'Ono nešto' u romanu

U ožujku se Booksa Book Club družio s novim romanom Roberta Perišića Brod za Issu. Usporedno s izdanjem na hrvatskom, izašao je u Americi (A Cat at the End of the World) i tako vrlo brzo dobio brojne pozitivne reakcije čitateljica i čitatelja na čak dva kontinenta. Tako da nama nije preostalo ništa drugo nego da se priključimo tom valu uzbuđenja koji se stvorio oko ove knjige. Poželite li o knjizi saznati više i prije naših dojmova, ovdje je razgovor s autorom na koji možete baciti oko.

Budući da je ovo roman o puno toga, a jednom prilikom je netko spomenuo da je ovo roman o svemu, naznačit ćemo osnovne konture priče: u središtu romana je priča sirakuškog roba Kalije koji se, u želji za slobodom, ukrcava u brod iz Sirakuze do Visa, odnosno davne Isse, i to u 4. stoljeću prije nove ere. Na njegovu putovanju pridružit će mu se mačka Miu i magarac Mikro, a njih svojom sveprisutnošću obavija neobično biće Vjetropir.

Naš sud bio je jednoglasan: našli smo se pred izvrsnim romanom. Ono što nas je privuklo čitanju jest upravo priča o Kaliji, iskrenom i dobroćudnom mladiću koji duboko osjeća svijet oko sebe i sprijatelji se s mačkom Miu koja iz Egipta dolazi u kuću njegova gospodara Sabasa. Kalija će tako uskoro primijetiti i magarca Mikra kojeg zatječe kod učitelja Aleksandrosa i njih troje postaju nerazdvojni. Ovdje vrijedi izdvojiti magarca kao simbol radnika (što Perišiću nije strana tema, sjetimo li se samo primjerice Područja bez signala), s obzirom na to da je on životinja koja u novom polisu nema nikakvih prava, a bez nje nema polisa. Naime, graditelj Teogen angažirao je Mikra i druge magarce da vuku kamene ploče s bijelog boka otoka, s kojima će raditi stepenaste ulice s odvodnim kanalima, onako kako je Teogen zamislio u svojoj glavi. Ploče su teške, Mikro nikada neće imati svoju slobodu, što otvara pitanje tadašnjeg (ali i suvremenog) načina eksploatacije životinja i koliko je taj odnos dio naše kulture. Pritom je nekoliko naših čitateljica istaknulo upravo odnos između čovjeka i životinja kao mjesto emotivnog angažmana.

Nismo mu lako mogli odrediti formu, pa su ga neki opisivali i kao filozofsko-povijesni roman, samo povijesni roman, roman o prirodi… Prokomentirali smo i koliko se istraživačkog rada nalazi u pozadini romana. Jedna čitateljica je istaknula kako je primijetila da se autor odlično pripremio za pisanje i sjajno opisao neke pojave jer se i ona sama u jednom trenutku zainteresirala za povijest pa joj se učinilo i da su koristili slične izvore. Prepoznali smo i brojna mjesta koja su nas podsjetila i na vlastita putovanja.

Vjetropir se pokazao kao odličan izbor, pogotovo nam se svidjelo njegovo predstavljanje i povezivanje s jezikom. On je biće sa šarmom koje spaja naše vrijeme s prošlim i sugerira dugotrajnost vremena, istovremeno je njegova refleksija, simbol sveprisutnosti. Jednu našu čitateljicu je, upravo zbog te trajnosti, podsjetio na personifikaciju boga Eola, mudrog promatrača, na dobrog boga koji je htio pomoći Odiseju, tako ovaj naš Vjetropir prati likove u romanu i pokušava im pomoći. Posebno nam se svidjelo i svojevrsno nadopunjavanje između Vjetropira i Kalije, kao i sličnost njihovih pozicija: obojica se nalaze postrani, nisu dio “legitimnog” društva, što je odlično izvedeno. 

Svidjela nam se fluidnost vjetra kao pripovjedača, kao da je živo biće, on prati ljude i upija jezik. Jedna čitateljica povukla je zanimljivu paralelu s ulogom spomenutog Vjetropira: povezala je vjetar sa zaboravom, odnosno s frazom „sve je otišlo u vjetar“, u čemu je primijetila višeznačnu igru značenja i simbolike. Istovremeno, takav govor dovela je u vezu s romanom Kradljivica knjiga i način predstavljanja Smrti. 

Izdvojili smo i fascinantan odnos s jezikom kojemu buduće čitateljice i čitatelji svakako trebaju posvetiti posebnu pozornost. Važnu ulogu u tome igra i Vjetropir jer je postojalo vrijeme kada on nije znao jezik i nije raspolagao imenima, a njemu nije bitno ni priča li u muškom ili ženskom rodu. Nakon čitanja, s nama je ostala metafora u kojoj se jezik naziva virusom koji mutira, kao i ideja da su ljudi pokušali imitirati ptice, odnosno njihovu komunikaciju. 

Zaključili smo kako se o kompleksnim pojavama govori na jednostavan način, pri čemu se ne gubi dubina i slojevitost. Roman prati zapadnu civilizaciju i sve na čemu počivamo, a u priču je uloženo puno vremena kako bi bila univerzalna. Osvježavajuće je kako roman otvara neke od problema s kojima se susrećemo i danas, kao što je odnos čovjeka prema prirodi i životinjama, koje je njihovo mjesto u društvu. Često smo poželjeli zapisati neke rečenice, a na Vjetropirove monologe, kao i na druga mjesta u romanu (poput pitanja jesmo li dužni prirodi), više puta smo se vraćali. Nijedno poglavlje ne možemo preskočiti jer je sve važno i dobro posloženo, inače bismo izgubili i dio priče i nekog odnosa prema likovima. 

Razgovarali smo i o tome kako bi se ova knjiga mogla čitati i u srednjim školama, za njom mogu posegnuti različiti uzrasti jer je u njoj mnogo slojeva koji se mogu iščitavati. Upravo je u tome i bogatstvo romana, što ga se može tumačiti na mnogo načina i što se ne može tako lako svrstati u koju od žanrovskih ladica. 

Brod za Issu dobio je našu naklonost i sigurni smo kako će ostati dugo s nama. Radi se o prekrasnoj knjizi u kojoj su fantastični karakteri, koja se lako čita u jednom dahu i za koju smo se složili da ima ono nešto. Znatiželjno čekamo novo štivo koje će nas ovako pridobiti.