'U Elvisovoj sobi': Čudesno vrijeme odrastanja

Romani, pripovijesti o odrastanju najpreciznije gađaju, ili pogađaju, pripadnice i pripadnike generacije i podneblja kojima pripada i sam autor. U ovom slučaju to je slovenski autor Sebastijan Pregelj rođen 1970., točno, dakle na vrijeme da bi vjerodostojno mogao dočarati kako se to odrastalo i živjelo u bivšoj nam zajedničkoj državi Jugoslaviji. Nagrađivani roman U Elvisovoj sobi mogu, dakako, shvatiti, zavoljeti i pripadnici drugih generacija, starijih, pa i mlađih koji se tog vremena i te države sjećaju tek maglovito ili nikako, no ostaje činjenica da će samo oni rođeni koncem šezdesetih i početkom sedamdesetih prepoznati kao priču koja dobrim dijelom govori i o njima, njihovom djetinjstvu i odrastanju, nebitno jesu li u to vrijeme živjeli u Ljubljani, Tuzli, Varaždinu ili Nišu.

Prije nego kažemo koju o događanjima u Elvisovoj sobi dotaknimo se jedne sitnice, duhovite slučajnosti vezane uz hrvatsko izdanje romana. Naime, jedan od glavnih, ako ne i glavni negativac u cijeloj priči zove se Sršen, on je tipični nasilnik, jedna od onih beskorisnih nakupina bjelančevina koje vam zagorčavaju život i bude u vama ono najgore, jer Sršen je takav kakav jest. Jednodimenzionalno, ekstremno iritantno biće sposobno komunicirati samo na jedan način – nasiljem, besmislenim i ničim izazvanim nasiljem izvan kojega je njegov značaj ravan nuli. Dobro, ali što je tu duhovito? Evo što – Pregeljov roman objavljen je u izdavačkoj kući Sandorf čiji osnivač je svima znani Ivan Sršen. Svi koji poznaju ovog našeg Sršena, znaju da je on po svemu, ali baš po svemu, u najsuprotnijoj suprotnosti sa Sršenom iz Elvisove sobe. Naš Sršen zasigurno je jedno od najmiroljubivijih i najdobroćudnijih bića na koja uopće možete naići tumarajući nepreglednom šumom domaćeg nam izdavaštva. Točno onoliko koliko je Sršen iz Pregeljovog romana nasilan, toliko je našem, možemo slobodno reći – gandijevskom Sršenu, nasilje strano i krajnje neprihvatljivo.

Vratimo se sad u svijet Elvisove sobe. Jan je dijete iz jedne tipične, možemo reći, sretne i sređene građanske obitelji srednje klase, kreće u školu koncem sedamdesetih i njegov svijet se, jasno, naglo širi, stječe prijatelje i pokojeg neprijatelja kao što je gore spomenuti Sršen koji sa svojom bandom Sršena terorizira otprilike svakoga tko mu stane na put. Zajednička nevolja zbliži ga s dječakom Elvisom koji je glavna meta zlehudog Sršena. Jan, kao i većina djece, ima svoje heroje – Sandokana, Supermana ili nekoga iz galerije likova originalne trilogije Ratova zvijezda (kojoj kasnije trilogije serijala nisu ni do koljena!), pa umjesto da pomoć traži kod roditelja, radije počinje trenirati karate ne bi li usvojio vještine kojima bi se mogao suprotstaviti zlostavljačima.

Jan je privržen i široj obitelji, naročito djedu, no sa svijetom i svim onim dobrim i lošim što nosi sa sobom, nosi se sam, oboružan samo bujnom maštom i instinktima. Tijekom odrastanja sve je dignuto gotovo na razinu čuda, što je, je li, i logično, jer je sve novo i trebat će proći godine prije nego postane uobičajeno. Od figura superheroja do prvih zaljubljenosti, pa onda izlazaka i svega ostalog, mali je koračić, ali vrijeme drugačije teče u toj dobi, a bilo je to svakako zanimljivo i, blago rečeno, turbulentno razdoblje. Od smrti maršala Tita do odlaska na odsluženje vojnog roka nije prošlo ni cijelo desetljeće, a već se uvelike počelo pričati o raspadu zajedničke države i dolasku nečeg novog što će, govorili su stariji, biti neusporedivo bolje. Jan je po svojoj prirodi dobar promatrač, promjene doživljava na svoj način, nije sklon pljuvanju onoga što je polako nestajalo i spremalo se za veliki razlaz i krvavi raspad, niti je previše idealizirao ono što dolazi, a o čemu je malo tko mogao reći nešto konkretno.

Da se neće preko noći sve pretvoriti u med i mlijeko, Janu, ako ne prije, postaje savršeno jasno u trenutku kada susretne odraslog Sršena. Ostao je što je i bio, naravno da nije postao bolji, sin nekoć strahotnog pripadnika Službe, zgrće bogatstvo na tuđoj muci i nevolji. Kao klinac im je svaki tjedan uzimao novac u zamjenu za siguran put od škole do kuće, a u odrasloj dobi uzima novac očajnim ljudima koji se žele domoći zapadne Europe i boljeg života. Ako je likovima poput Sršena stvarno počelo teći med i mlijeko u osvit novih vremena – kakva nas to onda vremena čekaju, mogao se zapitati svatko na Janovom mjestu.

Pregelj rutinski zaobilazi mnoge zamke koje pripovijesti o odrastanju kriju, primjerice – nepotrebne izljeve patetike, pretjerano moraliziranje i propovijedi. Njegov dvojnik Jan samo priča ono i onako kako je bilo, katkad je to dječje naivno, a drugi put i oštroumno i duhovito i s mnoštvom neugodnih i teških pitanja na koja znamo ili slutimo odgovor, no radije šutimo, ne toliko iz neke bojazni ili tjeskobe, već naprosto zbog osjećaja da možda više nema tko čuti.

Odrasli Jan prisjeća se onih popodneva kad su u Elvisovoj sobi punoj igračaka vodili velike bitke, manevre koje su predvodili Supermani, Sandokani, Luke Skywalkeri, u misli mu dolazi i Elvisova sestra Defne u koju se zaljubio i o kojoj je toliko puta razmišljao prije spavanja. Ne možeš čovjeku oduzeti sjećanja, baš kao što mu ne možeš zgaditi djetinjstvo koje po pravilu izgleda kao nevjerojatna bajka, čak i kada to realno ne bi bila, naprosto ne možeš. Bilo je to vrijeme kada smo širom otvorenih očiju i kao u snu promatrali svako novo čudo.

Poslije, kada odrastemo, svega toga malo-pomalo nestane, svijet zbog nečega postane i zajeban i zamoran, a sretan si onoliko koliko dječje sposobnosti čuđenja ostane, preživi u odraslom tebi. Srdačna preporuka za roman U Elvisovoj sobi! 

F.B., 3. srpnja 2024., Zagreb ob Savi