Izazov labirinta ili svakodnevna rutina?

Stojim na ugibalištu odmah blizu križanja. Sumrak je, ali jasno vidim niske kuće, zgrade, semafore, crte na cesti, zebre i automobile. Vidim svjetla na semaforu. Vidim kako neki bijeli autobus skreće u ulicu i natpis poznatog prijevoznika na njemu. Nije mi sasvim jasno zašto, ali divim se tom prizoru.

Odjednom sve nestane! Sva se slika izgubi... Začujem poznatu melodiju i okrećem se prema noćnom ormariću. Prstima napipam zaslon mobitela i kližem kažiprstom po njemu.

Gumb "Odbaci" - začujem glas govorne jedinice.

“Tap-tap”, tapnem prstom dvaput po ekranu i nađem se u tišini, u mraku. Nema više buke gradskog prometa, nema svjetala semafora i automobila, nema jasnih boja i oštrih linija...

Svjestan onoga što sam vidio i gdje sam bio prije samo nekoliko sekundi, u čudu ostanem ležati još neko vrijeme. Osjećam laganu depru zbog povratka u stvarnost, ali me brzo prolazi. Nisam mogao ništa promijeniti i prihvatio sam život takvim kakav jest. Ne vidim gotovo ništa osim svjetla već više od sedam godina. Da, prihvatio sam to. Barem mislim da jesam. Ali ne mogu samo tako zaboraviti i izbrisati svoju prošlost. Um pamti da sam nekad vidio i zbog toga ponekad žalim za onim što sam imao. Poželim da se opet mogu sigurnije i brže kretati. Poželim da mogu voziti bicikl ili skuter kao nekada. Poželim puno toga... No, onda se uvijek iznova prisjetim da je mudro prihvatiti ono što ne možeš promijeniti, ako želiš živjeti. Da, želje nas potiču, guraju i motiviraju, ali ne možemo uvijek promijeniti baš sve.

Odagnam misli i ustanem iz kreveta. Poslije uobičajenih jutarnjih rutina, uzimam u ruku bijeli štap i krećem na put prema Sveučilišnom kampusu "Borongaj". Moj bijeli štap uvijek stoji s desne strane ulaznih vrata, na istom mjestu čeka da postane moj glavni pomoćnik u sigurnom kretanju.

Dok silazim niz stube, držim ga u blagoj dijagonali ispred sebe, dok mi njegova drška gotovo dodiruje desni bok. Na nepoznatim stubama, štap koristim tako da njegov vrh svaki put udari u nadolazeće gazište. Na taj način preko ruke osjetim koliko je svaka stuba duboka te gdje gazište završava, a počinje prijelaz u novo. No, ovima sam prošao već bezbroj puta pa se umjesto toga samo držim za rukohvat i samouvjereno silazim u dvorište.

Hodajući prema autobusnoj stanici, klizajućom tehnikom* pratim rub kolnika. Na križanju sporedne i glavne ceste nakratko zastanem i izoštrenim sluhom uvjerim sebe da se nijedno vozilo ne približava. Zatim skrenem lijevo i poslije drugog kolnog prilaza, dolazim do autobusne stanice. Pri ulasku u autobus pozdravim vozača ili vozačicu, koji ponekad ponude pomoć, no stvarno mi nije potrebna. Često osjećam zahvalnost što me unatoč sljepoći nitko ne mora unositi u autobus. Čovjek uvijek treba biti fokusiran na ono što ima, a ne samo patiti zbog onog čega nema. "Zbrajaj blagoslove, a ne brige života", kaže stara kineska poslovica. Orijentacija u vožnji autobusom ili tramvajem na često korištenim linijama postala mi je svakodnevna rutina. Osjećam njihovu kretnju na gotovo svakom zavoju ili križanju. A ako mi misli i koncentracija odluta, uvijek se mogu poslužiti pametnim telefonom i otvoriti neku od aplikacija za navigaciju koja me odmah obavijesti gdje se trenutno nalazim.

Po izlasku iz autobusa i dolasku na terminal Dubec, uobičajene jutarnje gužve tjeraju me da se među ostalim sugrađanima krećem laganije i opreznije. Smisao korištenja bijelog štapa u gužvi nikada mi nije bio taj da frustrirajuće, bahato i bezobzirno mašem njime i "tučem" ljude po nogama da se maknu i oslobode mi prolaz. Takav pristup uvijek mi je djelovao nekako bešćutno, kao da želim prenapadno istaknuti svoj invaliditet. Smisao je da svima, a pogotovo onima koji me još nisu primijetili, na što pristojniji i profinjeniji način dam informaciju da sam tu, da ih ne vidim te da bih želio proći. Zato bijeli štap u gužvi uvijek držim više okomito, tako da je vrh blizu mojih nogu, kako ga ne bih nekome podmetnuo kao prepreku, te uz to pokušam lagano doticati ljude, dajući im informaciju da je netko iza njih. Drugi način je postavljanje štapa u dijagonalan položaj ispred sebe, tako da svojom dijagonalom pokriva malo više od širine tijela. Na taj način nikome neće postati opasna prepreka prilikom hodanja, a na suptilan će način dotaknuti svakoga tko stoji na putu.

Prije nekoliko godina, dok su do Dupca vozile dvije tramvajske linije, svaka od njih imala je svoj peron i tada je bilo puno lakše ući u željeni tramvaj. No danas do tog zagrebačkog kvarta voze "četvorka", "sedmica" i "jedanaestica", pa ulazim u željeni tramvaj upućujući upit putnicima ili vozaču, a ako sve radi kako treba - i uz pomoć govorne najave. One su svakako u velikoj mjeri slijepima olakšale snalaženje u javnom gradskom prijevozu, bilo one koje najavljuju broj linije, bilo one koje najavljuju trenutnu i sljedeću postaju. Međutim, zna se dogoditi da se i njihov rad poremeti, pa sam jednom (ne)zgodom umjesto na najavljenoj Čavićevoj, izašao na stanici poslije. Uvjeren da sam na dobro poznatoj stanici, izašao sam iz tramvaja samouvjereno i shvatio da ipak nisam na željenoj zebri. Sav sam se zbunio i, da mi prolaznici nisu pomogli, ne bih se znao orijentirati i vratiti u željeni smjer.

Po dolasku na Kvaternikov trg obično izlazim na prva ili druga vrata jer sam zapamtio da tako najlakše "pogodim" dio nadstrešnice za putnike koji nema stražnje staklo pa tako najkraćim i najbržim putem izbijem na pločnik. Krećući se prema pothodniku, pratim zid s lijeve strane i tu često, prije zaokreta za 180 stupnjeva ulijevo, odnosno prije spuštanja niz stube, nabasam na ženu koja prosi. No, ona se već navikla na moje svakojutarnje rutinsko prolaženje tuda, pa se uvijek javi i upozori me.

Hodajući kroz pothodnik, osjećam malo veću dozu opuštenosti jer znam da je čist od bilokakvih prepreka, dok jeka koja odzvanja od njegovih zidova na trenutak ponudi malo odmora od zaglušujuće buke prometa. Dok sam prvi put ovuda prolazio i učio rutu s peripatologom**, malo sam se bojao kako ću se snaći u labirintu prolaza tog nepravilnog pothodnika u gradu. No, s vremenom, kada nekom rutom prođem dva do tri puta, u glavi stvorim mentalnu mapu odnosno vizualiziram pravce kretanja i tada orijentacija postane potpuno spontana. Da bih iz pothodnika izašao na željeni dio križanja, moram pamtiti ili brojati prolaze. U ovom slučaju to je prvi prolaz s lijeve strane uz ponovni zaokret za 180 stupnjeva ulijevo. Pri usponu uz stube štap postavim dijagonalno ispred sebe tako da me štiti od sudaranja sa drugim prolaznicima, dok vrh svaki put udari u vertikalni dio sljedećeg gazišta, što mi omogućava da osjetim kad sam došao do kraja stubišta. Tada slijedi zaokret za 180 stupnjeva udesno, nastavljajući put prema autobusnom peronu na Heinzelovoj ulici.

Nakon prelaska preko prvog pješačkog prijelaza i prolaska kraj nekoliko terasa kafića, dolazim do drugog na kojem obavezno zastanem kako bih osluhnuo promet. Kada začujem da su vozila na Heinzelovoj krenula, zaključujem da je meni zeleno te da mogu sigurno prijeći. Ako je obrnuto, znači da je crveno. Ovakav način prelaska križanja može biti vrlo rizičan jer se na nekim semaforima pješacima svaki drugi put pali zeleno. No ako hodate sami, drugog načina nema. Tada je vaša sigurnost u rukama vozača i vašim refleksima da zastanete ili ubrzate korak, ovisno o tome kolika je brzina vozila koja skreću u ulicu koju upravo prelazite.

To križanje Heinzelove i Martićeve pomalo je nepravilno, odnosno ulice se ne sijeku pod pravim kutem, pa kada ponovim isti postupak osluškivanja prometa, moram paziti da moj pravac kretanja naginje udesno kako ne bih otišao sa zebre. Tu se ponekad orijentiram po zvuku motora autobusa na peronu koji je odmah do pješačkog prijelaza. Ukoliko je autobus na peronu, moja putanja kretanja ide prema zvuku motora, što mi na posljetku omogućava da se krećem ravno po zebri te da pravilno zaobiđem autobus s njegove stražnje strane i sigurno se popnem na pločnik. Tada zaokrenem ulijevo i na drugom peronu pričekam autobus broj 215.

Većina studenata koji tom autobusnom linijom putuju do kampusa ne izlaze na postaji "Borongajska kampus" već izađu na stanici poslije. No, meni je, kao slijepom studentu, puno jednostavnije izaći upravo na tom stajalištu, prijeći dvije "zebre" i tu pričekati autobus broj 236, umjesto da pješačim kroz nepravilne ulice koje vode do kampusa. To je čisti primjer osobnog odabira svake slijepe osobe da bira onu trasu koju najlakše može savladati. Nakon što se odvezem jednu stanicu do "Kampus fakultet", slijedi još kratka pješačka dionica do fakultetske zgrade. Tu sam dionicu studirao mjesecima, dok nisam pronašao jednostavniji i sigurniji način da izbjegnem pješačenje po glavnoj cesti uz koju nema nogostupa. Najprije se sigurno prebacim na lijevu stranu ceste i prateći lijevi "rubnjak", skrenem u prvu sporednu ulicu lijevo. Tada pratim desni "rubnjak" i kada pod štapom osjetim ulaz na popločenu stazu s desne strane, stupim na nju i slijedim njezin pravac ravno do fakultetske zgrade. Na kraju staze orijentir mi postaje rampa za bicikle s lijeve strane. Poslije nje skrenem ulijevo i nakon 20-ak metara dolazim točno pred glavni ulaz u zgradu fakulteta.

Na sličan se način, memoriranjem orijentira, pravaca kretanja i skretanja, svladavaju i sve ostale trase u kretanju i orijentaciji slijepih osoba po gradu. Dok je za osobe slijepe od rođenja bijeli štap nešto sa čime su srasli i odrasli, za kasnije oslijepljele osobe on može predstavljati psihološko opterećenje u obliku sramote i stigmatizacije. U toj situaciji, kroz koju sam osobno prolazio, najvažnije je shvatiti kako je život svakog pojedinca samo njegov, te da se njegova kvaliteta gradi i razvija najviše uz njegove vlastite izbore i odluke. Ima li onda itko pravo da mu oduzme volju za život zato što mu je oduzet vid? Je li bijeli štap samo i isključivo sramota ili je zapravo njegova produžena ruka koja ga vraća u samostalnost? To svatko tko izgubi vid mora raščistiti sam sa sobom. Da bi se kretanje labirintom pretvorilo u najobičniju rutinu, ključne su odluke, djelovanja i - prilagodbe.

Vratiti se u sigurnost vlastitog doma na kraju svih obaveza lijep je osjećaj. No to ponekad zna potrajati. Sve nas umaraju gužve u gradskom prometu, a posebno kad vlakovi kasne ili tramvaji stanu zbog prometnih nesreća ili pada napona na mreži, što se na mojoj trasi kretanja najčešće događa od Dubrave do Dupca. Kad se to dogodi na, primjerice, potezu između Hondlove i Ravnica, to me toliko ne umara jer je na tom dijelu nogostup čist od parkiranih automobila. Kad tramvaj stane i putnici izađu da bi nastavili put pješice, lako dopješačim do Ravnica ili Dubrave. Međutim, kad se takav zastoj dogodi na nogostupu prepunom parkiranih automobila, terasa i žardinjera, kao što je to slučaj na potezu između Jordanovca i Parka Maksimir, tada mi se život dvostruko zakomplicira. No i onda ljubazni prolaznici često priskoče u pomoć ili se vlastitom snalažljivošću vratim na koliko-toliko uređen nogostup. “Ako ima volje, ima i načina”, kaže poznata izreka pa na kraju dužih i težih probijanja kroz gradske “labirinte”, često ni ne obraćam pozornost jer mi je to postala svakodnevna rutina, iako ponekad osjetim određeni umor. Jer, ne zaboravite, slijepi se kreću i orijentiraju uz pomoć pamćenja i koncentracije. Uz korištenje pomagala za kretanje, osjetila sluha i osjećaja za prostor, njihov um analizira, uspoređuje i procjenjuje situacije poput algoritma i procesora. Oni gledaju – umom.

^* Klizajuća tehnika predstavlja korištenje bijelog štapa na način da slijepa osoba ispred sebe otkriva prepreke opisujući štapom kratke lukove "lijevo-desno", ali na način da vrh štapa stalno dotiče podlogu odnosno klizi po njoj, pri čemu se uz (ne)postojanje prepreka dobivaju i informacije o hrapavosti podloge, udaljenosti ruba staze, pločnika ili ceste od desne i lijeve noge, rupama i ostalim promjenama na putanji kretanja.

^** Peripatolog - stručna osoba koja osposobljava slijepu osobu za samostalan život i kretanje.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici