Gdje je dom?

kava / sigurnost

Moje mjesto je u kutu. Između peći, one starinske na drva, na kojoj se još uvijek kuha i šepavog stola od iverice. Nekada je bio bijel, ali godine mu najviše odaje ploha izrezbarena bezbrojnim sivim crtama od nepažljivog rezanja nožem. Na kutovima stol se lista, poput knjige, no šteta je nabavljati bilo što novo dok staro još služi. Tako mi kažu, svakog dana. Sve u ovoj prostoriji potrošeno je, oronulo, polovno. Zato se u nju najbolje uklapam. I to mi kažu. U kutu sjedim na klupici, niskoj i neudobnoj, ali to je najtoplije mjesto u kuhinji, u tom stanu, u toj kući.

Rano je. Tek je šest i tu je još uvijek toplo jer je vatra gorjela do kasno u noć. Ostali su pričati. Ja s djecom odem na spavanje odmah poslije večere. Svaki puta kada izađem iz prostorije počnu šaputati kao da bih gore, na katu gdje su sobe, mogla čuti o čemu govore. Ali meni tako odgovara. Slušam ih tijekom dana kako pričaju o ljudima koje ne poznajem, o stvarima o kojima ništa ne znam pa odahnem kada se povučem u potkrovlje, u sobu koja je nekoć bila spremište. Sada je preuređena za nas, dok se ne snađemo. To je mala prostorija. Jedva smo u nju nagurali bračni krevet, ormar i jedan dječji krevetić.

Najprije uspavam mlađu. Dok ju nosim u naručju i tako ljuljam dok ne zaspi, starija u bračnom krevetu lista slikovnice i bira koju ću joj priču te večeri čitati. Ona spava s nama, u sredini. Dijete to voli, a meni odgovara barijera između nas dvoje odraslih. U neko doba noći mlađa u krevetiću se probudi. Ružno sanja. Znam da bih ju trebala uspavati i ponovno vratiti u krevetić, ali budem preumorna pa ju uzmem k nama. Tako su oba djeteta između nas. Krevet je uzak i ponekad spavam na samom rubu navlačeći pokrivač da mi pokrije barem dio leđa. Moram ležati na boku jer tako zauzimam manje mjesta. No, ne smeta mi što spavam na rubu jer se ujutro, kada me probudi hladnoća, mogu neprimjetno iskrasti. Ne dišem, ničim ne riskiram da ih probudim pa se spustim drvenim stepenicama u prizemlje, do kuhinje.

Imam samo pola sata, rijetko duže od toga, za biti sama. Tih pola sata je najdragocjenije samo moje što imam. Njegovi su u mirovini i otkako živimo zajedno jer nam je podstanarstvo postalo preskupo, oni kasno liježu. Ponekad mi se čini kao da smo doselili k njima s drugog kraja svijeta, gdje nije bilo telefona pa sada satima nadoknađuju to što su, kao, propustili. Zato navečer, kada odem s djecom, oni u kuhinji još satima pričaju o nečemu u čemu ja ne mogu sudjelovati. Znam da i oni odahnu kada odem. 

Možda se njegovi starci i probude prije mene, ali ne ustaju. U onim prvim danima kako smo im doselili, njegova majka me samo jednom ujutro zatekla u kuhinji. Skuhala sam dužu, za nas dvije. Bila joj je prejaka, preslatka i s previše mlijeka. Nakon toga više nije ustajala prije pola sedam, jer tada ustaje i on. Njen sin, moj muž.

Čujem mu korake u to doba po drvenim stepenicama, a onda zvuk papuča na putu u kupaonicu. Često se niti ne vidimo prije nego ode na posao jer u tih pola sata koliko se brije i pije kavu koja mu skuha majka, ja već budem na katu sa djevojčicama. Ali do tada još imam nekih dvadesetak minuta. 

Ovdje nema puno mojih stvari, samo sitnice. Donijela sam svoju šalicu kupljenu davno na jednom od putovanja dok sam bila djevojka. Iznutra crvena, s vanjske strane ima sliku trga u Sieni. Tako mi kava djeluje još toplija. Volim je držati s obje ruke i tako prinijeti licu. Stisnutim rukama, kao da molim, pokušavam što više te topline upiti u sebe. Trebat će mi kroz dan.

Smršavila sam jako, no tako mi je lakše nositi sebe. Lakše mi se stisnuti u kut pa podviti noge na klupici, kao fetus. Nastojim zauzeti što manje prostora, nastojim proizvesti što manje zvukova i ponekad mi se učini, kada se jako umirim, da se stopim s ovim prostorom u kojem vrijeme stoji. Tako ukradem pokoju minutu, a one su važne da smislim kako izgurati dan. 

A imam još vremena. Barem petnaestak minuta. Iz njih izdvojim nekoliko pa gledam kroz prozor u šume zamotane u maglu koje će se razvlačiti još satima. U tim, satima koji dolaze, obući ću i nahraniti djecu pa uz dopuštenje upaliti televizor da ih zabavi neki crtić dok svekrva i ja čistimo. Čistimo jučer počišćeno, uvijek po strogom, istom redoslijedu. Čini mi se da se vrtimo u krug. Ali ne vrtimo se. Ja stojim u mjestu.

Sve mora biti čisto, a malene jako voli. Često mi to ponavlja. Ipak su to djeca njenog sina, ali stan nikada nije bio ovako neuredan. Čak niti kada su njena djeca bila mala, a ona je još i radila, za razliku od mene. Petkom se najviše čisti. Tada župnik dolazi na večeru i partiju karata. Djeca i ja tada jedemo u sobi, da ne smetamo.

U jednom trenu osjetim kako mi minute cure. Uskoro će neka od djevojčica napipati da nisam uz njih i zazvati me. Brzi pogled na zidni sat govori da se bliži vrijeme njegovog alarma, a onda slijede i svi ostali dnevni zvukovi. Preostaju mi još možda samo trenuci da se prisjetim kakav je to osjećaj biti negdje gdje želiš, gdje te žele i gdje nije sve tako hladno osim šalice koju držim u rukama. Ona grije mene, ja nju.

Jučer su mi rekli da bih možda trebala otići kod doktora, po tablete. Ali u neki malo dalji grad. Ne bi bilo dobro da netko vidi kako idem psihijatru. Ovdje se svi znaju, a oni su ugledna obitelj. Zabrinjava ih moje ponašanje. To što stalno šutim, što imam sve, a ponašam se nezahvalno. Mnoge bi do križa po kamenju i na koljenima, samo da nađu takvog muža. I to što me udari ili opsuje, pa što sam ja mislila da je brak, često mi kaže.

Sa zvukom budilice začuje se i komešanje na katu. “Mama, piški mi se!”. Na brzinu prolijevam talog u sudoper. Rekli su da smijem. Brišem šalicu i spremam tamo gdje ne smeta. Gotovo da nema traga da sam bila tu. Do sutra. Možda sutra, u tih pola sata, nešto smislim. “Dolazim, ljubavi.”, viknem šapatom pa krene dan.

***

Trebalo mi je skoro pet godina da smislim kako pobjeći. I još je pet nakon toga prošlo otkako sam s djecom u podstanarstvu, ali još uvijek ne mogu proći kroz to mjesto. Pokušala sam jednom, kažu da se to zove terapija suočavanja sa strahom. No, kada sam skrenula s glavne ceste prema maglovitoj šumi u kojoj je kuća, moja su pluća odbila zrak. Srećom, rijetko idem u tom smjeru. Kad baš moram, na dijelu ceste s koje se nazire njihov krov, uhvati me tuga za ženom koja je tamo polako umirala.

Dok smo još živjeli zajedno rekao je kako nema smisla da radim jer se pristojna djeca ne mogu odgojiti uz majku koje nikad nema. Navodno, u tom kraju za moju struku nije bilo posla. Putovati po čitav dan u grad i natrag, uz malu djecu, po njemu je stvaralo više štete nego koristi. 

Zato sada radim dva posla da nas tri preživimo. Dani su kaotični, ali imala sam sreće sa stanom. Vlasnici već dugo žive vani i novac im nije presudan. Bilo im je važnije naći nekoga tko će paziti na stvari, da se ne unište. A mi dobro pazimo na stvari. Povezala nas je moja kuma, ali je “zaboravila” spomenuti kako imam djecu. Znam da su se sažalili kada su nas prvi puta vidjeli. Ja mršava, ispijena i izgledom puno starija nego što sam rekla da jesam, a djevojčice tihe, premirne. Čitavo vrijeme držale su me za nogavice, ne želeći se pomaknuti niti kada im je vlasnica stana željela pokazati igračke njene kćeri. Kasnije je zaključala tu sobu i nije ostavila ključ. Tako je i meni lakše. Manje je stvari na koje moram paziti.

U stanu je dnevni boravak spojen s kuhinjom. Spaja ih jedaći stol, prislonjen uza zid na kojem je prozor. To je moje mjesto. U kutu, na stolici pored prozora. Ujutro, prije šest, bude hladno jer upalim grijanje tek pola sata prije nego će djevojčice ustati. Zamotam se u deku i tako skuham kavu. Nemam više šalicu sa slikom trga u Sieni. Rekli su da se razbila, slučajno, dok su nešto tražili u kutu ormarića. No, nabavila sam novu i crvena je iznutra. 

U to doba po cesti ispod prozora ne prolazi puno ljudi. Ipak, ja i dalje, i nakon deset godina, radim istu stvar kao onda dok sam kroz prozor gledala u magle.

Osim što je rekao da je muškarac taj koji hrani obitelj, smatrao je kako nema potrebe da izlazim iz kuće, dalje od obližnje trgovine. Žena nema što gubiti vrijeme na priče s nepoznatim ljudima, a poznatih u tom kraju nisam imala. Posla u kući uvijek ima za nekoga tko želi raditi. Ako mi se baš priča tu su njegovi roditelji od kojih bih svašta mogla naučiti, samo da hoću. Mogla bih i do svećenika na ispovijed. Za njih to ne vrijedi, oni žive čisto.

Nakon takvih monologa sve bih se češće zatekla kako kroz prozor gledam ljude na ulici koji negdje idu. Zavidjela sam im na slobodi da odu kamo požele, kada požele, bez da nekoga pitaju. Bez da traže dopuštenje. Ja dopuštenje nisam trebala jedino za maštanje.

Tako sam zamišljala kako žene koje odlaze na posao u svojim uredima piju kavu s kolegicama, razmjenjuju recepte i prepričavaju dogodovštine s djecom. Na pauzi izlaze. Obavljaju sitnice, kupuju kozmetiku ili samo gledaju izloge. Muškarci su mi bili puno veći izazov. Osim što su odlazili na posao, nisam znala kamo bih s njima nakon posla. Nikako nisam željela da dolaze kući. Željela sam da lutaju. I svima sam željela da se smiju, da razgovaraju, da budu slobodni.

A sada sam konačno i ja bila slobodna. Koliko to rastavljena žena s dvoje djece može biti. Imati partnera i pet godina nakon razvoda nije mi padalo na pamet. Muškarac mi više nije bio pojam za sigurnost. Šalica kave, iz koje se puši topao, aromatični napitak bila je ono za što sam se držala, u jutrima dok sam preslagivala dan ispred sebe.

***

Na prvim jutarnjim vijestima gledam molitelje kako kleče na gradskom trgu. Čudom ne vidim njegovo lice. Ne komuniciramo otkako su djevojke krenule u srednju, a ima tome više od pet godina. Do tada smo znali izmijeniti koju poruku ili poziv kada bih baš morala za nešto tražiti i njegov pristanak. Laknulo mi je kada je rekao da on više nema vremena za nas jer ima drugu obitelj. Kao da smo mi ikada bili obitelj. U međuvremenu, djevojke su upisale fakultete i otišle u Zagreb, a meni se sve to desilo nekako prebrzo.

Godinu dana prije njihovog odlaska, za nas tri kupila sam stan. Na maksimalan broj rata, ali nebitno. Imamo nešto svoje, nešto što će im ostati od mene. Nešto zbog čega nikada tuđi krov neće morati zvati svojim domom. Dvadeset godina sam pazila na tuđe stvari i tek sada imam osjećaj da živim. Više ne preživljavam.

Stan je lijep s velikim prozorima koji gledaju na jug. Konačno imamo dovoljno soba, ali me boli što osjećam kao da sam zakasnila. Kada dođu iz Zagreba najčešće smo sve zajedno u boravku, gdje one dočekaju jutro pa sobe i ne koriste. 

Sobe su prazne i stan je prazan otkako ih nema. Dan prije odlaska za Zagreb iz azila su mi donijele psića. Rekle su da nam dobro ide spašavanje pa je vrijeme da spasimo još nekoga. I tako, eto ga tu, pod mojim nogama. Pravi se da spava dok ja u kutu pijem kavu.

Drugačiji je ovaj kut od svih ostalih u mom životu. Obojan je u zelene, dvije najintenzivnije boje koje sam uspjela pronaći. Prije to nigdje nisam mogla učiniti: obojati zidove onako kako mi se sviđa. Zato je sada svaki različite boje. Šalica s crvenim dnom imam nekoliko. U svakom gradu kojeg posjetim tražim samo takve. Kupila sam i fotelju, veliku, kožnu, pa ju smjestila u kut.

Konačno imam svoje mjesto. Obojeno je u život, s pogledom na planinu i more. Gledala sam ih čitavo djetinjstvo i maštala kako ću živjeti jednoga dana. Baš ništa od onoga što sam tada zamišljala nije se ostvarilo. Koje bi dijete poželjelo ono što mi je život donio?

Mogla bi se, u ovom kutu s pogledom, o tome napisati knjiga. Iz sigurnosti doma, uz šalicu kave. Ili barem jedna, priča.

Iva Mladenić

Iva Mladenić Riječanka rođenjem i životnim odabirom. Po zanimanju je terapeut, a pisanje je njezina terapija kao i način da zabilježi i podijeli ono što smatra bitnim.

Priča je nastala u sklopu projekta Present Past Goethe Instututa. Više o projketu pronađite na linku.