju
ovo je naš grad
1: Želiš li ostati ovdje?
2: Ako kažem ne, hoćeš li me pustiti da se utopim?
1:
nož mi je već prošao kroz nogu, ali prohodao sam s njime milje kroz pustoš i raslinje
pojačaj, slabo te čujem
preglasna si, ali šutiš
ista razina postoji samo ako se derem u zrcalo i okrećem se oko sebe barem triput i zazivam ime Zabranjenog
z a u v i j e k slovo po slovo težina po težina
oprosti mi, ne znam zašto očekujem grafit na zidovima svoje sobe
jedina konstanta je misao iz davnina i sekunda sekunde
nije bio dogovor, ali ti stojiš na žalu i promatraš kako se valovi naginju prema tvojim skvrčenim prstima
ništa nije isto – pikometar – upaljačem žarim dlanove i kopam kroz led
čokoladna bol usmjerena unutar rebara Evinih
Ž: Pokupi me, molim te i pokaži mi gdje je skulptura.
H: Pogledaj si ruku.
cvrčci tonu u dan, ja se vrtim oko štapa
javljam ti gdje je sletio avion.
Pepeljasto grimizna spirala
uputstvo za tebe: ostani ležat i iskopčaj produžni kabel iz štekera
upozorenje: opeći ćeš se na svoju kosu
molba: kad pecaš i zamahneš iza sebe pecaljkom, pazi da ne hvataš prolaznike za košulje udicom
savjet: govori glasnije
molba: kada se zatrčiš i naglo legneš na klizalište, pazi na nagla skretanja i ona klimava vrata
riječ: [o]smijeh
broj: tko je to
ovdje: žuta ptica zatvorena u krletci od kad zna za sebe uz trik da su vrata cijelo vrijeme otvorena
ti: rov iskopan žlicicom za čaj, napunjen vodom do vrha, novi dom zemaljskih ribica
značaj: britveni jezik s okusom meda
Američka legenda
u listu gorkog sjaja i prolivene vaginalne krvi nazire se grad od zlata pokriven tvojim debelim načetim rukama čiji blijedi nokti grebu po površini ovog sivog neba, u tvojim očima mora prepunog prilika
i sada nestaješ
usred noći zubima razdirem natopljenu jastučnicu dok dlanovima primam ovaj žalosni zid u čije su stanice utkani moji trenuci, radim omču
primi me za drugu ruku
tinta slovo broj: ostavljaš miris spaljenog olova u žaru pucketanja ljubičaste vatre usred mojih noćnih mora o amputiranim udovima i opsjednutim gmizavcima dok nosim plašt koji se za mnom vuče po betonu natopljenim katranom
ne znaš šaptat
na kolcu je pažljivo namješteno naše lice, na marginama našeg uma tango pleše hibrid beštija, a na našoj ruci sluz za sobom ostavlja nekada divno biće sada osuđeno na najgore paklene patnje
nije za tebe
tamo ispred, ne znam tko bolje vidi, ali pogledaj svejedno: posred opustošene livade i zemlje davno spaljene osjećam vibracije novog pupoljka, dere se na mene: probaj.
A ti znaš o tome
– kraken, pardon, Kraken, kojemu iz ruku opoj pušta mirisno čisto cvijeće
– stenje mi grkljan
– dok se vosak prolijeva po tvojoj svilenoj koži pepelastoj
– u ustima imaš instaliranu britvicu koja se puni osmijehom
– Rubikova kocko
– sanjala sam da sam istisnula cijelu tubu snažnog ljepila na svoje dlanove i primila ti lice, i onda sam zaspala
– bungee jumpingu (moj)
– lezi na mene, utisni me u krevet, ali utonut ću u san
– osjetiš moje otkucaje na znojnom dlanu?
– budi
Vele grad
možeš li držati svoje usne na mojima i reći da nije bilo naših osmijeha i mojeg lica zarivenog u tvoje rame dok spavam
boca 0,7 cijela ispunjena plutom: cilj je izvaditi pluto, ali bez psihoterapije i pretjeranog alkoholiziranja i stranaca učinjenim psima
moji nokti nalakirani su plavom bojom i podsjetnikom na tvoje iskrene i nehotične dodire uz primjesu dječje sreće dok igraš igru našeg djetinjstva
znam da ti se dani čine kao besmisleno kupanje na livadi kopriva, ali ponijela si sa sobom nevenovu mast, sjećaš se
ma nabijem ja tebe na tisuću kuraca
Ne zaljubljuj se u maratonca
podnaslov: Možda ipak nismo
Ako jesmo, gdje si?
Nije ovo dijalog ako ti šutiš i guraš glavu kroz mokru žbuku u zidu.
prestala sam grist nokte jer sam se najela
sita sam otrovnih komadičaka crnila i oštrih rubova tišine koja piskutavo i kroz pjesmu vrišti u moje umorne bubnjiće: “svi će pasti, svi smo kule”
samo lezi na ravni ponor, opusti tijelo i pusti korijenje i stabljike
postani zemlja Majka vojsci ljubičastog cvijeća
i onda kao infuziju udahni miris sebe, emperor
sjedim u popišanom i olinjalom kutku napuštene prašnjave zgrade s crvenom fasadom u ulici u kojoj sam jednom vidjela crnog mačka (zašto ako se bojim (eto)) i bisernim nožićem skidam sloj kože
sebi, da ne bi bilo
kome drugome?
tebe ne dotičem
pokušala sam ti posuditi svoj biserni nožić
ali slojevi kreme koju si nanosila svakodnevno
bili su predebeli
da moj biserni nožić
prođe kroz
njih
Acine pesme su od bola
bitno za napomenuti da je ta pesma život njegov, moj nije, iskreno, bez pretjeranog osuđivanja i promišljanja i pre i pro i na o po pri prema u
meni.
u tebi, u nama, u Nami, u Zari, u bircu, u kazalištu, školi, na faksu – počne nas pratiti u nekom trenu, On ili Ona, možda bolje Ono, ne treba humanizirati
neki daju ime, ja bježim pa se popičkaram i sastavim s podom, radni tjedan i vikend, duhovježba bez utega
(tišina kojih 6 sekundi)
kad pišem sretna pišem baš onako prosto zakurac, zaštopani kanal, prašnjavi ventilator
je li se pola njih pobilo kao vrhunac umjetnosti upitnici, ja ne bih, nekako mi se ne da, nije to za mene
kaže jedan izrokani Tin Ujević Subota je, pijem sam u kafani ceo dan kiselu vodu
pa u pizdu materinu ja tražim Pepsi po cijelom gradu
Mango
Tko je glumio u toj predstavi tojest kako se ta predstava uopće zove mislimovaj u kojem je to bilo kazalištu odnosnonemaveze
Biraj u koje bi htio, što te zanima? Mogu predložiti? Odlično, hvala, vjeruj mi.
E znaš kaj, ajmo se tetovirat zajedno, kaj kažeš? Ali šta, u jebote, pa ne znam. Nešto lijepo, da znamo odmah da smo ti i ja, ali i da je duhovito. I da lijepo izgleda. Kao ti znači. E ja ću tetovirat tvoje lice onda, ovako na ruku, vidi. Ne, zapravo, čekaj, razmišljam. Jel mogu minijaturu tebe na leđa stavit, kaj misliš? A daj, odlična je ideja. Meni se sviđaš.
Imaš najljepša leđa, izgledaju kao da imaju krila, ali bez krila, kužiš kaj hoću reć? Pa kao, nevidljiva su, al su tu. Pa ne osjećam ih na dodir, ali. Pa metafora je u pitanju.
Idemo na bus. Slušaj, bus je za 4 sata, stignemo otić doma, spakirat se, al one male kofere, doć na Autobusni i popit kavu prije. Ili možemo na ovaj za 5 i pol sati, ili sutra ujutro, meni svejedno stvarno, ja bih istog trena. Ma kaj, daj, kupit ćemo tamo, najbitnije uzmi. A ne znam do kad, ovisi. Ako mene pitaš, ne moramo se ni vratit. I ti to misliš? Onda bolje da uzmemo veći kofer.
(napomena: usporiti za 50%)
Probala sam cigaretu Che Guevara
baka me uporno ispituje kad će dobit praunuke; kako da baki objasnim da sam, znate, na Filozofskom (kroz šapat)
sestra me neumorno propitkuje mogu li joj posuditi novce; kako da joj objasnim da pijana pišem kao tu sad neke pjesme
pas me tužljivo gleda i pogledom moli da odemo van; kako da mu objasnim da je jebeno presladak i da naravno da ćemo ići van i onda papati
samu sebe kroz sito i rešeto mislim da kako hodati; kako da si objasnim da čak i trčim?
sanjala sam da sam drag queen, ali sam imala šminku kakvu vjerojatno imam upravo sada na sebi, ne, samo sekundu, pišem ovo u krevetu s kremom na faci i masnom kosom, aha, ali ne znam kad ovo čitam; sanjala sam da sam drag queen s uobičajenom šminkom /u javnosti/ pa sam shvatila da sam nakaradna maskarada po prirodi ( ) a ti nisi?
U posljednjem izdanju tribine 'Učitavanje' moderatori Martin Majcenović i Vigor Vukotić ugostili su dvije mlade pjesnikinje: Ivanu Miloš i Hanu Matejašić.
Ususret gostovanju na književnoj tribini 'Učitavanje', donosimo izbor pjesama Vida Bešlića, dobitnika nagrade Goran za mlade pjesnike.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.