Evelina Rudan

LOMBARDIJA

Lombardija je jedna stamena pokrajina,
stamena toliko da ne znam
na koju bih je točno kartu ucrtala,
svakako ne na onu u koju bilježim
mjesta za dnevnik.

Dakle, Lombardija je stamena,
nednevnička pokrajina, lijepa imena
koje dobro izražava moje raspoloženje,
kotrljajuće, oblo, napućeno
(jer dvousnenici bi bolje činili kad bi se zvali
pućnici npr.), blistava i usporena završetka,
sliči Galjardi, koja je kravlje ime
i epitet lukavice u nekim krajevima.
U njima, tim krajevima, odavno nisam bila,
u njima ću negdje pri kraju
tražiti odgovore koje sam postavila
dok su krošnje rubile nebo
u vedri suton.

Lombardija, kako dobro,
tako će mi se zvati bilježnica
s odgovorima.
Lombardija i Galjarda,
a sve ostalo je dim.

BALKON

S balkona se ne vidi more.
Ne, ne vidi se more s ovog balkona.
Ima već par godina da tražim po obzoru,
ali ništa. Nema mora koje se njiše u daljini.
Ni rijeke u zamjenu.
Da napregnem pogled možda bih došla do jezera.
Jednog mirnog, nepomućenog jezera
po kojem plivaju patke i rastu lopoči.
Rascvjetavaju se u praskozorje i sklapaju uvečer.
Ali još ne naprežem, još koju godinu,
a onda ću popustiti.
Jer voda je voda. Moči i jedna i druga.
Na kraju se možda zadovoljim i kišom,
koja će padati kao u jednom makedonskom romanu
od prve do zadnje stranice.
Da, to mogu zamisliti:
stojim na balkonu,
i dalje nema mora, nema rijeke, nema jezera,
ali pada kiša, pada i ne staje.
Pada toliko dugo
da će jednom postati milosna.
Mora.
/Sve kiše koje toliko dugo padaju postaju milosne./

GRUDE

Tri milijuna gruda izradila sam te zime,
tri milijuna gruda na puteljku uz kuću.
Zagradili su kuću, dimnjak, stablo pokraj,
sve susjede, sve zgrade do njih, vrtove,
stričev rovokopač i bakinu radionicu.
Stajala sam usred te gomile i naginjala glavu,
malo lijevo, malo desno i mrštila se.
Hoće li biti dovoljno, hoće li biti dovoljno
tih tri milijuna gruda
koje me natkriljuju, ništa od njih ne vidim?
Ništa ne vidim, a čujem samo tihu bjelinu,
šušti kao što šušti glas:
Je li dosta, je li dosta?
Nije! Ta nikad nije dosta.
Nikad nije dosta.
Nema toga.
Nema čak ni ako se sruše na me.
Nema čak ni ako lavež pasa
(otkud su se pojavili psi?)
čak ni ako lavež pasa stvori lavinu,
čak ni ako grude polete u nebo,
čak ni ako čardak same od sebe,
same od sebe tamo izgrade.
Ali ako ga izgrade, neka me dignu.
Neka me dignu,
za trud makar,
za račun neke od  misli
koja mi se odvojila
besvjesno. I ugrijala neku,
nekog tko je nije očekivao,
tko joj se nije nadao,
nekog posve nepoznatog,
tko skida cipele u predvorju,
tko piše pismo, čita poslanicu
igra fliper, toči vino, jede žgance.
Plutat ću u tom čardaku
od snježnih gruda
I prebrojavat ih.
Bit će vremena.

PJESMA O JUNAKU NJEŽNA SRCA I VEDRIH BRADAVICA

Za junaka je najvažnije da ima
vedre bradavice i nježno srce.
Oboružan njima može osvojiti svijet
ili barem dvorište mojih susjeda.
To je dvorište na kraju svijeta,
tamo gdje se njiše lipin čaj
i peku palačinke s orasima,
suši se plahta, poplun i pelerina,
raste jelva, patuljak  i mandarina,
kokoš je pristojne smeđe boje,
lastavica gradi gnijezdo,
auto gnječi suhu travu,
a susjed susjedu
pa je  junaku krajnje vrijeme da požuri.

REBRA TIHE PROMJENE

Bude tako svako malo
pa neko proglasi anatemu.
Anatemu na školjke,
anatemu na prozore,
anatemu na dvorišta,
ona s drvećem
ili ona asflatirana, betonirana,
svejedno.
Bile su tako već te anateme
na kosti, na naranče, na lonce,
na tanjure, žlice i kosilice.
I, eto, sad ova na mirisave ljubice.
Ali nisam se bunila zbog školjki,
njih ne jedem.
Ni zbog prozora,
imam svoje.
Ni zbog dvorišta,
što će mi dvorište,
a i nemam ga.
Ni zbog kosti, tanjura žlica i kosilica.
Mislila sam to je tako glupo,
žalibože riječi,
već će valjda vidjeti.
Ali sad,  ove ljubice,
one me muče,
Bez njih ne mogu.
Ne mogu mi raditi omiljeni parfem,
ne mogu mi poklanjati rođendane,
ne mogu ih ne crtati djetetu,
ne mogu ih sklanjati uz skromnost.
Ni pjesmu napisati bez njih, eto, ne mogu.

SAMO

sam si i samo je sve tvoje
dok lampe svijetle
dok ljudi hodaju
dok kišobrani gube ravnotežu
i mravi začuđeno gledaju
kako im je maklo kuću
i odnijelo živicu

sam si i samo je sve tvoje
štogod se pričalo
kamogod se kretalo
i kakogod se bivalo
sam si i samo je sve tvoje
tvoj strah, tvoja radost
tvoja jutra i tvoja košulja
koja se sama suši
na ovom toplom popodnevnom suncu
koje je isto samo
i koje ti neće olakšati

KONTROLA

Kontrola vlakova, kontrola tramvaja
i autobusna kontrola
kontrola života djece kad odrastu
kontrola susjedina dvorišta
kontrola hrane, kontrola mana

kontrolna rampa
i kontrola proizvodnje
izvoza, uvoza
srca i bubrega
kontrolirajuće nacije
i nekontrolirane racije
izboji  i neredi

bolne slobode
i žrvanj bez žita

ljuske, orasi i školjke
privatni prostori i posve neprivatna bića
tako.

I smrt koja izmiče.

TAMNA PLOHA I NIZ
(pjesma utjehe)

Svijet je tamna ploha
marinirana riba i bezglavi stršljen
svijet je kopča  s polovima
ploča s kornjačom
i kravlji rep  prije kiše
svijet je sapunjava kriška
narančin cvijet i pozaspali anđeli
svijet je igla
svijet je slika
broj i zakon
rublje i ritam
mašina-stroj
otkucaj i crta
linija i okvir
vlas na rubu propasti
i urezani dlan
svijet je  s i v
 jat i t
ja sam sluh
i riblja ikra
ukosnica i oklop
topla koža, konac
vijenac, zavrtanj
olovka, ona propast one vlasi
i u dlanu.

NE VOLIM ANTIKVARNE STVARI

tu prošlost koja se čuva smrti
i bježi od nje u ruke senzitivnih žena
i takvih muževa
oni bi da ih spase
te stvari memljive od prašine
da ih poslože i udahnu im još malo života
jer im ga valjda nije bilo dosta
jer valjda misle da s njima oživljuju neku sreću,
blagost, pamet, dobro, što li
a tko zna što zapravo spašavaju
možda škrinju mladenke koja ju je stoput proklela
možda lutku djeteta koje se s njom nije igralo
možda nakit koji je platio nečiju šutnju
možda češalj koji je trovao
možda ogledalo koje nikad nije pokazivalo stvari kakve jesu
i što će s njima kad ih ožive
pokazivati ih gostima po predsobljima
izmišljati neke sretne priče o njima
i nuditi ih uz kavu i kroasane
ti sretnici što kupuju stare stvari

ZAPIS O SLUTNJI

riječ se rasipa u sto milijuna dijelova
a svi su neuhvatljivi poput žive iz razbijena toplomjera
i opet se negdje sastaju poput te iste žive
samo što tebe tamo više ne bude
da posvojiš tu nanovo složenu riječ
uzmeš je u krilo, odnunaš
i kažeš sad si moja
a ne bude te ni u prostorima šutnje
tamo gdje se riječ još nije ni počela rasipati
a nekmoli spajati u živinu repu
ne bude te zapravo nigdje
samo slutiš da bi moglo biti
neko vrijeme pomnije od rasipanja
pomnije od novoga slaganja
brižljivije od šutnje
u kojem bi mogla pribivati
neka onkrajna, ali posve cjelovita ti

no, dok se to ne dogodi,
piši slutnju

RUPA

tako, jedno par par njih je sjedilo u blizini:
jedan lijepih ruku, drugi takvih očiju,
treći zamoran, četvrti topla pristupa
i svima sam poželjela staviti ruku na glavu
onako kako stavljaju biskupi krizmanicima,
smislila sam strategiju, redoslijed, postupak za poslije,
koji nije uključivao bijeg, i prikladan govor
od dvije jednostavne rečenice
vi ste moji
i
ja vas volim;
to mi se doduše učinilo malo teškim za prvi put,
ali što?
tad je pločnik počeo kliziti
i mi smo svi završili u jednoj udubini
nekako stisnuti i nekako me prošla volja
za rukopolaganjem,
ali ideja je bila dobra
i ako nas kad izvuku iz ove rupe,
provest ću  je.