Dualnost pripovijedanja

„Osjećaj da nigdje ne pripadam, nestanak sati i godina bez traga, halapljiva glad za minutama, trenucima, vječno bježanje, to da je sve svejedno, samo da se ode odavde, u pakao, u zatvor, u propast ili u neki drugi, bezvremenski tonući svijet, samo da se ode, ako se već mora istrunuti, neka se ne bude tu. Ne na ovom smrdljivom, ustajalom, nikad osvježenom zraku ove vječne komedije, na kojem jarko žuti cvjetovi na suknjama venu, krv poludi od vječnog uznemiravanja, a ljubav rađa osvetu. Van iz ovog svijeta jer ovdje ništa ne ostaje, samo paralizirano vrijeme i strah.“ (str. 317)

Navedeni svijet pripada romanu Slike u dimu velikog Menyhérta Lakatosa koji je objavljen u sklopu V.B.Z.-ove biblioteke Na margini. Njegova važnost je neupitna, s obzirom na to da se radi o prvom romanu o istočnoeuropskim Romima romskog autora, romanu o odrastanju koji opisuje formativne godine u životu mladog Roma u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog stoljeća. Budući da je autor rođen u romskome naselju u Vésztőu u trgovačkoj obitelji, u romanu se kombiniraju iskustva iz njegova života s fikcionalnim događajima. Lakatos je romane, bajke, priče, poeziju i TV scenarije objavljivao od 1970. godine, pri čemu je tijekom karijere bio višestruko nagrađivan. Roman je u izvorniku na mađarskom objavljen 1975. godine pod nazivom Füstös képek. Kasnije je preveden na 19 jezika. Prevoditeljica Lea Kovács u hrvatskoj varijanti zadržala je romske riječi i pojedine izraze, odnosno Lakatosev fonološki zapis govora određene skupine Roma.

Roman je podijeljen u osam poglavlja i ispripovijedan u prvom licu bezimena pripovjedača. Saznajemo da je Bonczin sin, sin preprodavača konja koji je, kao i mnogi u njegovoj zajednici, bio prisiljen brzo odrasti i suočiti se sa životom gdje želje „nisu razvile krila, već su, kao sjekira bez drške bačena u vodu, potonule pod trbuh i suknje.“ (str. 127). U prvom dijelu je pripovjedačevo djetinjstvo, njegov odnos s roditeljima i život Lovara u izoliranom naselju u blizini mađarsko-rumunjske granice. Međutim, jedna potencijalno pogubna nezgoda omogućila mu je upis u školu, na zadovoljstvo njegove majke i ravnodušnost oca. Zbog diskriminacije u školi, učio je duplo više i prihvaćao sve zadatke, čak je držao instrukcije drugim učenicima. Potom uslijedi dionica u romanu puna vulgarizama, erotskih i lascivnih scena, s naglaskom na tijelo, njegovu seksualnost, umor i glad. Postaje dijelom „obitelji“ nakon što spava s Vorczom i zapetlja se u odnos s njezinom obitelji. Vorcza postaje njegova četrnaestogodišnja supruga (barem simbolično u očima zajednice), njezin otac Zselko karta i kocka, majka Ballus pije, a u njihovoj obitelji je dvadesetero djece koji žive u katastrofalnim uvjetima („Ovdje se ne može ogrepsti boja da bih ispod šarenila pronašao onu pravu. Ovo je ona prava.“, str. 248). Posljednji dio obilježava povratak kući, u svoju romsku zajednicu, ali je, promijenjen dosadašnjim iskustvima, prije svega obrazovanjem. Dok nastavlja ići u školu, nastoji ostvariti kontakt s većinskim stanovništvom u osvitu horora Drugog svjetskog rata.

U točki susreta

Pripovjedač je nešto senzibilniji od ostalih, nikako se ne može sprijateljiti s ljudskom krvlju, neprestano razmišlja o svijetu i vremenu, uvjetima života, sagledava i procjenjuje svoju ulogu u različitim kontekstima. Pozoran je i bistar. Susreće se s različitim romskim zajednicama i u kontaktu je s većinskim stanovništvom u školi i predstavnicima sistema, policijom i doktorima.

Grubu i sumornu atmosferu u naselju razbijali su večernji plesovi i druženje i veselje i, unatoč svemu, opipljivo topla obiteljska atmosfera. Zemunica starog Khandija, pripovjedačeva strica u drugom koljenu, uvijek je puna priče, pjesme i plesa, u čemu svi uživaju: „Slušali smo ga s divljenjem, nitko ne bi ni na tren posumnjao u istinitost priče. Vjerovali smo jer je nama život pružio tek toliko da možemo tijesno stati jedni uz druge; morali smo prebjeći u neki drugi svijet, gdje divovi žive, čarobne starice jašu na metlama, a dobri i loši duhovi odlučuju o našoj sudbini.“ (str. 72). Uz to, pripovjedač je uzimao neke Khandijeve knjige i vježbao čitanje naglas, dok su ga okupljeni pomno slušali. Vezanost uz narodne običaje i poštivanje prošlosti utjelovljeno je i u bake (Mami) koja je o precima govorila „kao o utjelovljenim idealima hrabrosti i pameti.“ (str. 11).

Nadalje, konj je oduvijek jedna od najvećih vrijednosti koja se može posjedovati, pogotovo za pripovjedačeva oca. Jedno od prvih formativnih iskustava za našeg pripovjedača je krađa djeteline za konja, iako nije za njega toliko vezan, što se može tumačiti i kao nagovještaj pripovjedačeva iskoraka izvan matične zajednice. Treba dodati kako autor rijetko odstupa od pripovijedanja kako bi komentirao običaje i prilike, oni su utkani u pripovijedanje i njima tekst nije zasićen. Sve ostaje na razini anegdote i komentara (recimo, na božićno jutro samo muškarac ili dječak smije prvi ući u stranu kuću).

O tome koliko pripovjedač uspijeva imati kritički odmak od situacije u kojoj se nalazi, svjedoči i njegovo stajalište o praznovjerju: „Vjerujemo u to ništa jer mu je korijenje i koštalo kroz mnoga stoljeća, uništava, ubija, širi zarazu, obmanu i strah. Proždire sve, uništava i ponovno stvara nam život, muči nas strahom sve dok ne postanemo hrabri podnijeti zatočeništvo vlastitih okova.“ (str. 141). Takva perspektiva s vremenom će samo ojačati.

Iako joj nisu posvećeni značajni komadi teksta u romanu, majka Irén u njemu je odigrala ključnu ulogu. Majka tjera pripovjedača da ide u školu, iako on nevoljko pristaje. Smatra da obitelji više može pomoći ako radi i isprva mu takva vrsta obveze i vezanosti teško pada. Očev stav reprezentira većinski stav Roma, ali i drugih likova u romanu, poput Rilyándri i Bade, njima obrazovanje nije prioritet jer su se oslonili na vlastitu okretnost, vještinu pregovaranja i snalaženja po potrebi. Utoliko su majčini postupci značajniji, iako ona nije išla u školu, jer smatra kako će na taj način razviti i samopoštovanje. U romanu se lijepo prati pripovjedačeva mijena, na jednom mjestu Romkinja mu dobacuje kako se ponaša kao gospodin, lijepo govori, čak je, u ispeglanoj i čistoj majici uspio prevariti policajca i skrenuti mu pozornost s toga da zapravo traže njega.

U gimnaziji među gospodskom djecom i bez prijatelja, pripovjedač je neprestano izvrgnut ruganju i ismijavanju, svi se drže podalje od njega, zbog čega napušta školu i odlazi raditi kao nadničar. Prvi njegov susret s drugom skupinom Romima obilježilo je prisustvovanje strašnom nasilju u kojemu je muškarac tukao ženu pod optužbom da ga je prevarila, nesmotreno i bez milosti, dok ostali u zajednici gledaju. Taj događaj u pripovjedaču izazvao je zgražanje. Naposljetku, on se umiješao i obranio ženu. Kada ga starac Papuu pita odakle je, on odgovara na romskom: „Péterestyo, munro nano.“ (str. 209), u značenju da dolazi izdaleka, obraćajući se s „moj brate“, ponovno signalom svoje vezanosti uz Rome.

Uloga pripovjedačeva prijatelja Bade je stereotipna, s obzirom na to da on, iz perspektive većinske zajednice, predstavlja nemir i lukavost, neodgovornost i želju za preživljavanjem pod svaku cijenu. Suprotno tome, pripovjedač priželjkuje znanje, stabilnost i kontinuitet, pa i pogled prema budućnosti: „…ja sam žalio što nisam stablo, neko od ovoga mnoštva, koje stoji tu valjda već više od stotinu godina, mišićavo, tvrdo, stremeći sve više kako bi moglo vidjeti što dalje." (str. 318). Simboličan trenutak događa se kada Romi žele poslati pismo caru, a pripovjedač im, zahvaljujući svojoj načitanosti, obznani kako cara nema već dvadesetak godina, odnosno Austro-Ugarsko carstvo već neko vrijeme ne postoji.

U trećem dijelu se, pri njegovom povratku kući, sve jasnije ocrtava njegova nastala dvojna pozicija i iskustvo života i djelovanja u različitim svjetovima: „Za mene su se okolnosti promijenile tek toliko što nisam kisnuo. Velika čežnja za domom učinila mi se stranom, kao da je izvan mene, obitelj nije imala nikakve veze s ovom kućom žalosti.“ (str. 392). Ipak, kako se bliži kraj romana, pripovjedač je privrženiji svom domu, započevši obitelj s Borsócskom. Iako je tragičan kraj nemoguće izbjeći, njegovo nastojanje za očuvanjem obitelji primjer je kako prijetnja izvana utječe na razvijanje duboke emocionalne povezanosti.

Nasilje i opresija

I od strane većinskog stanovništva i unutar vlastitih zajednica, nasilje, sukobi i zlostavljanja su svakodnevica s kojom se likovi susreću. Primjerice, jedan od doktora odbija liječiti dječaka. Nadglednici prate i ograničavaju njihovo kretanje, pri čemu se odmah na početku, kao vrlo važnom interpretacijskom mjestu, spominje prošlost ispunjena nasiljem koja prati romski narod. U njihovoj zajednici policija je ponekad provodila racije samo kako bi ih zastrašila, a ne zbog opravdane sumnje za krađu, uništavanje imovine ili drugo zlodjelo („Naša je pravda kao prosjački ogrtač – rekao je otac s uzdahom – od silnih mrlja i prljavštine ne vidi se tkanina.“, str. 60). U takvim situacijama likovi najčešće progovaraju romskim jezikom, koristeći ga kao tajni jezik koji je nedostupan Mađarima oko njih, ali i kao sredstvo identifikacije u susretu s drugom romskom skupinom na nepoznatom terenu. 

Nažalost, ne začuđuje kako pripovjedač trpi kontinuirano maltretiranje i diskriminaciju i u školi. U kojoj mjeri ona može eskalirati, ne stane li joj se na kraj na vrijeme, pokazuje tragičan primjer smrti dječaka Nanike kojeg su udavili u zahodu škole. Kako se bliži zloslutna 1944. godina i njemačka okupacija Mađarske, u gimnaziji su svi morali „službeno potvrditi da i očeva i majčina linija obiteljskog stabla potječe od kršćanskog debla“ (str. 421). Tračak svjetlosti u sveopćoj atmosferi težine pripovjedaču kudikamo pruža platonski odnos s djevojkom imena Ica Vágó – Mica, kćeri doktora iz imućne mađarske obitelji. Jedva čeka da je vidi, uzbuđeno sjeda pokraj nje u vlaku. Ona ne zna njegovo podrijetlo, a i kad ga sazna, ne mijenja svoje mišljenje o njemu. Za razliku od njegovog turbulentnog odnosa s Vorzsom i naglaska na tjelesnosti, ovaj je platonskog karaktera i nalikuje uobičajenoj srednjoškolskoj simpatiji.

Položaj Roma u društvu i u to vrijeme bio je težak i krajnje nepovoljan. Premda su se oni djelomično prilagodili u jeziku, govorili su mađarski i romski, prihvatili i katoličanstvo („Iza kletvi koje je bacala na naše neprijatelje uvijek je slijedio prvi redak Očenaša.“, str. 56). Danima nemaju hrane i pitke vode, a improvizirane zemunice ruše se pod težinom snijega. Pripovjedač je još dobro prolazio jer se hranio u školi pa je ostatke nosio kući mlađoj braći i sestrama. Općenito loš socioekonomski status Roma Lovara u ruralnoj Mađarskoj prerasta u jasan pokazatelj odnosa prema svim Romima. Roman završava scenom u kojoj se pripovjedačevi donedavni susjedi zajedno s njim ukrcavaju u vagone, kada se i pripovijedanje simbolično prebacuje u množinu. Obmanuti su lažima o perspektivnoj budućnosti, na putu prema koncentracijskom logoru. 

Trag koji ostaje

Na predstavljanju knjige u zagrebačkom Romsko edukacijskom-kulturnom centru urednica Irena Španić objasnila je njezinu paralelu sa Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza koja se mogla čuti u najavama: „Kao što je Marquez latinoameričku književnost predstavio svijetu, čime je i porasla njezina popularnost, i Lakatos zaslužuje taj epitet za romsku književnost jer ga se smatra utemeljiteljem te književnosti i najvažnijim autorom u 20. stoljeću. Oba pisca pišu o jednom posebnom, izoliranom svijetu, zajednici koja cijeni svoje korijene i pretke, u kojoj supostoje prošlost i sadašnjost.“

Nakon Drugog svjetskog rata Romi se osnažuju za autorsko pisanje i pripovijedanje o vlastitom životu. Počeci proze na romskom jeziku u Mađarskoj vežu se upravo uz Lakatosa i ovaj njegov veliki roman. Ono što ga približava drugim autobiografijama koje nastaju u drugoj polovici 20. stoljeća, poput In the Life of a Romany Gypsy Mafrija Fredericka Wooda ili A Gypsy in Auschwitz Otta Rosenberga, upravo je potreba za dijeljenjem vlastitog života. Na prijevode spomenutih romana još čekamo, s obzirom na to da je prijevodna književnost s romskog jezika na hrvatski oskudna. Značaj ovog prijevoda je tim veći jer je ovaj opsežan roman važna točka u romskoj književnosti, ali i u kontekstu mađarske i europske proze.

Vrijednost ovom romanu jamči dio osobnog svjedočanstva koji je istovremeno i presjek mračnog dijela ljudske povijesti mađarskih Roma. Pogotovo je zanimljivo pratiti pripovjedačevo meandriranje između romskih zajednica i većinskog stanovništva, pri čemu se upoznajemo i sa specifičnom pozicijom koja nam je dosad bila nepoznata i nedostupna u književnosti. U živim minijaturama i realističnim opisima pod čitateljskim prstima izmjenjuju se nepravda i tragedija jednog vremena, dok njegovoj snazi doprinosi činjenica da je proizašao iz pera romskog autora. Kada smo već imali tu sreću da ga možemo čitati na hrvatskom, pamtimo ga i dalje, kako njegove slike ne bi izblijedjele i rasplinule se u dimnom oblaku zaborava.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.