'Nasljeđe krvi': Tko se boji (domaćeg) fantasyja?

Hrvati čitaju malo¹, a još manje čitaju suvremene hrvatske autore, pogotovo predstavnike mainstream književne scene, uz nekolicinu izuzetaka (Kristian Novak, Marina Vujčić, Ante Tomić, itd.) koji uspijevaju postići balans komercijalnog i nekomercijalnog. Skrolajući kroz net i povremenim razgovorima primjetila sam da epiteti koji se povezuju s hrvatskom književnošću su najčešće „dosadno”, „depresivno”, „pretenciozno”, „preintelektualno” ili „hermetično”. Ali, kad pogledamo naličje ovog novčića – žanrovsku scenu – dočekat će nas zanimljivo iznenađenje. Ako vas algoritam lansira u knjiški kutak Instagrama (Bookstagram) i Facebooka, naići ćete na, istina, male, ali izrazito aktivne zajednice čitatelja i autora okupljene oko hrvatskog fantasyja, romantasyja, krimića te, nešto manje, SF-a.

Jezdeći tim predjelima ove godine, svako malo bih naišla na pohvale stranih i domaćih čitatelja romanima i noveli² Nasljeđe krvi Jelene Dunato, riječke spisateljice koja piše slavensku fantastiku (eng. Slavic fantasy). Novela je dio istog univerzuma (ali se može čitati odvojeno) kao drugi autoričini romani Tamna šuma, duboka voda i još neprevedeni Love Lethal, Death Divine. Kažem neprevedeni jer Dunato piše na engleskom jeziku i njena su djela dosad objavljena u engleskim, odnosno američkim izdavačkim kućama Ghost Orchid Press i Dark Matter Ink. 

Prijevode prva dva romana s engleskog (Sanda Dominiković) objavila je mala nakladnička kuća Naklada Morana. Ova izdavačka kuća iz Osijeka je specifična po tome što je fokusirana na žene³, na što i upućuje naziv (slavenska božica Morana je bila i zaštitnica žena). U svega tri godine djelovanja je izdano 19 naslova hrvatskih autorica, mahom žanrovskih, što je dobar pokazatelj čitateljskih potreba. Sve ovo me je veoma zaintrigiralo i potaknulo da se kritički osvrnem na Nasljeđe krvi. Iako se na Booksi povremeno pojave kritike domaćih žanrovskih ostvarenja, njihova kritičarska recepcija na razini Hrvatske je izrazito slaba, što u jednu ruku odražava i dalje prevladavajući snobizam naše scene. Što je velika šteta jer je na svjetskoj razini odavno prevaziđena arbitrarna granica niske i visoke književnosti (primijetite da su i već spomenuti izuzeci poput Novaka uspješni upravo zbog toga!); postoje samo loše i dobro napisane knjige.

Ali, vratimo se na Nasljeđe krvi. Postavka knjige glasi ovako: „Kada izgubi oca u krvavom prevratu, a njezin stric preuzme grad [Albiu], Orsiana moli za pomoć jedinu silu koja je još spremna slušati, nesvjesna da će je bogovi iskoristiti kao pijuna u vlastitoj igri.” Zvuči kao postavka idealna za višetomne sage u stilu Igre prijestolja ili Dvora trnja i ruža, ali kao što je već navedeno, ovaj amalgam dvorske intrige i slavenske mitologije je zbijen u svega stotinjak stranica. Kao što ćemo uskoro vidjeti, opseg knjige ju je ograničio upravo na onim mjestima čije bi produbljivanje knjigu učinilo kompleksnijom.

Priča je smještena u Amrijsko kraljevstvo na obali Jadrana čiji je dio grad Abija. Protagonistica je princeza Orsiana, kći vladara Orsola. Iako se iz opisa u knjizi da zaključiti da se radnja zbiva u razdoblju koje bismo mogli nazvati srednjovjekovnim, Orsiana nije stereotipno srednjovjekovna djeva. Kao jedino preživjelo dijete Orsola, dobiva odlično obrazovanje, a otac je često izvodi u šetnje Abijom da upozna svakodnevni život običnih građana. Međutim, autorica ne upada u zamku zvanu Mary Sue (tip ženskog lika bez ikakvih mana). Osamnaestogodišnja Orsiana je neiskusna, ali bujajuće seksualnosti; hipersenzibilna i povučena, ali hrabra kad je okolnosti prisile; inteligentna, ali povremeno zna i pogriješiti u rasuđivanju. Smrt oca i više bliskih susreta s vlastitom smrću tijekom priče ističu ove karakteristike i guraju je ka zrelosti, zbog čega možemo ovu novelu čitati i kao fantasy bildungsroman. 

Fantasy dio nastupa uvođenjem slavenskih božanstava Velesa, Koraba, Lade i Morane. U početku figuriraju samo kao apstraktni bogovi kojima se Orsiana usrdno moli. No, kad se čini da će Orsiana izgubiti život, ona se tijelom i umom prebacuje u njihov svijet. Tu svako božanstvo u zamjenu za pomoć traži nešto od Orsiane, što priziva u sjećanje pogodbe iz bajki. Međutim, svjetovi bogova i ljudi se osim u tim slučajevima ne susreću (primjerice, bilo bi zanimljivo vidjeti kakva je njihova uloga u folkloru grada Abije), što je propuštena prilika jer su scene u kojima se pojavljuju među boljim dijelovima romana. U nekoliko živopisnih, ali kratkih crta dobijemo uvid u njihove osobnosti i, da tako kažem, životni prostor. S obzirom na dramatičan način uvođenja bogova u tim dijelovima, zajedno s blurbom na poleđini knjige, čitateljima obećava da će oni igrati veću ulogu. No, ipak ne izlaze iz okvira cameo likova – njihova je uloga ograničena na koji vrše funkciju pokretača i deus ex machina

Ostali likovi usprkos pokušajima dublje karakterizacije ostaju površni. Primjerice, karakter strica Carila, glavnog antagonista i ubojice Orsianinog oca, ne seže dalje od karikiranog zlikovca što se ponajviše vidi u dijalogu kojim se uglavnom ponavlja ono što čitatelj već zna („Samo si djevojčica – nemaš saveznika, nemaš moć, nemaš vojsku.”) Uz to, dijelovi knjige u kojima se odvijaju političke intrige čiji je Caril glavni uzrok nisu dovoljno prikazane, već uvelike objašnjene kroz Orsianine misli zbog čega ih nisam mogla doživjeti onako kako bi trebalo („Caril će biti zabrinut u palači, ali ga neće obuzeti panika. Još uvijek ima vijećnike na svojoj strani, i stražu, i mnogo novca. Nikada ga nije bilo briga za mišljenje naroda i nije vjerojatno da će ga bijes s ulica natjerati u bijeg.”) Tek u nekoliko scena, poput one suočavanja Carila s Velikim vijećem od kojeg traži potporu politička dimenzija postaje opipljivija.

Još jedan bitan lik kojem nije dano dovoljno prostora je mladi kralj Amron V. On neočekivano stupa na scenu negdje na sredini knjige, kada saznajemo da vladari Abije usprkos svojoj autonomiji u kriznim situacijama moraju tražiti potporu kralja (političko uređenje je inspirirano srednjovjekovnim komunama). Između njega i Orsiane se razvija snažna tjelesna privlačnost (posredovana čarima božice Lade), a isto tako pruža Orsiani priliku da povrati vlast nad Abijom ako pristane na brak s njime. Ipak, naznačeno je da je njihovo združivanje ponajviše političke prirode, a Orsiana je svjesna da je čeka teška budućnost u kojoj će morati istovremeno zaštititi ne samo osobnu neovisnost od Amrona, već i svog rodnog grada. Ovaj mi je dio bio ugodno iznenađenje – očekivala sam onaj klasičan prikaz sjedinjavanja ljubavnog para u kojemu nema prostora za prozaične posljedice ljubavne veze.

Međutim, kad promatramo novelu na razini same priče, radi se o štivu koje dobro održava čitateljsku pozornost, ne skreće u nepotrebne digresije i veoma je, što bi se reklo na engleskom, immersive, što je pogotovo važno u fantastici. Jezik vjerno odražava mjesto i vrijeme radnje – stil je raskošan, ponajviše u opisima lokacija, ali prelazi u jednostavniji izričaj prilikom dijaloga i bitnih trenutaka u radnji. A zbog toga se ni u jednom trenutku ne gubi preduvjet za čitanje fikcije - ono što je pjesnik Samuel Coleridge nazvao susprezanje nevjerice. Dunato je u malo stranica sagradila uvjerljiv svijet Albije. Jasno vidimo trgovce na obalama grada i znojna, zabrinuta lica ribara, slušamo harfu i recitacije lokalnih pjesnika u Ulici Poljubaca, udišemo morski zrak pomiješan s mirisom kuhane hrane i kanalizacijom.

U predgovoru zbirke eseja The Language of the Night Ursule K. Le Guin, kritičarka Susan Wood ističe dvosjekli mač pisanja u žanru fantastike – žanr koji nudi najzahtjevniju slobodu, slobodu postavljanja vlastitih granica. Jelena Dunato je itekako svjesna toga; pokazala je širinu svoje mašte i sposobnost za građenje svjetova i priča u koje je lako uroniti, ali je crtu postavila baš kod likova (osim Orsiane). No vjerujem da je to ponajviše zbog odluke da priču o Abiji i Orsiani skuči opsegom, a ne toliko zbog nedovoljno razvijene vještine. Ipak, bez obzira na to, ovo je priča koja se čita brzo i s pažnjom, a njen svijet je dovoljno zavodljiv i opipljiv da se ovaj naš zaboravi na jedno popodne. A takve priče su u vremenima kad se sve više prepuštamo tehnologiji, inerciji i atrofiji empatije itekako bitne. Kao da mi ovdje fali još jedna rečenica koja bi zaključila em zaključak em cijeli tekst. :) Trenutno mi nekako naprasno završava.