'Kuća se nije mrdnula': Promijenimo temelje

Pobunjene čitateljke su nam i ove godine regionalnim književnim izborom „Štefica Cvek“ ponudile popis pobunjenih knjiga koje svojim otporom i nadom pomiču granice književnosti te zaslužuju istaknuto mjesto u suvremenoj regionalnoj biblioteci. Cilj je nagrade, imenovane po velikoj feminističkoj junakinji Dubravke Ugrešić, u nekompetitivnoj atmosferi afirmirati ženske, marginalizirane i pobunjene spisateljske prakse u čijem su fokusu feminističke, ženske i kvir teme, estetski inovativna djela te ona vezana uz manjinsko, antikolonijalno, neomarksističko i ekološko stvaralaštvo. Ne ograničavajući se brojem nagrada, „Štefica Cvek“ treću je godinu za redom prodrmala regionalnu književnu scenu odabravši sedam naslova među kojima se našla i zbirka Jelene Anđelovske Kuća se nije mrdnula.

Dobivši zbirku u ruke, moram priznati da me kuća koja se ne mrda na prvu asocirala sigurnosno utočište i čvrsti pojam doma. Međutim, već na prvim stranicama bilo mi je jasno da je riječ o potpuno suprotnoj kući te da bi kuću, čiji su temelji tematski okvir Anđelovskine zbirke, zaista trebalo mrdnuti, a možda čak i srušiti te ponovo izgraditi poput kuće od karata ilustrirane na naslovnici. A o kakvoj je to kući riječ?

Poetsko-dramska-prozna zbirka funkcionira kao velika kuća unutar koje su nastanjene tri manje, tj. tri ciklusa okupljena oko različitih stambenih prostora u kojima i oko kojih egzistiraju pjesme. Karakterizira ju izrazita događajnost i prostornost (pesme se događaju) te svojom strukturom podsjeća na dramu. Pjesme (glavni tekst) podijeljene su u tri ciklusa (tri čina) označena rimskim brojevima te popraćene kratkim uvodnim opisom prostora i situacija u kojima se događaju (didaskalije). Zanimljiv je izostanak dominantnog glasa, tj. lirskog subjekta u klasičnom smislu. Različiti glasovi u konstantnom su međusobnom, ali i otvorenom dijalogu s čitateljem. Dakle, unutrašnja organizacija zbirke također je dramska te je zahvaljujući snažnim pjesničkim slikama, dijalozima, događajnosti i prostornosti vrlo lako vizualizirati pjesme kao scene predstave. Vrlo je pitka, bez obzira na hibridnost roda. Dapače, formalni eksperimenti, tj. kombinacija stihova i proze dodatno osnažuju zbirku i zadržavaju čitateljevu pažnju od prve do zadnje stranice.

Unutar zbirke značenje kuće i doma vezane uz fizičke i osjećajne prostore se transformira. Velika kuća kao tematski okvir predstavlja svijet kojim upravlja patrijarhat, svijet koji se ne mrda, dok manje, konkretne kuće unutar pjesama simboliziraju dom promjenjivog oblika, značenja i uloge. Svakako, u sva je tri ciklusa jasno na što se misli kad se kaže da je dom: „nešto gdje pripadaš ili ti pripada“ (str. 37.), što različiti glasovi gube, traže, ruše i grade duž cijele zbirke.

U prvom je ciklusu riječ o stanu u kojem su privremeno smještene ratne izbjeglice, žene talasi koje usprkos pjevanju i mirisu kuhanja sjede na tuđem kauču stišćući torbe kao da su u gostima. Njihov se autobus zaustavio u nepoznatom gradu, u sigurnom, ali nepoznatom stanu u kojeg su unijele rat i muziku osmjeha, te savijajući pite sanjarile o bijeloj zastavi i povratku kući. Njihov je stan čvrsto utočište, ali kuća i sve ono što kuću čini domom za njih više ne postoji.

U pjesmama drugog ciklusa u dijalog stupa podstanarski glas u konstantnoj borbi za prostorom za život, na čije pjesme odgovara kipar opsjednutim izgradnjom životnog prostora „najdalje moguće od kuće“ (str.37). Iako na prvu različiti, oba glasa su nomadi, samo što kipar prvom prilikom kupuje kartu za daleku zemlju, a glas mijenja stan trinaest puta u deset godina praveći domove za dan.

Treći je ciklus najbuntovniji. Autorica smješta pjesme i dva svjedočanstva unutar kuće Novosadske Lezbijske Organizacije čiji zidovi i rolete pružaju otpor, zaštitu i trpe kišu uvreda i krupnih jaja. Kuća je u ovom ciklusu mjesto gdje se dešava sreća, u kojem su sestre koje drže sve na okupu i nikome nikada ne sude (str. 75.) te barijera između njih i kuće koja se ne mrda. Glasovi u ovom ciklusu „imaju precizno razumevanje sela i grada, slavlja i nasilja, „i neko neverovatno – poštenje!“ (str. 75.), trpe uvrede i mržnju, ali im srca svejedno „lupaju silom uličnih juriša / revolucije u njima svaki dan“ (str. 75).

Žene u zbirci su žene pčele, žene radnice čije ruke „savijaju pite“ (str. 7.) i na čijim će leđima djeca odletjeti u bolji svijet. Žene su majke koje golim rukama ruše ograde, sklepavaju domove u jednom danu i brane se na slijepo. Njima se oduzima svaki kvadrat kuće u kojoj im se sudi i koja će uvijek pripadati „bivšem direktoru“ (str. 38.), a nikad njima. Ali usprkos svemu one se ne predaju, dolaze pjevajući u desetercima i dvanaestercima. „One se drže uspravno živeći te živote, / a u njima sijaju zvezde koje se sa Zemlje ne vide“ (str. 76.).

Jelena Anđelovska mrda knjigu na formalnoj i sadržajnoj razini. Kuća je utočište za izbjeglice, podstanarski stanovi i sjedište lezbijske organizacije. Kao pojam unutar zbirke konstantno se kreće, mrda, muva, a eksperimentalnom se formom mrda i kuća književnosti. Međutim, vrlo je jasno koja se to kuća nije mrdnula. Zbirka poziva čitateljice (ali i čitatelje) na pobunu, na revoluciju, na borbu, da sruše temelje kuće koju nose na svojim leđima, u koju ne ulaze slobodno i čiju unutrašnjost i okućnicu kontrolira opresija. Kuća se nije mrdnula, ali je Anđelovska u nju uperila prst i (nadajmo se) uzdrmala njezine temelje, a publiku pozvala na velike radne akcije. Ako kuća neće k nama, mi ćemo k njoj!

Tekst je nastao u sklopu regionalne inicijative Štefica Cvek #3 koju provode Naratorium (Bosna i Hercegovina), Pobunjene čitateljke (Srbija), Kulturtreger/Booksa (Hrvatska) i Koalicija MARGINI (Sjeverna Makedonija).