Tonkina sjena

Tonka je bila sretna jer je mogla prespavati kod bratića. To je značilo da ih nitko neće razdvojiti taman kad im je najzabavnije i da se mogu do mile volje igrati u njegovoj sobi za igranje.

Prošao je možda dan ili dva, Tonka nije bila sigurna. U sobi je razgrtala nered od dana ranije. Okrenula se, primijetila bratića na vratima pa mu se nasmijala, ali je on samo stajao skamenjen.

— Tonka, je li istina? — pitao ju je ozbiljno.

— Je li što istina? — kroz smijeh je procvrkutala Tonka.

— Pa… jel istina da ti je tata umro? — odvratio je tupo.

Tonka je stala s igračkom u ruci i zamislila se. Bila je svjesna da vjerojatno postoji razlog zbog kojeg je bratić tako ozbiljan i zbog kojeg ju to pita, ali nije mogla shvatiti koji bi to razlog mogao biti jer joj se nije činilo vjerojatnim da bi mogla zaboraviti nešto toliko važno. Zatim joj se učinilo da joj je to odnekud poznato. Ili je možda sanjala?

A onda joj se vidno polje zatreslo, prostor se izdužio i realnost je zapekla. Prije par dana ili možda tjedana mama joj je rekla da je tata umro. Pa kako je to mogla zaboraviti?

Bilo joj je neugodno pogledati bratića jer ju je bilo sram što se veselo igrala u tako ozbiljnoj situaciji. Vrijeme je da se sjeti, više nije dijete.

Neugodnu tišinu prekinuo je ujak.

— Moramo se ići spremati. — rekao je pognute glave.

— Di idemo? — zbunjeno je pitala Tonka.

— Pa na sprovod. — odgovorio je ujak turobno.

Tonki se to nije svidjelo. Tek malo prije se sjetila što se desilo, a sad još mora i na sprovod, pa nije joj nitko rekao da će morati još i to obaviti. Osjećala je da se prostor sužava.

Bila je iznenađena brojem ljudi na groblju. Mogla je vidjeti čitav svoj razred, susjede, rođake, prijatelje, čak i rodbinu iz Varaždina s kojima su se družili samo jednom godišnje. Bilo joj je nevjerojatno da su svi oni u tako kratkom roku saznali za sprovod. A još manje joj je bilo vjerojatno da je ona to uspjela zaboraviti. Kako je samo mogla zaboraviti nešto tako važno?

Smjestili su je da stoji pored mame, sestre i velikih vijenaca u mrtvačnici, a zatim su okupljeni formirali ljudsku gusjenicu koja je krenula gmizati prema njima. Susjedi, tete, stričevi i svi ostali jedan za drugim jecali su nad Tonkom, grlili je, razvlačili i ljubili, a ona je s jezom gledala kako unose svoja izobličena, oronula lica i brišu u nju svoje suze i sline.

Prigušena svjetla mrtvačnice odjednom su postala jarka i vruća, premda su svijetlila istim intenzitetom. Tonki se učinilo da je čak i čula njihovo uznemirujuće zujanje, a zatim se desilo nešto potpuno neobjašnjivo.

Rupa u eteru, minuta šutnje.

Sada je Tonka sumanuto trčala grobljem u nepoznatom smjeru, a neki od rođaka trčali su za njom. Uspjeli su je sustići i uhvatiti, nakon čega je samo klonula prema podu poput prekuhanog rezanca. Bila je zbunjena jer nije znala kako je od prigušenih narančastih svjetala mrtvačnice dospjela na drugi kraj groblja. Zar je stvarno zaboravila nešto što se desilo malo prije?

Pokušavala se sjetiti je li na kraju uopće prisustvovala ukopu ili ne, ali ti su se mentalni napori izgubili u magli ledenog zimskog dana. Jesu li joj možda uvalili neke tablete za brisanje pamćenja u doručak?

Ana Kušen