Novu čitateljsku sezonu u Booksa Book Clubu otvorili smo knjigom Krađa Saami spisateljice i novinarke Ann-Helén Laestadius. Nakon više knjiga za djecu, ovo je autoričin prvi roman za odrasle koji je u Švedskoj objavljen 2021. godine, a ubrzo je postao bestselerom diljem svijeta.
Autoricu u romanu zanima kompleksnost bivanja Saamijem u suvremenom trenutku. Radi se o najsjevernijem autohtonom stanovništvu u Europi koje živi u različitim skupinama diljem Norveške, Švedske, Finske i dijela Rusije. Ova tema manje-više nam je bila nepoznata, dok su se neki s njom susreli u okviru Booksinog festivala Revija malih književnosti koja je 2020. godine bila posvećena književnosti Polarnog kruga.
Uronjeni smo u priču devetogodišnje Else kojoj je netko ubio soba Nástegallu, što je, s obzirom na suživot naroda sa životinjama i prirodom, trauma koju će nositi ostatak života. Međutim, kako se radi o malenoj zajednici, svi znaju tko krade i ubija njihove sobove, ali ništa se ne poduzima. Ubojstvo soba ne smatra se zločinom, nego krađom, stoga se policija ni ne trudi istraživati takav "mali" prijestup. Dio materijala za roman nastao je prilikom brojnih autoričinih razgovora, zahvaljujući sugovornicima koji su opisali situacije koje su im se događale, zbog toga priča dobiva na uvjerljivosti (iako su sela ostala bezimena, kako bi se zaštitio identitet sugovornika), tako da smo je uglavnom i čitali kao lagani krimić.
Osim što smo saznali više o Saamima i njihovom načinu života i kulturi, o poznatom sajmu u Jokkmokku, tradicionalnoj odjeći gákti, navedimo samo neke, pred nama su bili i brojni dobro okarakterizirani likovi, od glavnih likova koji nose dinamiku obiteljskih odnosa unutar zajednice, do sporednih priča u kojima se pojavljuju, primjerice, Per-Jonas, dečko Anna-Stine iz susjednog sela sa svojim sobovima ili Minna koja želi postati pravnica i promijeniti kategorizaciju ovih nezakonitih djela, Elsina poznanica iz saamskog kampa. Privukli su nas fenomenalni opisi sobova i prirode, općenito predivan odnos s prirodom u kojemu smo svi dubinski i neraskidivo isprepleteni.
Način na koji autorica pristupa temi vrlo je studiozan i pažljivo prezentiran, pogotovo dio koji se tiče problema vezanih uz klimatske promjene i univerzalne probleme podređenosti manjinskog stanovništva. Pritom je vrlo važna obiteljska dinamika, kao i dinamika u maloj zajednici u kojoj se obično sve zna, ali konstantno prešućuje. Tako svi pretpostavljaju da je Robert Isaakson ubojica sobova, ali nitko se ne usuđuje ništa napraviti po tom pitanju niti razgovarati o tome jer je on svačiji susjed. Ako ga se prijavi policiji, to će se brzo saznati i moguće je da ćeš ga idući dan sresti u trgovini. I u liku Roberta Isaaksona smo prepoznali određenu univerzalnost, čak polaritet koji je karakterističan za bajke, s obzirom na to da on mrzi druge i drugačije.
Pozornost nam je privukla tema šutnje i njezina slojevita obrada. U Saami kulturi postoji distanca, pitanje s kojim se Elsa suočava, kao i drugi likovi, kada govoriti, a kada ne. To je strategija zaštite i zaštite obitelji, ne želi se da djeca znaju da se nešto događa. Autorica problematizira duboko patrijarhalnu zajednicu i ogroman teret koji je na mladim muškarcima, da će nastaviti obiteljski posao i tradiciju, ne smiju reći da se boje, izraziti svoju tugu ili nesigurnost, što rezultira usamljenošću i izoliranošću koja na prvu možda i nije vidljiva.
Saami internaliziraju odnose, rječitost im nije na prvom mjestu, što se u ovom romanu i kritizira, pozivajući na dijalog. Dobili smo osjećaj kako je teško biti u toj zajednici: "Elsa nije plakala ni toga ledenog zimskog dana, morala je pronaći neki drugi način da se nosi s osjećajima." (str. 151). Zatomljivanje osjećaja i izostanak artikulacije problema i tragedija, poput Lasseova samoubojstva, dovodi do udaljenja likova, pogotovo Else i njezine prijateljice Anna-Stine, a Mattias je prestao zvati Elsu unna oabba (sestrica). Obitelj se zatvorila u svoj krug i nitko o tome nije htio razgovarati, nego pustiti da se sve zaboravi. Osim toga, otvara se još jedan problem: nijedan od psihologa ne govori saamski ("Ne mogu razumjeti njezin život ako ne govore njezinim jezikom.", str. 327).
Elsa je vrlo dobro raspisan lik i mukotrpno nastoji pomaknuti granice unutar svoje tradicionalne zajednice. Tijekom godina odrasta i pronalazi svoj put i bez Anna-Stine, još je uvjerenija u svoj poziv da je život goniča sobova za nju i odbija upoznati nekog dečka samo zato jer se takav životni put pretpostavlja za mladu djevojku. Autorica svjedoči i o promjeni, žene su mogle sudjelovati u razdvajanju sobova i označivanju telića, ali nisu mogle sudjelovati u nekim odlukama koje su se donosile u Saami zajednici: "Sjećaš se kad su nam starci rekli da će nam se jajnici oštetiti vožnjom skutera i da ne bismo trebale biti goniči sobova jer je to opasno. Jer onda nećemo moći imati djecu." (str. 292), kaže Anna-Stina Elsi. Upravo zato jer su opisani odnosi unutar zajednice u malim sredinama i unutarnji problemi kojima se bave Saami, zbog toga smo pripovjedačici još više vjerovali, pogotovo u kontekstu društvenog položaja žene (Elsina majka kao Drugi jer dolazi "izvana", Elsin odnos s bakom áhkku) i pitanje tradicije koje se opet veže na spomenuto pitanje šutnje.
U knjizi se progovara i o opresiji švedskog naroda i diskriminaciji koja traje do danas, što je jako zanimljivo jer je općenito ustaljena vanjska percepcija Švedske kao zemlje s progresivnim i uključivim vrijednostima. Šveđani nazivaju Saame Laponcima, što je pogrdan naziv, a jedna od stvari koje ih najviše smetaju jesu sobovi koji slobodno hodaju i često su na cesti. Isto tako, problematizira se privremena zabrana korištenja skutera na pašnjacima jer skotne ženke sobova trebaju mir, taman prije uskrsnog tjedna. Općinu je to protreslo, svako proljeće isto, čime se naglašava udaljenost od prirode i nerazumijevanje za nju iz perspektive Europljana.
Saami već odavno znaju da se klima mijenja i na to su upozoravali, da su kiše usred zime, ali njihovi glasovi nisu dovoljno važni i nitko ih nije slušao. Vrijeme je bilo nepredvidljivo, česte izmjene snijega, kiše, hladnoće i proljetnih temperatura, tlo nije uspijevalo upiti vodu i zaledilo se, a saamskim selima trebali su poticaji za hranu za sobove. Jedna od ljepših misli na kojoj je više nas zastalo tijekom čitanja jest sljedeća: čovjek ne posjeduje prirodu. Kad je upoznala Nástegallu kao tele, Elsa je rekla sljedeće: "In oamas du, leat du iežat. Leat beare luoikkašin munnje", šaptala je. "Ti nisi moja, ti si svoja. Samo sam te posudila." To je jednom čula Mattiasa kako kaže teletu i ponavljala je te riječi sama sebi svake večeri prije spavanja da bude sigurna da ih neće zaboraviti dok na nju ne dođe red da označi svoje tele." (str. 89).
U tridesetim godinama prošlog stoljeća, što i nije tako davna prošlost, postojale su škole u kojima se zabranjivao saamski jezik i kultura, zbog toga mnoga djeca kada su odrasla nisu naučila svoju djecu saamskom jeziku jer su se bojali da se sudbina ne ponavlja u školi. Tada su mnogi istraživači dolazili kako bi "proučavali" Saamije i dokazali kako su niža rasa, kako su podređeni. I zbog toga je bilo važno da u ovoj knjizi Saami mogu vidjeti sebe, kao i svoj jezik, tako da je u ovom slučaju važno da netko iz zajednice ima moć nad pričom. Pohvalili smo autentičnost glasa i želju autorice za otvaranjem dijaloga. Primjerice, ova knjiga danas se čita u saamskim školama kako bi djeca razumjela poziciju u kojoj se nalaze. Osim toga, ugodno čitateljsko iskustvo podsjetilo nas je na nužnost empatije i razumijevanja prema drugima.
Neki su odustali od čitanja jer im je smetao izražen novinarski stil, previše suhoparan jezik. No neki su istaknuli kako je pisano namjerno ohlađenim jezikom da bi autorica pokrila emocionalnu poantu knjige. Jedna čitateljica je doživjela knjigu tako da ju je baš zabavila i usporedila je knjigu sa Spielbergom jer su njegovi filmovi takvi da osvijeste što se i kako radi, što i ova knjiga čini.
Krađa je pitka knjiga sazdana od niza kratkih poglavlja, a podnaslovi su zapravo brojevi na jeziku sjevernih Saama, koji se razlikuje od južnog, puno ugroženijeg i s manjim brojem govornika. Jedna čitateljica je naglasila da je, iako nije imala kontinuitet čitanja tijekom ljeta, knjiga ostala s njom, a zajedno s njom i mijenjala i prostore i ljude. Od nas tople preporuke za novi glas i priče koje su nam potrebne!
Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.
"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.
Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.