'Vejavica: maršal-depresija': Bilježnica kao pseudožanr

Ivana Maksić, inače autorica pet knjiga, regionalnom krugu čitatelj(ic)a poezije postala je poznatija zahvaljujući znatnijoj kritičkoj i široj čitateljskoj recepciji svoje četvrte pjesničke zbirke Kćeri, zar ne vidiš da gorim (Treći trg, Beograd, 2020). Vejavica: maršal depresija, iako žanrovski i konceptualno različita, u određenim se tematsko-motivskim i idejnim vidovima preklapa sa spomenutom prethodnicom. Paralele se mogu povući i preko samih naslova. Naslovne metafore označavaju tematiziranu dinamičnost unutarnjeg svijeta autoričina iskaznog subjekta, ali i diskursnu dinamiku koja karakterizira njezinu već razvijenu autorsku po-etiku kao i već prepoznatljiv stilski rukopis.

Autorsko pisanje i promišljanje Ivane Maksić po-etički se naslanja na avangardno naslijeđe i neoavangardna strujanja, teorijski se nadahnjuje feminizmom lijevog spektra, marksizmom i psihoanalizom, što i čini specifičnu političnost i zanimljivost autoričina – književnog – odgovora na našu zajedničku, materijalnu, postideološku stvarnost. Stoga ne čudi što je njezina posljednja knjiga ušla u uži krug ovogodišnje „Štefice Cvek“ u čijem je fokusu pobunjena, to jest angažirana, ujedno i estetski vrijedna književnost. U sklopu spomenutog književnog izbora, kao i u dosadašnjim recenzentsko-kritičkim čitanjima (kritika Franje Nagulova) razmatrana je kao poezija, a inače se do sada recipirala kao poetska proza ili knjiga poetsko-proznih fragmenata. Na njezinu žanrovsku specifičnost upućuje i paratekstualni okvir (pogovor Bojana Markovića, intervju s autoricom) gdje joj se pridaje oznaka „bilježnice“, točnije „pregledno složene bilježnice“, što sugerira i autoričinu sklonost – dijarističkom – bilježenju crtica, u smislu vrlo kratkih proznih tekstova kakvi su i nestihovani dijelovi njezinih prethodnih pjesničkih zbirki.

Čitanje Vejavice u pseudožanrovskom kodu bilježnice rasvjetljuje logiku povezivanja, srastanja zapisivanih fragmenata u jedinstvenu, organsku cjelinu.

Praksa ispisivanja bilježnice te posezanje sa stilskim obrascem bilježnice asocira na spisateljsku praksu Hélène Cixous. U pogovoru jednoj od svojih esejističkih zbirki Cixous kaže kako formama (ili žanrovima ili diskursima) u kojima se izražava treba pridodati i bilježnicu. U bilježnici nastaje ono što piše samo za sebe, što nije namijenjeno čitateljstvu i što služi za vježbanje ili probanje drugačijeg stila, ističući kako svaka bilješka ima svoju vlastitu nužnost, cjelovitost i (značenjsku) snagu koja istovremeno nastaje iz supostavljenosti s drugim zapisanim fragmentima. Reklo bi se da je bilježnica poligon za ujedinjavanje svih ostvarenih i potencijalnih autorskih identiteta i diskursnih praksi, generator budućih, samosvojnih tekstualnih koncepata. Kako sama kaže, Maksić je svoju bilježnicu počela ispisivati 2017. godine, svjesnom odlukom da neće proći ni jedan dan, a da nešto ne napiše, pa i sam pojam crtice zadobiva dodatni, poslovični sloj značenja: nulla dies sine linea. Tijekom šestogodišnjeg kompulzivnog – samorazvijajućeg i samospašavajućeg – ispisivanja bilježnice objavljena je pjesnička knjiga Kćeri, zar ne vidiš da gorim, niz raznorodnih tekstova: (mikro)eseja, književnih kritika/recenzija, (anti)političkih manifesta, uz autorske prijevode književnih i teorijskih tekstova s engleskog jezika, dok se naposljetku i bilježnica razvila, koncipirala i uredila kao samosvojna književna cjelina.

Prozne crtice (ili zapisi) u zbirci (ili bilježnici) s naslovom Vejavica: maršal-depresija raspodijeljeni su u 14 poglavlja (ili sveščica). Bilježnica kao makrocjelina, sa svojim sveščicama kao mikrocjelinama, sinkopično je ustrojena. Slijed glede žanrovske karakteristike, dužine, teme ili motiva, to jest glede intonacije i ritma heterogenih zapisa odražava nestalnost, višeznačnu prekarnost životnog stanja iskaznog subjekta, čija je dijaristička svijest, to jest logika iskazivanja/zapisivanja uvjet koherentnosti autoričine bilježnice kao strukturno dinamičnog i u interpretacijskom smislu otvorenog teksta.

Značenjski sudari i spojevi, na kojima se temelji zbirka, slijed njezinih poglavlja i crtica, te svaka crtica kao tekst za sebe, započinju već od dualnosti naslova i podnaslova. Metaforika Vejavice tiče se subjektove vrtložne doživljajnosti, osjećajnosti i samo-refleksivnosti u okviru svega onoga što spada u intimistički plan kao i u relacioniranosti prema onomu što pripada izvanjskom, socijalnom, političkom i ekonomskom, stvarnosnom planu. Nadalje, Vejavica (s – možda ne baš toliko – udaljenom asocijacijom na Šimićevu, avangardnu, ekspresionističku Vijavicu), odnosi se na vrtložnost stvaralačkog impulsa, bilježnicu kao poligon za razvijanje misli i izraza (između kojih je moguće staviti znak jednakosti), provociranje unutarnjeg cenzora, osvajanje prava na vlastita misaona i izrazna proturječja. Podnaslovna polusloženica maršal-depresija odnosi se na kretanje (marširanje) subjekta unutar stvarnosnih koordinata, pri čemu prvi dio složenice ironično upućuje i na postjugoslavensku/postideološku topiku (pa su i zapisi razgraničeni zvjezdicom s pet krakova, a ne asteriskom), s kojom je u vezi i drugi dio složenice: depresija kao stanje subjekta i kolektiva, rezultanta stalnog i neizbježnog interferiranja individualnog i kolektivnog, to jest stvarnosnog. Šetnja se ukazuje kao strategija nošenja s depresijom, njezina liječenja ili ublažavanja, koja pak zahtjeva voljni napor u trenucima bezvoljnosti ili odustajanja, što je opet povezano s praksom bilježnice: svaki dan obilježiti linijom (rečenicom, crticom, zapisom) i tako održavati misaoni i izrazni, to jest stvaralački vitalizam.

Tri su tematska kruga koja se koncentrično prožimaju kroz sva poglavlja zbirke. Intimistički tematski krug obuhvaća ljubavno-erotske, prijateljske i obiteljske relacije iskaznog subjekta. Društveno-političko-ekonomski tematski krug tiče se u najširem smislu stvarnosnih koordinata subjektovih kretanja, razmišljanja i djelovanja. Kulturološki tematski krug u vezi je sa subjektovim istraživanjima, doživljavanjima i promišljanjima književnosti, jezika i kulture generalno, u što spada i tematiziranje vlastitoga stvaralaštva i stvaralačke ne-pozicioniranosti.

Motiv sivog i depresivnog prvog dana siječnja pojavljuje se u prvom poglavlju, dok se novogodišnji motiv opet varira u posljednjem poglavlju kroz semantizaciju generičke e-čestitke sa željom ozdravljena. Dijaristička cikličnost i period regeneracije subjekta, s auto-psiho-terapijskom kao jednom od mogućih funkcija i rezultata prakse bilježnice, obuhvaća višegodišnji period: konkretnije, stvarnosne oznake u tekstu upućuju na period prije i poslije pandemije, s obilježjima sadašnjice  manjeg ili srednjeg srpskog grada kakav je Kragujevac, grad u kojem je autorica rođena i u kojem živi, radi i stvara. Međutim, u bilježnici kao praksi pisanja, to jest praksi kontinuiranog re-kreiranja i re-generiranja, stvarnosno (fakcija) i fiktivno (fikcija) se prepliću i međusobno poništavaju, kao što se prostorne i vremenske razine relativiziraju u oniričkom modusu. Za autoričinu bilježnicu kao koncept snovi su dvojako važni: u tematsko-motivskom vidu kao snovi iskaznoga subjekta (zapisivanje i/ili prepričavanje snova), a u meta-poetičkom vidu kao izvor književne građe (crpljenje iz začudnog sadržaja snova, stiliziranje u jezičnom kodu snova). Sanjanje se shvaća kao posebno, nesvjesno i savršenije pisanje, pa i kao stvarnija stvarnost od predmetne stvarnosti koja je i sama ojezičena i koja se pre-osmišljava u bilježnici, pisanjem samim.

Kompulzivno bilježničko zapisivanje kao spisateljska praksa, zadatak ili stilska vježba ujedno je i strategija deautomatizacije vlastite, stvaralačke percepcije: svaki dan obilježiti makar linijom, to jest zapisati makar sintagmu ako ne rečenicu, znači, katkad i s dosta voljnog napora, prozirati značenjski potencijal u nečem viđenom, doživljenom, sanjanom, oneobičavati neke očiglednosti i provocirati začudne značenjske odnose. Kao prevoditeljica i kao profesorica engleskog jezika, to jest kao pjesnikinja, autorica je sklona oduševljavanju riječima i igranju s njihovim zvučenjima i značenjima. Motiv za crticu može postati i prijevod ili sastavak azijskog polaznika tečaja engleskog jezika, a obilje značenjskih bljeskova nastaje u tijeku subjektova učenja stranih jezika. Sljedeće su crtice zasigurno povezane s autoričinim učenjem hebrejskog jezika, koje se vremenski preklapa s periodom početka i nastajanja bilježnice: „Khamsa na arapskom (hamesh na hebrejskom) znači pet (a to jeste šaka).“ ili „Zasadiću shalom:selam kajsiju.“ Potonja bi se mogla protumačiti i kao autopoetička crtica. Kao i u autoričinoj poeziji, i u ovoj se zbirci crtica miješaju jezici i diskursi. To je u vezi s autoričinom osviještenom i deklarativnom poetikom i politikom miješanja, koja književnost i funkciju književnog, to jest umjetničkog djelovanja ne shvaća u autonomnosti, već u totalitetu društvenih, materijalnih odnosa.

U crticama s društvenim, političkim i ekonomskim temama ističe se specifičnost perspektive iskaznog subjekta. Posebno u crticama koje se odvijaju u bolnici, važnoj točki subjektova stvarnosnog itinerara, kao metafori ukrižavanja individualnih i kolektivnih patologija, točnije u bolničkoj čekaonici kao metonimijskom korelatu nedostojnosti vječnog tranzicijskog življenja i preživljavanja. Ovdje do izražaja dolazi infantilnost i svježina subjektove percepcije kao dio deautomatizacijske strategije, dok je upečatljiv postupak miješanja jave i sna. Bolnica iz stvarnosnih crtica i bolnica iz subjektova sna teško su razdvojive i izjednačene su po stupnju jezivosti atmosfere ostvarene i poigravanjem sa žanrovskim motivima (ZF, horor), često lynchovske provenijencije. U tom se kontekstu izdvajaju dvije crtice koje se svrstavaju u zapise ili pripovjedne transkripcije subjektovih snova. Prva se odvija na dan izbora, u zgradi bez stepenika, dok subjekt s drugim, nepoznatim glasačem razmatra kako prijeći „tranzitni prelaz“, to jest preskočiti s jednog kata na drugi i doći do birališta: pri tumačenju ovoga sna valjalo bi konzultirati autoričin (anti)politički manifest „Ponovno otvaranje istorije“ o apsurdnostima glasačkog izbora i predstavničke demokracije. U drugoj crtici, transkripciji sna koji zapravo i ne odudara od sadašnje srpske i postjugoslavenske političko-medijske stvarnosti, premijerka države s kartonom iz crtića Jedite kod Džoa „poput obrnute verzije prosjaka“ reklamira povoljne stambene kredite s motom da kupovina nekretnine omogućuje vlasništvo nad vlastitim životom.

Angažirana dimenzija autoričina pisanja ne iscrpljuje se na tematizaciji socijalne problematike, već se očituje i u tematizaciji i podražavanju jezika i diskursa posredstvom kojih percipiramo stvarnost, na primjer u crtici – mikroeseju ili pak mikromanifestu o atribuiranju radne snage „nekvalificiranom“ kao primjeru „jezičke podvale“ ili „jezičke bahatosti“, to jest nasilja. Isto tako autorica maksimalno crpi efektnost minimalističkih žanrova: „Svako ima svoju javu, ali nam je zbilja zajednička.“ ili „Kad neko kaže ako bog da, znaj da vam bog neće dati.“ Spoznajni učinak aforizma, u koji spadaju navedene crtice, temelji se na apsurdu i paradoksu, za razliku od truističkih iskaza kakve su narodne poslovice i mudre izreke s već gotovim i unaprijed naučenim istinama, kojima se normalizira nedostojnost vlastitog i tuđeg položaja i bivanja i koje su kao takve predmet autoričinih aforističkih izvrtanja i izigravanja. Preko narodne izreke „prvi mačići se u vodu bacaju“ stvara se svojevrsna poetska definicije slobode: „Sloboda: to su prvi mačići, bačeni u vodu, koji ipak nekamo doplivaju.“

U jednoj od crtica pisanje se uspoređuje s plivanjem. Kao takva, praksa ispisivanja bilježnice se ukazuje kao samospašavajuća strategija, način sučeljavanja s maršal-depresijom koja kroz zbirku zadobiva različita značenjska lica i naličja. Valja navesti još jedan primjer: „Moša Pijade četkicom za zube radi portret Isaka Karaoglanovića.“ Crtica od samo jedne rečenice na prvu je jednoznačan iskaz: posrijedi je legenda o portretu Židova zatočenog u koncentracijskom logoru u Bileći čiji je portret slikar i partizan silom prilika naslikao četkicom za zube. Autopoetički konotirana, ova crtica postaje iskaz o stvaralaštvu (pisanju, slikanju...) i jungovski shvaćenom stvaralačkom potencijalu otkrivanja ili osvajanja vlastitih, nesvjesnih, unutarnjih snaga. Budući da je i sanjanje samo nastavak pisanja u drugačijem, nesvjesnom modusu, samospas se može dogoditi i u snu. Jedna od upečatljivijih oniričkih crtica je ona o subjektovu pokušaju izvršenja samoubojstva skokom s platoa bivše robne kuće: umjesto ubrzanog slobodnog pada događa usporeno lebdenje, nalik onom u crtiću, zapravo trenutak predomišljanja i shvaćanja da je na tom „mestu nekada bio crveni [jugoslavenski] kiosk miloduha“. Miloduh, motiv po kojem je nazvano jedno poglavlje, nosi značenje samoizlječenja: u tradicionalnoj narodnoj medicini ova se biljka koristila za liječenje različitih bolesti, dok se u psalmu pomoću nje kralj David oslobađa od grijeha, to jest duhovno pročišćuje.

Inače, za praksu bilježnice, ali i za ovu autorsku poetiku generalno karakteristično je neprekidno preinačavanje značenja, sa stalnim interferiranjima osobnih (intimnih) i kolektivnih (ideoloških) značenjskih kodova. Autorica se koristi različitim grafičkim postupcima kako bi sugerirala značenjske dvojakosti i višestrukosti kakve su napomene u zagrada napisane u drugačijem fontu ili pak korištenje rubnih bilješki, na primjer pri autosugestivnom i autolegitimacijskom preoznačavanju bakina prezimena Šebek: „Tek kada si otišla shvatam da sam i ja šebek – mali ratni jedrenjak.“ Neke crtice djeluju kao dnevnički zapisi proizašli iz psihoterapijskog zadatka, otkuda česti prelasci iz prvog u samoopservirajuće drugo lice jednine. Možda ishodišna, autopsihoanalitička, to jest auto-psiho-terapijska funkcija stoga je važna, ali ipak samo jedna od funkcija prakse bilježničkog ispisivanja. Zanimljiv motiv je pojavljivanje same bilježnice u snu iskaznog subjekta kao „gerile budnih snova“, „jevrejske beležnice“, svježe ispečenog kolača s „jevrejskim dekoracijama (mak, džem, med, obilje semenki)“, i drugim motivima s mističnom meta-značenjskom aurom. 

Po svojoj naravi bilježnice, Vejavica: maršal-depresija je izrazito fragmentarna, strukturno-značenjski otvorena cjelina. Kao takva ona priziva malobrojne i interpretacijski potentne čitatelj(ic)e, kadre hvatanju i stalnom pre-osmišljavanju njezine unutarnje, pseudožanrovske logike. To jest one čitatelj(ic)e spremne prepuštanju zovu jakog tekstualnog nesvjesnog autoričine bilježnice, s čijim će listanjem nastaviti i nakon prvog, linearnog čitanja.