Novo radno vrijeme kluba Booksa: utorak - subota od 10 do 18h; nedjelja od 10 do 15h.

Krokiji nove usmenosti

Large photo 1521431646776 bf2c4cd302d3 Foto: Unsplash.
Naslov knjige: Smiljko i ja si mahnemo Autor knjige: Evelina Rudan Izdavač: Fraktura Godina izdanja: 2020
Utorak
17.11.2020.

Smiljko i ja si mahnemo (Balada na mahove) šesta je zbirka poezije pjesnikinje, autorice slikovnice Kraljevićev san i sveučilišne profesorice na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta Eveline Rudan. U potonjoj identifikaciji, prema knjizi pridodanoj biblio-biografiji autorice, Evelina Rudan "bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti".

Prethodnu biografsku crticu ističem jer autoričini istraživački interesi za usmene žanrove i određenje zbirke kao balade na mahove u podnaslovu bitan su ključ ili prizma za čitanje zbirke Smiljko i ja si mahnemo, koji se slijevaju u formi/žanru usmene balade. Zbog toga, na nekoliko mjesta u tekstu oslonit ću se na dva članka: Motiv sna u hrvatskoj usmenoj baladi Matee Balen i The Paradox of the 'Familial Element' in the Oral Ballad: The Experience of Conflict Simone Delić, oba objavljena u časopisu Narodna umjetnost. Premda se zbirku može (kritički) iščitavati i iz drugih perspektiva, odnosno čitati i u njoj uživati bez poznavanja suvremenih folklorističkih rasprava, pozivam se na ove članke kako bih pojasnio ne samo središnje tematske preokupacije zbirke već i njezinu maestralnu konstrukciju.

Unatoč tome što je zbirka izašla u sklopu ovogodišnjeg kola Frakturine pjesničke biblioteke Fraktali (zajedno s Vremenom prije jezika Monike Herceg i zbirkom Divlje i tvoje Olje Savičević Ivančević, i po mom je mišljenju najbolja od sve tri zbirke), teško je jednoznačno odrediti Smiljko i ja si mahnemo kao zbirku pjesama, pa i u njoj četrdeset okupljenih pjesama naslovljenih rednim brojevima, a pisanih na istarskom čakavskom dijalektu, okarakterizirati isključivo kao pjesme. Tekst, u značenju "ono što je organizirano u riječima", čini se kao daleko prigodnija riječ. Ne zato što je četrdeset tekstova u zbirci književno više ili manje vrijedno od pjesništva zbog svojih odlika ili zbog određenja forme/stila balade u podnaslovu zbirke. Više je riječ o tome da su tekstovi u ovoj zbirci suštinski hibridni oblici pjesništva. Odluka da se sve tekstove naslovi rednim brojevima – osim što unaprijed sugerira sadržajni i kronološki razvoj – dodatno naglašava njihovu među-poziciju, ali i način na koji utjelovljuju odnosnost intertekstova kojih ih ispunjavaju i paratekstova koji okružuju (poput glosara) te zamućenje granica između usmene i pisane književnosti. Tekstovi su tako smješteni između fragmentarnosti i cjelovitosti, između samostojnosti i variranja, mogućnosti određenja i izmicanja iz tih određenja. Štoviše, u pojedinim glosarima dijalektalnih riječi i fraza, koji prate kraj svake pjesme, autorica o njima govori upravo kao o tekstovima (usp. "palmira tagliattija – pulska ulica, vidi tekst br. 5.", podebljanjem istaknuo T.A.). Jedino što u njihovoj pisanoj formi izostaje i prijeko potrebno nedostaje jest usmena izvedba koja bi prenijela "ritam u retku" i "ritam redaka" koji proizlaze iz zvučnosti dijalekta.

Zbog toga, tekstovi u zbirci Smiljko i ja si mahnemo, doimaju se poput folklorističkih zapisa kazivanja u terenskim bilježnicama, uređenog folklorističkog rukopisa koji je istovremeno prošao kroz analizu i interpretaciju, ali su njihovi zaključci objavljeni drugdje. Međutim, još bolje je određenje ovih zapisa nalik dnevničkim bilješkama pjesničkog glasa – da je riječ o krokijima nove usmenosti koji unose nove ili dosad neviđene uplive dijalektalnog pjesništva u aktualnu (mainstream) književnu scenu.

Podnaslov balada na mahove relevantan je za promišljanje i čitanje same zbirke, premda je balada "jedan od složenijih i teže odredivih žanrova", kako u svom radu navodi Balen, jer je u različitim razdobljima europske književnosti taj naziv označavao različite književne žanrove, forme i stilove – od stroge forme ballade francuske lirike 14. i 15. stoljeća, engleskih i škotskih epsko-lirskih ballad 14.-16. stoljeća, preko mediteranskih i balkanskih epsko-lirskih balada sličnih romansama, do balade kao romantičarske forme u 18. stojeću. Smiljko i ja si mahnemo, svejedno možemo čitati kao baladu, prepoznajući u cijeloj zbirci i njezinim tekstovima ili potvrdu ili subverziju karakteristika žanra/stila balade.

Tekstovi u zbirci Eveline Rudan svakako su pripovjedne pjesme ili pripovijesti u stihu, svaka pjesma kraći je oblik koji pripovijeda o jednom događaju. Svaka pjesma započinje in medias res, formulom "Smiljko i ja si mahnemo", kao ključnim trenutkom. Ova se formula u svakoj pjesmi potom u više ili manje stihova razrađuje u različitim varijacijama, bilo kroz objašnjavanje kako mašu ("mahnen z rukon, mahnen z libron, mahnen s tekon", tekst 17., ili "napopuno si mahnemo / na punu ruku si mahnemo", tekst 18.) ili objašnjavanje prostornih odnosa ("ode spred zgrad ja ga gledam gori / i on me gleda doli", tekst  9.) i opise samog prostora ili opis susreta koji slijedi za mahanjem. Ovo stvara dojam da je i svaka pjesma varijacija. Nakon uvoda, pripovjedačica ovih lirskih epizoda zgušnjava vrijeme i prostor. Domahivanje sa Smiljkom u hipu, "već" predstavlja dramsku scenu iz prošlosti, koja je podjednako in medias res – "i već viču naši u hiži, jako viču" (tekst 6.), "a samo hip pokle / dohaja bela lada eli mile tre" (tekst 7.), "i već san na jenoj velikoj groti" (tekst 12.), "i jopet san tamo" (tekst 16.). U tom smislu, formulaični uvodi su i početak dramske radnje baladā i sredstva za uokviravanje narativa. Štoviše, bivanje u prostoru i vremenu prošlosti ponegdje je posebno istaknuto kurzivom, kao da se činjenica da je prošlost učinjena fizički, vremenski i prostorno prisutnom posebno želi naglasiti. U većini pjesama domahivanje sa Smljikom prenosi u sretniju prošlost, ako ništa jer se radi o nostalgičnom prisjećanju na djetinjstvo, kada "sve oko nas je teplo i mehko / zemlja je naša i svit je naš" i kada vrijedi fraza – također opetovano varirana u tom prvom bloku pjesama – "i naši su još naši i živi su svi" (tekst 9.), "svi su još živi i ninemu još ni nič poznat" (tekst 10.), "i svi su naši oniput bili živi / i drugo ni ninega ki hi je pozna / ni mi hi drugo ne poznamo" (tekst 11.). U drugima, domahivanje prenosi čitatelje u sadašnje dijaloge ili u zajedničko promišljanje prošlosti.

Premda se u baladi, prema Matei Balen, iznose samo za radnju važne i neizostavne činjenice jer "forma ne dopušta detaljiziranje i podrobniju psihologizaciju likova", tekstovi Eveline Rudan idu u suprotnom smjeru od sažimanja i ograničavanja – u smjeru varijacija, razrada, nabrajanja i anafora. Primjerice, tekst br. 13. – nakon kratkog uvoda kada pripovjedačica poziva Smiljka "hoj doli" da mu javi da ide na sastanak i da će kravi Kiteši dati da čita Andreu Dworkin, što budi sjećanja na čitanje knjiga u "brajdinah" – dug je popis s kojom kravom pripovjedačica čita kojeg autora ("ja s kitešon čitan goethea i tolstoja / z galjardon dostojevskega i twaina / s srnelon ćošića i kocbeka / sama čitan kosovela i balotu") i koji autor je dobar za čitati u kojoj prilici ("gušteta za sproved, orwella za oprez / toma je pretežak, hugoa da buden prava / i cankara isto, nazora za brageše / đenija za kad si jako sama / villona za kad si kumpanjana / ali ti je dosadno, faulknera za vajk"). Odnosno, kao i u usmenoj (ali i pisanoj) književnosti, Rudan jednu formulu ludički ozbiljno varira da iskoristi potencijal dijalekta i pjesničkog učinka.

Istarski čakavski dijalekt kojim su tekstovi zbirke pisani traži koncentraciju čitatelja ne-govornika ovog, autorici materinskog jezika i traženje značenja pojedine riječi ili fraze u glosarima, pa čak i pamćenje pojedinih značenja s obzirom na to da se neke riječi ili fraze ne ponavljaju u svakom glosaru. Pojedini glosari čak ne prate kronološku pojavnost svake dijalektalne riječi ili fraze u tekstu pa se više doima da su pojedini unosi dodani naknadno, kada je sastavljačica zaključila da bi pokoja riječ ili fraza mogla ipak biti nepoznata. Karakteristično za ove glosare, k tome, jest što su poetski i lirski obogaćeni s nebrojenim intimnim opaskama usporedo stručnim izrazima. Tako uz oznake "mikrohidronim", "mikrotoponim" ili "leksikalizirana metafora u značenju", Rudan u glosaru navodi i ovakve bilješke: "kiteša – ime svojeglave, pametne i lijepe krave, siva podolka, srnela – ime jogunaste, vižljaste, nagle i nestrpljive krave, crnkasta podolka". Riječ je manje o prijevodima značenja, a više o (re)interpretacijama. Rudan, shodno tome, pronalazi i prostora da u glosaru na karakteristične načine tumači i likove iz popularne kulture, poput komandanta MarkaMartina MisterijeAtticusa Fincha i drugih, isto kako ih nanovo tumači u tekstovima.

I dok će Matea Balen istaknuti da se psihologizacija lika u baladi iščitava iz samog događaja, odnosno postupaka lika, u Smiljko i ja si mahnemo bitnu ulogu ima i dijalog, redovita komunikacija sa Smiljkom, verbalna i neverbalna. Naime, u tom činu mahanja, u prisjećanju i dijalogu se raspoznaje dramski zaplet ove zbirke-i-balade. Prema Balen, lirske balade pjevaju o jednoj životnoj epizodi i kazuju o junaku koji se našao u nevolji, pjevaju o ljudskoj sudbini pojedinca, pri čemu se dramski zaplet odvija prema neminovnoj katastrofi i tragičnom završetku. no u baladi na mahove tragički momenti već su se dogodili i uvijek se već događaju između onog diskursom označenog vremena kada "su još svi bili živi" (tekst 14.) te onog kada "i nisu drugo ni svi bili živi / nanke svi svoji" (teskt 15.). Familijarni element ili kôd u Smiljko i ja si mahnemo odgovara na paradoksalnu ekscesivnu preokupaciju temom obitelji u hrvatskim baladama 19. stoljeća – zbirka je "paradoksalno" opsjednuta pitanjem bivanja živima i bivanja svojima, tj. zajedništvom koje je bilo i koje nije sada. Nataša Govedić u svojoj kritici istaknula je da se pjesnički subjekt pripovjedačice često ostvaruje kao "susretan" jer uspostavlja i pamti svijet prvenstveno kroz zajedničko iskustvo i iskustvo zajedništva – premda ovdje treba dodati da pojedine pjesme u zbirci upućuju i na momente namjernog odsustva (poput skrivanja) ili ne-zajedništva, pa čak i zamjeranja drugima zbog tog istog iskustva. Smrt brata jedan je od momenata odvajanja; međutim, zamjetno je da pripovjedačica u tekstovima u takvim momentima, premda si dopuštajući za balade nesvojstvenu slobodu variranja, ponekad se i ustručava od govora – "i još je nešto hujega / jedan grop črni / debeli jedan grop / to ne govorin, to mučin / unazad trinajs let / jedan grop, kako jama / govorin na mučeć" (tekst 17.).

Međutim, pozivajući se na opažanja Simone Delić o familijarnom kodu u hrvatskim baladama, ovi suprotstavljeni fenomeni (bili živi i bili svoji : nisu živi nisu svoji) nisu zbilja u odnosu nepomirljive kontradikcije, već je "kontradikcija" ta koja nas sprječava da uvidimo vezu. Unatoč tome što se u zadnjim stihovima zbirke izriče tragičnost ljudske egzistencije stihovima "jedan hip, jedan hip / i pokle su već naši svi mrtvi / mrtvi kako mrtvo more / mrtvi kako črna smrt / mrtvi kako amen" (tekst 40.), Smiljko i pripovjedačica ostaju živi-i-svoji, u zajedništvu, naznačenom u svakom prvom stihu "Smiljko i ja". Odnosno, dubok strah od bivanja osamljenim/om ("tu san sama, tu me bude strah / tu me bude strah, govorin", tekst 24.), onemogućuje da pripovjedačica u dramatici teksta ne uvidi da je Smiljko uz nju – "i nisu drugo ni svi bili živi / nanke svi svoji / ćepamo se okoli vrata smiljko i ja / i on govori: će pasat, će pasat" (tekst 15.). Smiljko je onaj kojeg stalno susreće i koji je i doslovno i simbolički prati ("govori, dojdi gori, šu / ću te kumpanjat zazdolon / ću te kumpanjat", tekst 21.). Autorica je ovog zasigurno svjesna te upravo izokreće temeljnu tematsku suprotstavljenost jer je Smiljkova prisutnost redovito upečatljivo istaknuta na početku svake pjesme, a vrlo često i njegovim djelovanjem ili iskazima kao usmenim činovima na kraju pjesme. U tom smislu, ova balada na mahove nije pisana u trenutku čeznutljive žalosti već više, kako i Simona Delić sugerira za balade, u lijepim trenucima života pojedinca/zajednice, upravo kako bi iskustvo sadašnjosti dobilo potvrdu zajednice, kako bi se taj život memorizirao i ušao u kolektivnu svijest.

Štoviše, bivanje zajedno živima i bivanje svojima lateralno je produženo i u temu kolonijalizma i jezika – nakon "postkolonijalnega skupa", pripovjedačica će citirati pa refrazirati citat Wilhelma von Humboldta da "die wahre heimat ist eigentlich die sprache / der wahr kolonialismus ist auch eigentlich die sprache" (tekst 27.). Razgovori sa Smiljkom sveprožimajući su otpor jezičnom kolonijalizmu standarda, način na koji Smiljko i pripovjedačica ostaju "živi i svoji". Otpor se pruža (u drugim pjesmama) i drugim slojevima kolonizacije i imperijalnih odnosa i njihovih posljedica – npr. "ćete bit vinčetori, mu govorin / ćete bit vinčetori, anke okupatori (…) bižat ćeš s tripolija u niku pećinu / romel će ti dat kopun u guzicu (…) sina ćeš si prvi put vidit / sin te neće poznat / bižat će od tebe" (tekst 26.). Pripovjedačica k tome u dijalekt prevodi Jesenjinove pjesme ("ste li još živa, mat moja / živ san i ja, i vas pozdravin", tekst 18.), prisvaja uvodne stihove Danteove Božanstvene komedije, talijanske dječje pjesmice i stihove Petra II. Petrovića Njegoša. Štoviše, u pojedinim glosarima ona ističe i prednosti dijalekta, u smislu mogućnosti za poetski izraz, npr. "tombulivamo – za razliku od glagola na standardu kotrljati glagol tombulat postoji i u navedenom iterativnom obliku tombulivat" (glosar uz tekst 29.).

Upravo inzistiranje na dijalektu otvara prostor za fantastično pregovaranje i istraživanje akademskih interesa Eveline Rudan u praktičnom poetskom poduhvatu, koje opjevava i pripovijeda intimna životna iskustva, propitujući suvremene egzistencije, mjesto pojedinca i (institucije) obitelji te prostor i načine na koji se osobni odnosi mogu razvijati i razvijaju. Pitanje stvarnosti i vjerodostojnosti (radi li neki Smiljko na Fakultetu strojarstva i brodogradnje kao što autorica radi na Filozofskom fakultetu i mašu li si oni tako) irelevantno je; Smiljko i pripovjedačica poput Petrice Kerempuha, ovom očaravajućom knjigom ulaze u kolektivni imaginarij, daleko upečatljivije negoli sve plejade povijesnih ličnosti – književnika, narodnih heroja, likova iz stripova, hollywoodskih glumaca – koji se pojavljuju u tekstovima, a koje će blurb na koricama istaknuti kao osobito zanimljiv aspekt knjige.

Možda će vas zanimati
Poezija
23.04.2009.

Evelina Rudan

Izbor pjesama
Video
Homepage 58033028 2136212193081884 5793641630804213760 n 02.05.2019.

VIDEO: Razumijem što čitam - razgovor s Evelinom Rudan

U Booksi smo ugostili pjesnikinju Evelinu Rudan s kojom su razgovarale učenice Klasične gimnazije.

Intervju
Homepage 245 24.04.2009.

E. Rudan: Poezija nudi slobodniju slobodu

'Poezija priznaje tu neuhvatljivost, odmaknutost, stanje između jave i sna... Zato u vremenima koja se prave da su jasna postaje nedraga.'

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu