'Zapalila sam kuću': Niskorizično pisanje

Evolucijski princip samoodržanja jasno nam nalaže – ako postoji bol, postoji i uzrok. Sukladno tomu, ako je uzrok upravo odsustvo nečega, intenzitet patnje sam će popuniti prazninu onoga što nedostaje, a ona se godinama taloži ondje gdje je trebala biti ljubav. Budući da tako praznina samo dobiva na snazi, naučimo se oslanjati na nju kao na jedinu izvjesnost.

U tom tonu, naslov debitantske zbirke Zapalila sam kuću Marte Džaja funkcionira kao motiv plodotvornog nasilja, uništavanje krnjeg obiteljskog sustava (jer se ustaljena asocijacija kuće s obiteljskim domom ovdje uvelike priziva) koji nije uspijevao ispuniti svoju zadaću. Nakupljeni talog boli mora se zapaliti kako bi oživio, kako bi se odsustvo obiteljske ljubavi ispunilo svojom suprotnošću – toplinom. Nakon te buktinje emocija, paradoksalno (i potpuno očekivano) ostaje nam još veća praznina: odsutnost onog jedinog kontakta na koji smo navikli.

Dok je formalno zbirka podijeljena na tri dijela bez naslova, kratkim je enciklopedijskim ulomcima na početku svakog dijela ipak snažno sugeriran njihov naslov: "Eukaliptus", "Schmidtova breza" i "Angara". Prvi dio, "Eukaliptus", kao motiv izdržljivog drveta koje brzo dozrijeva, pretežito tematizira odsutnost roditeljske topline, prerano odrastanje i njegove posljedice na kasniju (onemogućenu) zrelost. Drugi dio zbirke, implicitno nazvan "Schmidtova breza", u opreci s prikazom hladne obiteljske dinamike, većinski tematizira utješnu prisutnost likova bake i djeda, kao i bol odsutnosti nakon njihove smrti. Taj se narativni pristup drugog dijela spaja s izljevom afekta u trećem dijelu zbirke, "Angari", koji nam predstavlja lirsko ja ostavljenu od voljenog muškarca.

Svaki dio zbirke predstavlja različit vid odsutnosti, ali iskustvo napuštenosti i osjećaj nedostojnosti ljubavnim odnosima ostaje isti. Za prikaz unutarnjeg mehanizma odnosa autorica često poseže za konvencionalno proznim tehnikama, posebice upravnim govorom tiskanim u kurzivu, ali i samim narativnim strukturama. Pritom, velika većina pjesama slijedi ujednačenu narativnu shemu simptomatičnu književnim kratkim formama na društvenim mrežama – izvanjska scena postavlja se naizgled nepristranim promatračem, a emocionalna napetost pjesme raste nenametljivim epskim tehnikama da bi svoj vrhunac doživjela na samom kraju pjesme; sentimentalnim zadnjim stihovima ona se referira na dotad zapostavljeno lirsko ja i željeni afektivni doživljaj ostvaruje sažetim stihovima koji ritmički odudaraju od ostatka teksta.

Tako funkcionira i pjesma "Utjeha eukaliptusa":

uvijek na oprezu
uzgojili smo oči na zatiljku
zato je danas teško
gledati samo naprijed

morali smo odrasti brzo
ali ne brini mama
mi smo eukaliptusova djeca

znamo kako proklijati na zgarištu
(str. 22)

Iako ovakva struktura može biti efektna, njezinim ponavljanjem pjesme samo gube svoj emocionalni naboj, a njihov poentirani plot-twist postaje predvidljiv. Nadalje, osim spomenute narativne prirode pjesama i dosljedne karakterizacije aktera u tekstu kao stvarnih osoba, Džajino navođenje konkretnih okolnosti koje odgovaraju njezinoj osobnoj biografiji (poput motiva Rusije i života u inozemstvu) ovoj poeziji nameće uvjete događajne zbilje – situira je u van-književni prostor čiji je vrhovni autoritet stvarnost (ili stvarni afekt), a ne sam tekst.

Sukladno s činjenicom da se radi o debitantskoj zbirci, ovakav pristup književnosti (nimalo nov za domaću književnu scenu) prvenstveno ostavlja dojam utješne šetnje kvartom umjesto neustrašivog planinarenja, dok autorica pritom zastaje u sferi sigurnog i uhodanog, a ovakvi stihovi ostaju značenjski prozirni.

Oni nude eksploziju značenja već funkcioniraju samo kao vrata do predodređenog smisla koji je sveden na afekt – ogorčenost zbog nepravde preranog odrastanja koje nam naposljetku priječi kasniji razvoj. Iako je taj afekt nesumnjivo intenzivan i bolan, stihovi ne pozivaju na daljnju interpretaciju ili poistovjećivanje, već samo dostavljaju konačan smisao.

Pritom, jasno je da umjetnost teško može biti originalna ako ne nastoji gurati granice, već želi predstaviti određeno emocionalno iskustvo. Svaka je emocija duboko neoriginalna zbog jednostavne činjenice da sama po sebi govori vrlo malo. S tim na umu, umjetnost o afektu može nam pružiti utjehu da nismo sami, dati nam riječi za nešto što nismo znali sami opisati. Dapače, čovjek je biće koje upisuje značaj u boje i oblike stvarnosti; on neminovno tupu prazninu patnje nastoji ovjenčati značenjem i vrijednošću. Međutim, ne stoji da je umjetničko djelo kvalitetno ako zbog njega osjećamo nešto, a pogotovo ne ako je to jedino što čini. Iako sumnjam da je to bio Džajin naum, ovakav pristup izražaju ne izaziva čitateljevo ustaljeno shvaćanje boli ili obitelji, ne propituje značenje te boli već je uvjereno deklarira kao samodostatnu vrijednost – bol ostaje elipsa, a ne predikat.

S obzirom na to, mnogo se pjesama svodi na nizanje značenjski podudarnih okolnosti u kojima samo motivi pojedinačnosti variraju, a općenitost iskustva o kojem progovara pjesma ostaje nepromijenjena. Na primjer, u pjesmi "Samo da ga opet pronađem":

prestala sam mjeriti vrijeme
otkad sam zadnji put tati uhvatila ramena
pokušala zaboraviti
da smo dijelili prezime
krvnu grupu
adresu
odabrala prestati sjećati se
ne misliti na njegov humor
naše višejezične mailove

ispijanje vina
plesanje dok ne padnemo s nogu

gradilišta libije
italije
austrije
rusije

izbrisala sam sve koordinate
njegovih odsustava
(str. 17)

Ovakvo nabrajanje motiva pojedinačnosti ne čini mnogo osim pozivanja na iskustvenu zbilju. Specifičnost motiva (npr. višejezičnih mailova) izdvojenih iz jednog općeg, svima poznatog pojma (internih šala unutar obitelji), nudi stvarnost kao jamstvo svoje autentičnosti. Motiv gradilišta Libije ne nadilazi razinu iskustvene činjenice, za pjesmu ne čini razliku radi li se o Libiji ili Puerto Ricu. Zadaća je ovakvih detaljnih i partikularnih motiva da budu korelat osobnog iskustva kojim se pjesma opravdava da se navedeno zaista i odvilo.

Međutim, zašto bi podudaranje teksta i iskustva bilo vrijedno samo po sebi?

Značaj koji se time nameće teško može biti tekstovne naravi, budući da uzdiže stvarnosno situiranje kao svoju valutu. Posljedično, tekst zanemaruje umjetničke vrijednosti, u korist sfere identiteta. Iako takav pristup može rezonirati s mnogim čitateljima i nije problematičan sam po sebi, kad je izveden bez svijesti o urođenoj artificijelnosti svakog iskaza kao takvog, najzad se čitatelj poziva na vrednovanje samog iskustva, a ne teksta koji njime posreduje. Međutim, dok god je pjesma književno djelo, a ne medicinski nalaz ili policijski izvještaj, nikad neće moći dosljedno prenijeti neposrednu zbilju, ako i tad.

U današnjem virtualnom svijetu gdje se iskustvo mjeri po komentarima poput "so real" i "he's just like me" stvarnost postaje valuta interneta kao jedinog što on nije i ne može biti. Gladni smo stvarnosti i bogato ju nagrađujemo. A ta se shema interneta sve više reproducira u književnosti koja naposljetku djeluje kao natjecanje u intenzitetu osobnog iskustva. Pritom, zbirka Zapalila sam kuću nipošto nije uzrok ili jedinstveni simptom tog fenomena, ali djeluju na njegovom polju.

Iznimku u ovakvom površnom pisanju predstavlja pjesma "Pobjeda rijeke" koja narativno predstavlja lirsko ja koja spoznaje svoju nepripadnost ljubavnom odnosu i ljudskom rodu kad biva suočena s okrutnošću svog partnera pri ribolovu. Džajin ustaljen obrazac dramatičnog zaokreta u ovoj je pjesmi opravdan moćnom slikom žene koja se, umjesto s voljenim muškarcem, identificira s njegovim plijenom:

često si me vodio na pecanje
ribama opravdavao dugu tišinu

…

pitala sam se koliko ih boli
kada se zakače za udicu

…

napunila sam naručje uplašenim ribama
namjesto pluća zamislila škrge

…

bile smo spremne
za skok (str. 50)

Nažalost, ovakva sažetost i autentičnost izričaja ne krasi i ostale pjesme zadnjeg dijela zbirke, koji je u cjelini najmanje uspio. Već u sljedećoj pjesmi, naslova "Alatnica tuge", lirski subjekt oplakuje bivšeg partnera s tolikim manjkom samosvijesti o suvišnom ponavljanju i patetičnom tonu da se pjesma može sažeto opisati jedino riječima sad girl poetry:

pokušala sam si odvaliti lijevo rame
koje bi prije poljubio dok se budiš
pajserom sam iz uha čupala riječi
kojima si noćima ispunjavao šator (str. 52)

Iako su, u cjelini, Džajini narativni pristup i životopisni prikaz unutarnjih i vanjskih sukoba njena jača strana, njezino inzistiranje na afektu kao cilju, a ne sredstvu, kojem je često podređena i sama struktura pjesama, ostaje u sferi iskustva, stvarnosti te identiteta. Posljedično, mnogi tekstovni aspekti pjesama ostaju nerazvijeni, iako zadržavaju potencijal glavne teme zbirke.

Zapalila sam kuću bavi se onime što nastaje kada ljubav mora ispuniti prazninu odsustva. Sukobljeni s istinskim ništavilom, moramo ga pretvoriti u nešto. Dok takvo upisivanje značenja, bez obzira radi li se o traumi zlostavljanja, smrti ili prekida odnosa, predstavlja nužan proces zbilje, u Džajinoj se zbirci ipak prokazuje kao umjetnički nezanimljiv. Strast emocije može ublažiti užas praznine, ali ne može smislom ispuniti nešto sazdano od crnih mrlja odvojenih bjelinom. Jednako tako, dok god riječi ne mogu iscrpiti autentični doživljaj ijednog ljudskog iskustva, pisanje pod autoritetom stvarnosti ostaje low risk, low reward. 

Vida Terze

Tekst je nastao u sklopu mentorskog programa na portalu Booksa.hr, u sklopu projekta Kritika - danas za sutra. Mentor je bio Filip Kučeković.