'12 points go to...'

Nedavno je Booksin redar Damjan izrazio nezadovoljstvo zbog prevelike popularnosti Eurosonga koja općenito nadglasava bilo kakvu euforiju oko književnosti, što nas je ponukalo na to da zamislimo da je ovih dana Malmö, ne samo epicentar glazbene groznice, nego i one književne. Pustili smo mašti na volju i odjednom se pred nama pojavio Književni Eurosong! Razmišljamo kako bi izgledao ovaj neobični fenomen, uostalom, kako je nastao, tko bi bili predstavnici, kakav je ukus žirija, a kakav publike i koliko bi se on poklapao...

Ujedinjeni u ljubavi prema pisanoj riječi, na ovom natjecanju slavilo bi se pripovjedačko umijeće, vještina kovanja stihova, svježina stila, poznate teme donosile bi se u novim i neobičnim interpretacijama, pri čemu je izuzetno važno ostati autentičan i vjeran svojim interesima i svjetonazorima. Ovaj događaj izrastao bi prirodno i postepeno, organizacijom manjih događaja u nezavisnim kulturnim centrima pojedinih europskih zemalja. Nakon što bi susreti privukli knjigoljupce, isprva u manjem broju, oni bi postupno, i to svakih nekoliko godina, postajali sve veći i uključivali sve elaboraniji književni program kojemu bi se rado priključivale i književne zvijezde. Zidovi književnih klubova postajali bi sve tješnji, rasprave sve užarenije.

U rasprave bi se s vremenom uključili stručni žiriji koji seciraju knjige, sastavljeni od kritičara, urednika i novinara diljem Europe, često strogog i konvencionalnog, pa ponekad i predvidljivog ukusa. Žiri bi tako gotovo uvijek preferirao ziheraše poput Francuske, ali dobro je kad bi se to poklopilo i s našim izborom kao što je Annie Ernaux. Ponekad bi bodovanje žirija odredilo i sudbinu nekih knjiga, kao kad bi pobjedu u njemačkom nacionalnom izboru odnijela Jenny Erpenbeck s romanom Kairos (koji je trenutno i u užem izboru za Bookera) pred Shidom Bazyar i romanom Nas tri. Više o Shidinom romanu saznajte iz razgovora s autoricom koji prilažemo ovdje.

Za razliku od žirija, publika bi uvijek težila eksperimentalnom i intrigantnom izrazu, vođena istančanim čitateljskim instinktom, tako da uvijek pomiče granice u mainstream književnosti. Primjerice, zamišljamo žiri koji ne bježi pred političkim implikacijama i koji o Orwellovoj Životinjskoj farmi i Drugom spolu Simone de Beauvoir otvoreno i rado raspravlja, kao i o knjigama poput Rat nema žensko lice bjeloruske novinarke Svetlane Aleksijevič ili, recimo, danas omiljenog grafičkog romana Perzepolis Marjane Satrapi.

I u našoj imaginarnoj varijanti država koja je najviše puta pobijedila je Irska (čak 7 puta). To nije čudo, oni imaju vrhunske storytellere, sjetimo se samo Jamesa Joycea, Williama Butlera Yeatsa, Samuela Becketta i Seamusa Heaneyja. Neka od uzbudljivih imena posljednjih godina svakako su publici omiljena Sally Rooney, Jan Carson i Claire Keegan. Tu laskavu titulu Irci bi ipak bili prisiljeni dijeliti sa Švedskom koja se također može pohvaliti sa sedam pobjeda. Boje domaćina branila bi Ia Genberg i njezin roman Detalji, Fredrick Backman uvijek bi se rado čitao, kao i Ann-Helén Laestadius i roman Krađa. They just love Eurovision too much.

Zanimljivo je da baš Norveška, zemlja koja je svijet upoznala s Knausgårdovim borbama, dosad nije imala sreće na ovom natjecanju i čak je 10 puta završila na posljednjem mjestu. Možda tu nesretnu statistiku popravi neki novi roman Frode Gryttena?!

Dobro je znano kako autori posjećuju književne festivale diljem Europe tijekom cijele godine, a situacija bi se u ovom slučaju intenzivirala nekoliko tjedana prije samog eventa, kada se na posebnim book pre-partyjima predstavljaju favoriti, druže natjecatelji i potpisuju knjige. Uglavnom bi se čitalo i raspravljalo o knjigama cijelu noć i razgovaralo s autorima koji odgovaraju na brojna pitanja iz publike. Ujedno bi to bila izvrsna prilika i za održavanje radionica pisanja za koje bi bile zadužene vrhunske spisateljice Olga Tokarczuk i Rosa Montero. Istraživali bismo eksperimentalni i novinarski pristup književnosti, učili o tome što zapravo čini dobru priču, kolektivno pisali kritičke osvrte i upoznavali se s mogućnostima suvremenog izdavaštva. 

Posebnost ovog natjecanja jest u tome da nema greške što se tiče jezika – apsolutno bi se poticalo pisanje na nacionalnim jezicima, nakon čega bi uslijedili prijevodi. Dapače, i izmišljeni jezici bili bi dobrodošli! Ova naša varijanta zahtijevala bi održavanje svakih nekoliko godina, kako bi se dalo vremena prevoditeljima da knjige procirkuliraju, dođu do što većeg broja čitatelja i kako bi izbor bio što pravedniji. 

Subota bi bila taj dan u kojemu se predstavljaju odlomci različitih knjiga u trominutnom formatu, što je nezahvalan posao, ali uvjereni smo da bi i to vrijeme bilo dovoljno da se adekvatno procijeni kvaliteta i privuče na daljnje čitanje. Inzistirali bismo na tome da se naša varijanta približi konceptu književnog izbora Štefice Cvek koja je nekompetitivnog karaktera i potiče na suradnju između zemalja, a pritom skreće pozornost na kvalitetna djela ženske, feminističke i kvir književnosti kojima ćemo se rado baviti.

Kakva bi bila situacija u bekstejdžu i o kojim knjigama bi se najviše pričalo, uzme li se u obzir proteklih nekoliko književnih godina?

Zemlja koja u ovom natjecanju kontinuirano dobro prolazi jest Ukrajina, odnosno u njegovoj povijesti dosad se uvijek plasirala u finale. Ukrajinci se zasad najviše uzdaju u Andrija Kurkova koji je poznat diljem svijeta kao autor detektivskih romana i bestselera s nepredvidljivim i uzbudljivim zapletima. Publici koja ga dosad nije upoznala bi se moglo svidjeti!

Kod Nizozemaca je živa atmosfera, što je sušta suprotnost romana koji predlažu za europsku krunu. Mladi autor Marieke Lucas Rijneveld napisao je Večernju nelagodu koja glasi za jedan od najdubljih, ali najtežih romana posljednjih godina. Stvar je tim fascinantnija uzme li se u obzir da je ovo debitantski roman koji je osvojio Bookera 2020. godine. O njemu je pisao Luka Ostojić, bacite oko na njegovo čitanje. 

U čitav proces odlučivanja rado bi se uključivali i pravi fanovi koji ne bi propustili svoje recenzije objaviti na Goodreadsu, aktivno se uključiti u rasprave na društvenim mrežama, snimati book talkove i glasno isticati svoje favorite. Čitav taj šušur okruživao bi i švicarski odjeljak u kojemu svoju priliku za čitanje spremno iščekuje Peter Stamm, dok je odmah do njega francuska predstavnica, jedna od onih nekoliko s privilegijom stress free prolaza u finale. Francuzi bi tako zdužno navijali za Živjeti brzo Brigitte Giraud, dok bi na sjeveru Finci pozorno promatrali koje ocjene će dobiti Sofi Oksanen.

Dante, Koloseum i pasta izmjenjivali bi se na kreativnoj razglednici koja uvodi u čitanje, istovremeno podsjećajući na prethodne dobitnike, pri čemu ne bismo mogli zaobići apsolutnog favorita publike Elenu Ferrante, a upravo bi ona podržala Guiliju Caminito i roman Jezerska voda nikad nije slatka. Kako piše Corriere della Sera, protagonistica Gaia u ovom raskošnom romanu suočava se s gubicima i nepravdama i postavlja pitanje: kako se boriti za svoje snove kada pripadaš onima koji gotovo da nemaju ništa? Provjerite razgovor Petre Miočić Mandić s autoricom povodom autoričinog gostovanja na Festivalu europske kratke priče u Zagrebu. Lijepo bi ovdje bilo vidjeti i poljsku predstavnicu Joanu Bator koja, nakon velikog preokreta u glasovima, ipak ne bi osigurala nastup u finalu, ali zato nećemo propustiti priliku preporučiti njezin roman Gorko, gorko.

Spisateljske snage baltičkih zemalja odabrali bi estonski selektor Jan Kaus, latvijski selektor Arvis Viguls te litavska selektorica i prevoditeljica Mirjana Bračko, a više o estonskoj, latvijskoj i litavskoj prozi i poeziji možete pronaći u Booksinoj antologiji koja je posvećena baltičkoj književnosti.

Nakon što bismo se jedva probili kroz gužvu u bekstejdžu i štandova sa suvenirima na kojima se mogu kupiti zabilježivači, olovke i dnevnici (ovdje bi zaista bilo teško ne poželjeti pisati!), došli bismo i do slovenskog predstavnika Muanisa Sinanovića koji bi upravo u tom trenutku birao pjesme za interpretaciju pred švedskom publikom, a u tome bi mu pomagala i kolegica pjesnikinja i urednica Anja Zag Golob. "ja sam šmeker-devojka / imam perorez u džepu / i žice u brushalteru", čuli bi se stihovi iz zbirke Moja mama zna što se dešava u gradovima Radmile Petrović koja je osvojila srca ljubitelja poezije, ali i onih koji to nisu, i to upravo s opisima ženskog iskustva i odrastanja na selu. Saznajemo da je u Srbiji u posljednje vrijeme izuzetno popularna poezija, što nas strašno veseli, pa na popis koje-knjige-posuditi-u-knjižnici stavljamo i debitantsku zbirku Ovo telo je hotel Martine Kuzmanović.

Mi smo uvjereni da bismo rečenicu and 12 points goes to vezali upravo uz hrvatskog predstavnika Baby Lasagnu. Ne samo zbog toga jer je favorit Eurosonga, već je u našoj varijanti jedini glazbenik koji je napisao svoju pjesmu! Imamo filing da bi i žiri mogao slijediti ovu euforiju i super reagirati na ovu stvar.

Nakon ovog književnog putovanja koje bismo mogli nastaviti unedogled, predstoji nam prikupiti knjige koje su nam promaknule, pripremiti dnevnike čitanja za bilješke i osloboditi mjesta na policama... Kao i uvijek, navijamo za književnost!

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.