Donosimo priču Srebrenke Peregrin nastalu u sklopu Booksine radionice kratke priče, prve koju je vodio Goran Ferčec.
Učenica: „Zamislite, našli su je na bijeloj plahti. To mi je najviše ostalo. Bijela plahta, a ona… doviđenja! Nisam je vidjela osobno. Bila sam na proljetnim praznicima, kod tate. Rekli su mi u školi kad sam se vratila. Ma mislim, znam da učitelje slabo plaćaju. Ali da je baš morala prositi? I onda ju je, valjda, srce. Ili, od čega umiru stari ljudi kad samo tako na cesti padnu na plahtu? Ne ide mi to u glavu. Ni iz glave mi ne ide ta slika. Stalno je tu, kako leži na bijeloj plahti.“
Susjeda: „Užasno je bilo, koliko sam čula. Možda nije namjerno. Nekad se ljudi samo spotaknu, dogodi im se. Premda, ona mi se uvijek činila dosta krepkom. Baš je dugo ostala vitalna, evo, do pred samu penziju. A sad je neće iskoristiti. Koja šteta! Zato i ne vjerujem da je htjela, pa imala je za što živjeti. Dobro, s mužem pod zadnje nije bilo bajno, ali sa svojom je penzijom ipak mogla nešto… Mogla je biti svoja na svome. Meni je najviše žao toga konduktera; kako je samo njemu!“
Sestrična: „Svašta će vam reći. To je zato što pokušavaju zataškati što je stvarno bilo. Cijeli život je tako, skrivaju je i lažu o njoj. Uopće ne vjerujem da je sama zapalila kuću, pa nije bila luda. Ali ako i jest, ne krivim je. Da meni muž u kuću dovede ljubavnicu… Samo, koji je muškarac toga vrijedan? Kladim se da je skočila s krova da mu pobjegne. Bolje bi bilo da je njega bacila.“
Sestra: „Uopće nije bilo do muškarca, to kažu da im bude lakše. Našla je pisma koja je ona gadura pisala tom nekom… pjesniku, što li. Navodno je i trudna s njim ostala! Svi kažu da su bile samo prijateljice, ali ja u to ne vjerujem. Pa zar se za trudnu prijateljicu skače u vodu? Ili pada u vodu? I s te visine? Čisto sumnjam.“
Prijateljica: „Da mi je baš jasno kako je to izvela – nije. A da mi je jasno zašto – isto nije. Mislim, u pravu su, naravno, ovi što kažu da joj je draže bilo u vodu nego dalje onako živjeti, povučena i to. Ali, niti je to zbog mene, niti zbog njega. Samo je shvatila da je to – to. Lijepo je sve pustila, sav posao, sve one svoje tapiserije koje je radila, i neka je. Kad čovjek zna da mu je vrijeme, što se ima dalje mučiti? Našla si je brodić, pjesmu koja joj se sviđala pa fino otplovila. I neka je ne nađu.“
Majka: „Znam da joj je već dugo bilo teško. Nije lako izgubiti osobu koju voliš. Ali govorila sam joj da se ne vezuje, da ne može potrajati. A ona ne bi poslušala. Zvala sam je, naravno, da dođe k meni, kuhat ću joj. Ali tvrdoglava je otkad se rodila. Nije htjela preko oceana, baš nikako. Nisu joj brodovi nikad bili dragi, neće u brod i neće. Rekli su mi da je otišla gdje su se prvi put sreli, legla i zaspala. Zauvijek. Tamo, na brdu, ne brodu. Malo dramatično, ali uvijek je imala dara za dramu.“
Kći: „Mama uopće nije bila od ovoga svijeta, što god netko rekao. Kao da ju je netko izmislio. Uvijek po svom. I otišla je po svom. Samo je jednog dana – otišla. Ravno u nebo, jer joj je svijeta bilo dosta. Lijepo je nestala među oblacima, onim bijelim, pufastim, ljetnim. Bilo je jako poetično. Ni minutu prije još je sklapala bijele plahte.“
Soundtrack: „Train, Fifty Ways to Say Goodbye."
Donosimo pjesme Dunje Bahtijarević nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Martina Vidaić.
Pročitajte priču Ane Marije Žagar nastalu u sklopu Booksine radionice kratke priče koju je vodio Goran Ferčec.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.