Crvena jakna

Stojimo u redu već satima, ali danas dijele samo brašno i ulje. Pomalo neobično jer baš smo prošlog petka bili u džamiji u koju su stigli paketi iz Norveške. Gomile zimskih jakni, gojzerica, dječjih kolica, pelena, sklopivih krevetića za djecu te brda i planine konzervirane hrane. Sjećam se kako baka nikako nije mogla shvatiti što je to krumpir ili mlijeko u prahu. Djelatnica Crvenog križa pokušala joj je objasniti da sve to nadođe uz par deci vode, ali iako se baka često krstila, ovaj put se nije dala krstiti. Mama i ja morale smo ostaviti mlijeko u prahu, ali ništa zato jer kad je mama vidjela da imaju i odjeću s veseljem je ciknula: - Majo, idem ti uzeti jaknu. Nisam ni stigla zaustiti neka to ne radi jer ovo je za izbjeglice.

Nije došla do jakne, jer taman kad je odgrnula jednu hrpu i dohvatila rukav jedne crvene jakne, s druge ju je strane potegao ni više ni manje nego jedan svećenik i rekao da njemu treba za neku sirotinju. Svećenik u džamiji – i meni je došlo da se krstim, ali ja imam još vremena do zadnjeg ispita. Baka, pak, mora požuriti i zato neprestano uči kako kažu naši susjedi muslimani.

No, nema više paketa u džamiji. Čini se da su sve podijelili. Stoga smo se okupili pored Crvenog križa u blizini glavnog trga jer pročulo se da su tamo Šveđani ovaj puta poslali pakete pomoći. Tko zna, možda oni imaju bolju robu. Tako se barem mislilo prije nego što smo krenuli. Brašno i ulje, hmmm. Čini se da su Šveđani veća sirotinja od nas.

Neka je gužva s moje lijeve strane. Obazirem se pažljivo pazeći da ne izgubim red. Pokušavam raspoznati što su drugi ugrabili. Ništa osim jutenih vreća. Supatnici do mene nagađaju da se dijeli mlijeko u prahu, jer im je brašna valjda dosta. Muškadija se ovaj puta dere jer su spazili dobro odjevenu ženu u baršunastoj haljini sa šeširom na glavi. No mogu (se) samo fućkati jer posvuda stoje naoružani stražari. Pada mi na pamet da je to sigurno supruga nekog zapovjednika koji čuva humanitarnu pomoć i djelatnike Crvenog križa. Odjednom spazim svog ujaka kako mi prilazi, a na ramenima nosi jutenu vreću. Ugrabio je brašno! Toliko o mlijeku u prahu. Stavlja mi ruku na kosu i obraća se mami: - Mislim da nema više smisla čekati u redu. Imaju samo ono što smo već ranije nabavili. Mama otvara usta kao da će se pobuniti, no on odmahuje glavom, tajanstveno se smiješeći. Mama spušta pogled.

Na odlasku pitam ujaka je li zaista broj izbjeglica toliko velik da su već sve podijelili. Odgovara mi da da, ima jako puno izbjeglica koji su sve izgubili. Pitam je li našao jaknu sebi. Čini se da je njemu potrebnija. Reče mi da jakne otpremaju drugim kamionima. Pitam idu li za Bosnu. Kaže da ne zna gdje idu. Dok prolazimo pored naoružanih vojnika koji razgovaraju s par bogatih dama, primjećujem da ih mama sve strelja pogledom. No na mamu se nitko ne obazire.

Ujak više ne stanuje kod nas, ali baka svakog dana peče domaći kruh i za njega. Možda navrati, iako se oženio, kaže. Susjedi su mi rekli da on i žena sada na Trešnjevci drže štand s robom iz Bosne. Rade za nekog Matu koji prodaje švicarske čokolade, njemačke baterije, austrijski deterdžent i domaće grobne svijeće. Bila sam nedavno kod njega na placu i jako mi se razveselio. Reče da će me odvesti kod Jasne koja drži norvešku robu i neka isprobam tamo nešto i izaberem. Izabrala sam divnu crvenu pernatu jaknu, koja je bila malo rasparana na rukavu. Ništa zato, baka će je pokrpati, a osim što je krasna, još je i jeftinija zbog toga.

Došla sam kući i pokazala mami jaknu koju mi je ujak kupio. Ona se pri pogledu na nju rasplakala. Prenerazila me. Uvjeravala sam je da sam je ja izabrala ovakvu, ujak bi sigurno kupio i bolju, ali nema novaca. Što sam dulje govorila, više je odmahivala glavom i grcala u suzama, pa sam zaključila da je najbolje da se nakratko s jaknom povučem u svoju sobu.

Iva Mandić Seferagić