Ono o čemu treba govoriti

Naslov knjige: Nitko ne govori o tome Autor knjige: Patricia Lockwood Prevoditelj: Patricija Horvat (engleski) Izdavač: Naklada Ljevak Godina izdanja: 2022
Srijeda
09.11.2022.

Živeći u svakodnevici vlastitih svjetova, o nekim pojavama oko sebe osoba prestane razmišljati. Svi ih primijete, osvijeste, ali onda nastave dalje ne osvrćući se te ostavljaju prostor zajedničkog života u tišini, odsustvu govora. Čini se da je jedino što u takvoj situaciji može pomoći upravo književnost i to ona koja govori o onome o čemu nitko ne govori.

Mlađa američka autorica, Patricia Lockwood, u svojoj novoj knjizi Nitko ne govori o tome (No One Is Talking About This, 2021) nastoji progovoriti o onome o čemu smo navikli šutjeti. Knjiga je objavljena u srpnju 2022. godine u izdavačkoj kući Naklada Ljevak, a autoričina imenjakinja Patricija Horvat zaslužna je za izvrstan prijevod, kao i za bilješke kojima čitatelju uspješno približava internetsku kulturu ključnu za razumijevanje ovoga teksta.

Budući da su autoricu neki mediji prozvali „ovjenčanom pjesnikinjom Twittera“, njeni se tekstovi pokušavaju odrediti nizom pojmova kao što su Twitter roman ili virtualni realizam. Spoj književnosti i društvenih mreža poznat nam je još od prošlogodišnjeg V.B.Z.-ovog izdanja ukoričenih tvitova Fride Šarar pod naslovom Ženo, pokrij tu dušu. Njeni tvitovi preneseni su u obliku u kojem se pojavljuju na društvenoj mreži, bez interpunkcijskih znakova i ostalih pravopisnih pravila te djeluju kao suvremena verzija De La Rochefoucauldovih Maksima. Zapisi Patricije Lockwood pak nikad nisu bili objavljeni na društvenim mrežama, oni samo koriste formu koju obilježava kratkoća, sažetost te uronjenost u suvremenu kulturu interneta. Usprkos brojnim oznakama koje se autorici i njenim djelima pridaju, knjigu Nitko ne govori o tome možemo smatrati proznim fragmentima podijeljenima na dva dijela: prvi, koji oblikuje dinamičan svijet interneta, te drugi, tragičnu priču o obitelji i djetetu koje se u njoj rađa.

Prvi dio započinje otvaranjem portala kojem ususret hrli um. Uskoro se razjašnjava da pripovjedačica portalom naziva Internet, mjesto istovremenosti mnogostrukog koje je postalo nezamjenjiv izvor informacija i komunikacije. Forma koju će Internet i društvene mreže uvjetovati su kraći, lirski fragmenti koji se poput statusa mogu čitati selektivno prelijećući jedne te pomno čitajući druge. Pojedini fragmenti povezani su samo pripovjedačicom za koju čitatelj saznaje da je kćer, supruga i sestra te da se proslavila tvitom "Može li pas biti blizanac?".

Međutim, velik dio njezinih literarnih objava temelji se na kritici uvjeta u kojima se popularnost stječe besmislenim iskazima kojih je Internet prepun, čime ne pošteđuje ni svoju ulogu. Razloge tomu pronalazi u pretjeranoj medijskoj posredovanosti pred kojom potrošači sadržaja leže kao „pred lavinom pojedinosti“. Iz toga obilja znakova koji su predstavljeni svakodnevnim pojavama i popkulturnim sadržajima kao što su Big Mac, Zameo ih vjetar ili gif bijelca koji trepće otkriva se materijalnost virtualnog svijeta predočena u statusima, slikama, reklamama, mimovima i gifovima. Pripovjedačica se prema takvom svijetu negativno određuje te poziva na odupiranje novom zajedničkom humorom koji omogućava da „lik koji svoja jaja stavlja na Internet“ bude vrhuncem duhovitosti kao i na odupiranje novom jeziku koji „krade, onesposobljava, preuzima i konzumira“.

Iz kritičnosti prema suvremenoj kulturi formira se njena politička pozicija s obzirom na rodni, rasni i klasni identitet te količinu moći koju oni posjeduju. Bjelkinjin ožiljak zato nije jednak svakom drugom, ona je „zagazila u njihovo mi-stvo“, a u Americi je seksa nestalo 8. studenog 2016. izborom, često evociranog, diktatora. Tako osnovna struktura političkog, podjela na mi i oni omogućava autorici da progovori o problemima  kao što su koga se smije ismijavati, a koga ne može, što se smije reći te imamo li svi jednake mogućnosti kao što nam se često prikazuje.

Različite perspektive na suvremena pitanja uvjetuju, primjerice, i pripovjedačičin odnos prema roditeljima. Oni, oblikovani u drugačijim vremenima ne dijele njene vrijednosti, gledaju vesterne i strahuju je li im kći ateistica. Temeljno nerazumijevanje između dvaju skupina autorica ilustrira zapisom:

Kada je počela tipkati „divovski ledenjak sastavljen od masnoća, vlažnih maramica i kondoma terorizira londonsku kanalizaciju“, obrisi ruku postali su joj nejasni uslijed podrhtavanja i morala je pritisnuti glavu o hladni zid te je njihati naprijed-natrag, naprijed-natrag. Što je umjesto tih rečenica prolazilo glavom prethodnih naraštaja? Narodne pjesme o sadnji repe, valjda.

U kontekst suvremene problematike koja zaokuplja društvo, a koja je medijski posredovana Internetom i društvenim mrežama, pripovjedačica u drugom dijelu knjige iznosi vlastitu obiteljsku priču. U posljednjem zapisu prvog dijela saznajemo da će pripovjedačičina sestra postati majka. Time započinje priča o bolesti, smrti i tugovanju. Naime, djetetu koje se treba roditi putem ultrazvuka je dijagnosticiran Protejev sindrom, u popularnoj kulturi tematiziran u filmu Čovjek slon Davida Lyncha. Pobačaj je onemogućen jer je žena u 26. tjednu trudnoće, što tjera oca pripovjedačice da razmišlja o iznimci, iako se čitav život borio protiv takvih iznimaka.

Nakon djetetova rođenja pripovjedačica se i dalje bavi pitanjem stvarnosti koju oblikuje Internet, klimom koja se zagrijava ili ableizmom Moby Dicka. Međutim, svakodnevica neprestano biva prekinutom sasvim običnim stvarima kao što je tinejdžer koji u prolazu mobitelom slika dijete. Iako roditelji više ne primjećuju razliku njihove od drugih beba, to je povod za promišljanje što je namjeravao učiniti s tom fotografijom. Stoga jedan od posljednjih zapisa govori o mogućnosti virtualnog života nakon smrti:

Što ako ju je onaj tinejdžer ipak stavio u portal? Bilo joj je teško zamisliti da je postojalo doba kad ju je ta misao ljutila. Sad bi bila zahvalna kad bi ljudi upoznali bebu u toj prostranoj, električnoj rijeci stvari - kad bi znala da njezina slika, mutna, u pokretu, živi vlastiti život daleko od stvarne sudbine, tamo gdje slike prebivaju i prebivaju.

Pitanje smrti u doba virtualnih života ispunjava posljednje dijelove knjige. Može li čovjek umrijeti ako nastavlja živjeti u mobitelima i na profilima društvenih mreža? Njegov lik seli se od korisnika do korisnika, a on nastavlja živjeti kao podatak, sadržaj dostupan u svakoj slici ili fotografiji.

Patricia Lockwood društvena i egzistencijalna pitanja čitatelju postavlja na suvremen način, u formi statusa i objava. Njen govor o onome o čemu nitko ne govori obilježen je začudnim povezivanjem predmeta i pojava iz svakodnevice kojim oneobičava ono što se smatra neproblematičnim. Ipak, njeni su zapisi po završetku obilježeni naglom tišinom koja od čitatelja zahtijeva da ju naruši. Nakon čitanja svakog zapisa čitatelj je taj koji će progovoriti i odlučiti kako će tekst završiti.

Zašto, naposljetku, čitati fragmente koji podsjećaju na ukoričene statuse? Nisu li oni proizvod trenutka mjerljiv reakcijama i komentarima koji u suvremenom svijetu živi tek nekoliko sati dok ga ne smijeni novi i tako bez kraja? Upravo zato. Da bi se razumio trenutak, treba ga zaustaviti. Da bi se progovorilo, potrebno je zauzeti poziciju iz koje se govori. To otkriva i naizgled eksplicitnu političnost zapisa Patricije Lockwood. Ona se ne nalazi u providnim aluzijama na pojedinog političara ili na rasističke, seksističke i ostale politike. Nju pronalazimo u samoj književnosti koja prihvaća status kao književni oblik. Prema ruskom semiotičaru Juriju Lotmanu, da postoji bolji način da se kaže ono što govori književnost, nje već odavno ne bi bilo. Ova nam knjiga vrlo suptilno pokazuje kako književnost u novim oblicima komunikacija nema suparnika, nego saveznika.

Možda će vas zanimati
Preporuke
18.12.2024.

'Da li je majka mrtva': Biopsija majke

Tekst Anamarije Mrkonjić o romanu Vigdis Hjorth nastao u sklopu projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“.

Preporuke
13.11.2024.

'Nepoznanica': Pomiriti racionalno i iracionalno

Portretirajući jednu građansku obitelj srednje ili niže srednje klase Hermann Broch nenametljivo kroz "Nepoznanicu" provlači za njega i cijelu njegovu generaciju vrlo važne teme i pitanja.

Piše: F. B.

Kritike
12.11.2024.

'Hipofiza u egzilu': Rat urezan u tijelo

Roman književnice i novinarke Sofije Kordić kroničarski bilježi turbulentnu i polarizirajuću dekadu i pol novije povijesti bivših zemalja Jugoslavije, počevši od 1991. godine.

Piše: Sara Tomac

Preporuke
31.10.2024.

Odnos žene prema ženi: internalizirana mizoginija u knjizi 'Zemlja u kojoj se nikad ne umire'

"Zemlja" u knjizi Ornele Vorpsi nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a vjerojatno i šire. Piše: Katarina Jurčević.

Preporuke
30.10.2024.

'Zemlja u kojoj se nikad ne umire': Živjeti u zemlji bez smrti

Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Piše: Lucas Legović.

Kritike
29.10.2024.

'Leptirići u trbuhu, glave na kolcima': Prerano odustajanje od revolucionarnog

Šteta što se Nikola Strašek nije odvažio i radikalizirao svoj jezik jednako kao i sadržaj.

Piše: Filip Kučeković

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu