'29 tužnih činjenica': Posttranzicijski luzer u krizi srednjih godina

Već je priličan broj stranica književnosti ispisan o junacima koji se nađu nel mezzo del cammin di sua vita, što potom zakotrlja radnju i pred čitatelja ispostavi tekst, uglavnom roman, tek ponekad ep, o nevoljama (o)srednjosti. Likovi su to koje nije teško prepoznati, sredovječni urbani inteligentni (možda sebe smatraju i preinteligentnima za okolinu) muškarci, često i srednjoklasni, čije duše sa 40 + godina još nisu našle smiraj u više ili manje konvencionalnim postajama života pa stoga lutaju svijetom ne bi li našli mjesta u kojem se mogu usidriti. Roman se pokazuje kao izuzetno prikladan žanr za prihvaćanje takve priče budući da se s njom već upoznao još od vremena bildungsromana. I doista, romane o krizama srednjih godina možemo čitati kao nekakve parodijske postmoderne, posttranzicijske verzije Bildungsa u kojima su razlike očite i tragikomične. Dok se Wilhelm Meister izgrađivao oko svoje dvadesete godine, junaci u krizama srednjih godina pokušavaju se (raz)graditi oko četrdeset pete. Dok je pred Wilhelmom budućnost za koju je naukovao, pa barem i u Društvu kule, tugu onoga što se nalazi pred suvremenim junacima možemo ublažiti jedino ironijom ili gorkim humorom.

Na kraju ostaje pitanje što nam o vremenu u kojem živimo govori to da smo razvili specifičan senzibilitet prema romanima koji govore o zakašnjelom odrastanju, odgođenom djetinjstvu, životu u leru do 45. godine kada čovjek shvati da nije postigao baš previše i da polako ulazi u krizu, srednjih godina, a zapravo egzistencijalnu. Dobar takav roman ponudit će nam analitički višak, konceptualni alat koji će nam osvježiti oči za pogled na stvarnost u kojoj se nalazimo i dati nam sposobnost pronalaska kritičkih uporišta.

Andrija Škare, novinar, scenarist i pisac, jedan od organizatora Festivala europske kratke priče, objavio je svoj treći roman 29 tužnih činjenica u biblioteci Bura koju i uređuje u Mozaik knjizi, a koji se može opisati navedenim kategorijama, odnosno kao roman o krizi srednjih godina. U njegovu je središtu Marin, četrdesetneštogodišnjak, kojega čitatelj pronalazi u trenutku kada se ruši na poslu košarkaškog komentatora. To je ulaz u analizu lika za kojega život, ako ga je i štedio do sada, više nema milosti. Marin će u ostatku romana biti razapet između potencijalne smrtonosne bolesti, raspadajuće veze s djevojkom Andrejom koja iz prethodne veze ima sina Roberta, s kojim je Marin u vrlo dobrim, zapravo najboljim odnosima, besparice i, jasno, krize srednjih godina. Prostor među tim mučilima u tekstu se puni Marinovim besposličarenjem u birtijama, noćnim raspravama o košarci, večerama i ručcima s kumom i prijateljima, a u kasnijoj fazi i Tinder spojevima, odnosno provođenjem vremena u nekreativnom odnosu prema dokolici.

Košarka se zato pokazuje prilično dobrom metaforom. Nekad važan sport koji se pratio poput nogometa i u kojega je ulagano kao i u nogomet danas je marginaliziran na uzak krug fanatika koji ne mogu ni izbliza popuniti gledalište dvorana u kojima se igraju utakmice. Ima li bolje metafore tranzicijskog gubitnika od košarke. Inače je riječ o arhetipu hrvatske književnosti 2000-ih, lik koji nije pretjerano ambiciozan, ne pokazuje nikakve posebne sposobnosti, a suvremenost je prema njemu nemilosrdna. Zbog toga se on ne snalazi u njoj, radi greške, neprestano se spotiče o stepenice koje društvo novokomponirano u nacionalizmu i kapitalizmu postavlja kao put do uspjeha. Sve je to više-manje viđeno i u drugim romanima.

Po čemu se onda razlikuje Marin, lik čije je glavno obilježje nerazlikovanje od prosjeka, u odnosu na druge tranzicijske luzere u krizi srednjih godina? Ističe se spomenuti očinski odnos prema Andrejinom sinu Robertu kao jedna od rijetkih životnih disciplina koja Marinu zapravo ide, usprkos iritantnom zvanju djeteta „macane“, što u romanu djeluje isforsirano i narušava potencijalno građenje jednog nježnijeg i dubljeg odnosa. Ipak, Škarin Marin nije imun na suvremene maskulinističke fantazme pa će se svome kumu žaliti što nema vlastite djece, jer se eto nije uspio prokreirati, a brine se za tuđe dijete. On će ga pokušati urazumiti, ali će već u sljedećem koraku istaknuti kako je, radeći u banci, zavodio mlađe žene koje sada na njega više ne obraćaju pozornost. Takvi ispadi, ipak, nisu naročito česti pa, kao i napadno oslovljavanje s „kume“, ne čine preveliku štetu tekstu.

Formalno roman je dinamiziran redanjem naslovnih tužnih činjenica koje su i grafički istaknute većim fontom i kurzivom te imaju funkciju komentara pripovjedača. U njima saznajemo npr. da prijatelji, koliko god dobronamjerni, ne mogu riješiti naše probleme, da mamurluk s godinama postaje sve nepodnošljiviji, u kafićima sve više ljudi bulji u mobitele ili da je umjetnost nazdravljanja pred izumiranjem. Manje su to analitički potentni i djelomično duhoviti uvidi poput onoga da je u Hrvatskoj osoba najduže mlada u očima banke jer je kod uzimanja stambenog kredita granica mladosti 45 godina, a više melankolične, doista tužne, činjenice kojima pripovjedač nastoji naglasiti nepovoljnu poziciju junaka. Još su jedan način dinamičnog strukturiranja teksta i česti brzi dijalozi koji sprečavaju pripovjedačevo komentiranje i propovijedanje.

I u drugim je slučajevima pripovjedač prilično benevolentan prema Marinu te kao da čitatelja nastoji uvjeriti da Marin nije kriv za vlastito stanje, nego je žrtva okolnosti u kojima se našao. Zajednički nazivnik kojim bi se nepovoljne okolnosti mogle označiti bio bi kapitalizam zbog kojeg košarka više nije toliko popularna, Marin mora plaćati skupe medicinske pretrage te ne može naći prihvatljivu partnericu jer su „Tinder i slične dating aplikacije uspješno međuljudske odnose spustile na bazičnu kapitalističku paradigmu, na opreku sviđa mi se – ne sviđa mi se, želim konzumirati – ne želim konzumirati; ljubav je uspješno pretvoreno u proizvod“ (tužna činjenica broj 25). Ni tu ne nailazimo na nešto novo, sve smo te primjedbe o kapitalizmu već negdje čitali i čuli, od književnosti koja je početkom 2000-ih tematizirala šoping-centre kao prostore tranzicijskih heterotopija u kojima vlada specifičan poredak materijalnog svijeta pa do Facebook statusa i komentara. Takav tip analize i društvene kritike nije nikad ni bio naročito dalekosežan, nego se zadovoljavao time da pusti protagonista da se snalazi u svijetu koji ga okružuje i da vidi što se događa s njim kao s lakmus-papirom. Analitički višak ipak je izostao, što je i najveći problem s ovim romanom. Riječ je o solidnoj priči, nepretencioznoj, i junacima koji pozivaju na poistovjećivanje, što tekstu ponekad i polazi za rukom jer naprosto nisu izrazito odbojni, izazivaju suosjećanje, a daleko od toga da su bolji od svojih čitatelja.

Ipak, sagledavajući 29 tužnih činjenica u kontekstu posljednjih 25 godina domaće književnosti, nije jasno zašto su se pojavile baš sada. Roman prema načinu oblikovanja, likovima, radnji i pripovijedanju kao da više pripada ranim 2000-ima nego suvremenosti. To ne mora toliko biti greška romana koliko simptom jednog vremena i njegove književnosti. Ako se vratimo ideji da je književnost o krizi srednjih godina svojevrsni bildungsroman ili njegova parodija, onda nam uvidi Franca Morettija o bildungsromanu mogu biti od koristi. U knjizi The Way of the World: The Bildungsroman in European Culture Moretti smatra da je bildungsroman izraz težnje građanskog društva za stabilnosti i postupnim razvojem nasuprot nepredvidivosti revolucije. Za razliku od kolektiva, on prikazuje pojedinca koji dugotrajnim razvojem shvaća svijet i pronalazi svoje mjesto u njemu, a umjesto revolucionarnih zahtjeva junak se utječe kompromisu te nalazi svoje mjesto unutar društvenih institucija. Ideja sazrijevanja tako smjenjuje ideju revolucije koja je izostala, a njezin nadomjestak ostvario se u obliku književne forme romana.

U sličnoj situaciji ostavljamo i Marina, nakon niza poraza u životu i dalje ga očekuje neizvjesnost, ali je sada barem zreliji. To čitamo u romanu koji se deklarativno obrušava na kapitalizam, ali čini to u formi nepretenciozne priče lake za čitanje i likovima s kojim se svaki čitatelj/kupac može poistovjetiti. Možda je to znak da je roman o posttranzicijskom luzeru u krizi srednjih godina nešto što je svoje mjesto i razloge postojanja imalo u fakovskim 2000-ima kada su se književnost i njeni tadašnji junaci morali tržišno pozicionirati i steći kapital, ali da danas takvo što ne uspijeva uvjeriti čitatelje u činjenice koje im nudi.