U nastavku pročitajte priču Višnje Rakitovac nastalu u sklopu Booksine radionice kratke priče koju je vodio Goran Ferčec.
Nakon što sam sjela, gledam uokolo nenametljivo; registriram putnike, bolje reći, putnice oko sebe, žene kao i ja, koje stoje, ili sjede ako imaju sreće; tebe sam pogledala, samo jednom, kratko te spustila pogled, zatim se zagledala u svoj lik nasuprot i više lijevo, izbjegavajući da te gledam jer si pravo ispred mene i ne smijem te pogledati, bolje da te ne pogledam, jer...
Imaš svijetlu put, obrijanu glavu, sjediš, i svijetle, da - plave oči, obrve gotovo nevidljive; obična bijela majica kratkih rukava a nije prevruće, sjediš, više nizak nego visok, a zbijen, gole noge u platnenim patikama, i svijetle dlačice na mišićavim nogama, a na rukama naziru se pjege. U svijetloplavim si bermudama od tankog platna širokih nogavica do koljena. Srednjoškolac nekadašnji, student možda; teško; možda nekad, ali tko zna. Između dvadeset dvije i dvadeset šest godina vjerojatno. Zuriš u odraz koji savršeno tvore vanjski mrak i svijetla u vozilu, ne trepćeš, zapiljen u staklo.
Obrijana glava ističe gotovo pravilno oblikovanu lubanju i čelo, zapravo poveću glavu ne baš razmjernu tijelu; nisi visok.
Svijetlo rumenilo puti i tijela, i ljetna odjeća u neskladu s tamnijom i toplijom odjećom nas ostalih.
Ne trepćeš blijedim kratkim trepavicama; ne pomičeš vrat, sjediš izrazito mirno a opet neobično, govori to i način kako su ti ruke čvrsto i nepomično položene uz tijelo.
Mi se vrpoljimo, namještamo ili zaljuljamo nehotice u ritmu kretanja tramvaja; pa čak i oni koji sjede pomiču stvari u krilu, ili tipkaju; no ti se nisi pomaknuo, pokrenuo ni na tren zato smo se prenuli, srca su nam zakloparala, pa obamrla i stala jer iznenada si skočio, furiozno zaviknuo na ženu pored sebe: "Ne gledaj me!" a zatim gledajući ponovo odraze na zatamnjenoj plohi stakla još jače kriknuo: "Rekao sam ti, ne gledaj me!"...
Sad stojiš ispred mene nepomičan kao u vrsti; glavu si kratko, na čas, mehanički zakrenuo, ruke si u tri odsječena pokreta spustio uz trup i čvrsto stisnuo skupljene dlanove uz bedro, nadređenog ne vidim, ali me polako prolazi jeza i strah.
Donosimo pjesme Dunje Bahtijarević nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.
Što voditelj radionice ima reći o svojim polaznicima/ama, kako se im svidjela radionica, što su naučili i što su sve napisali - saznajte u videu!
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.