Donosimo pjesme Ane Bakić nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Dorta Jagić.
odavno sam sletjela, tu živim
tvoj dolazak je još uvijek nacrt
ovdje bismo mogli ostati
nećemo se vraćati
udaljenost nije velika
ne boj se
više nema probnih slijetanja
kasno je za testne vožnje
i promatranje iz daljine.
s osjećajem u rukama
kao kad gladiš krzno mačke
nježno, da ju ne uplašiš
upadaš u mekoću
zatvorenih očiju.
teleskopom ćemo promatrati naše prošlosti
ponovo ćeš pronaći
grad gdje si studirao
tajna mjesta i skloništa za samoću
ovdje ćemo presaditi kuću i stablo
i tu ćete dočekati
krznena sjena i zelene oči
koje nečujno ulaze u svaki prizor
kao tajanstveni svjedok
usporedno s nama putuje čep
pjenušca otvorenog za naše polijetanje
lansiran naglo
na pogonu veselja
on će u jednom trenutku odustati
promijeniti putanju
vraćati se
vraćati dugo
dugo padati
padati
slobodno
na početak
ljubavi
s kojeg smo krenuli
stabla i kuće rijetko odlaze
moramo k njima
na mjesta iz kojih izrastaju
naginjati se, njihati
propinjati na prste
savijati u koljenima
da bi ih vidjeli
nisam drvosječa
ne želim te poleći i odvući
iz tvojih šuma
gdje stojiš uspravan s pogledom na divljine
iste oluje i oblaci, ista svjetlost
pod istim nebom različiti teritoriji
slijedim navigaciju
obilazim krajolike po satelitskim kartama
da ti se približim
putujem za vrelih dana
da se protegnem
u tvojoj sjeni
kao mačka
Bila je napola prazna.
U njoj je plutala jeka.
Sakupljeni glasovi odzvanjali su
euforično i veselo, bez razloga.
U okrutnom i zapovjednom zraku,
iznad ostataka hladne i stisnute juhe
plivale su žarulje.
Nije znala čuvati toplinu,
krugovima mrkve i neposlušnim rezancima.
U njenoj zapušenosti nestajale su zlatne ribice.
Pod oblacima vruće pare nije se nazirala tinta,
crnilo koje se prelijevalo u naše trbuhe,
natapalo nam tijela,
bojalo nas iznutra.
Napukla je davno, izlijevala mrak
a mi smo se dugo pravili da ne pušta.
Otupila nam je okusne pupoljke
pa ih sada tražimo po potonulom jeziku.
Ne sjećam se više kad sam je poklopila i
spremila u ormar.
Jednog jutra našla sam je razbijenu na podu kupaonice,
rasutu po keramičkim pločicama.
Reljef njenog oslikanog cvijeća
pronalazila sam i na drugim zdjelama u vitrini,
čula ih kada zadrhte iza stakla od jurnjave automobila niz ulicu,
otvarala im poklopce
u nadi da ću iz praznine čuti duboki šum
ugledati šutljive životinje s dna.
isprazni vješalice u torbu.
uzmi cipele i plitke čizme.
rano je rosa, trebat će ti.
bočice iznad lavaboa,
knjige s lijeve strane kreveta.
nestani kroz vrtna vrata, tiho.
čekam te dolje.
namjesti nečujno alarmni sustav i video nadzor
deku na sofi i papuče.
hodat ćemo bosi.
ostavi nove keramičke noževe,
harissu u vratima frižidera,
mamine klepe u dubokom ledu.
samo požuri, da te ne prepoznaju mačke
da ne krene za tobom mijau,
teško ćeš im objasniti.
odlazak,
prije ljetnog krečenja.
i tebe bi prošli valjkom,
preveli u bijelo.bzalijepili za zid,
da se umiriš,
da ne otvaraš oči danima,
da zazidaš riječi,
i sazidaš obećanja.
Pročitajte pjesme Majde Čaušević Radić nastale na Booksinoj radionici poezije koju vodi Dorta Jagić.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.