Trenuci spašeni od prolaznosti

Autobusnim peronima prosječan putnik ili prolaznik teško da će pripisati ljepotu. Zbog njihove jednoznačne tranzitne uloge na mapama naših gradova, bljedunjave arhitekture s koje viču neoni pekara i mjenjačnica te kakofonije ljudi, golubova i motora, radije će ih možda doživjeti kao mjesto na kojem poetičnost prestaje. Slučaj je, srećom, obratan s bosanskohercegovačkim spisateljem Selvedinom Avdićem. On je dosad objavio hvaljene i od kritike izvrsno dočekane romane Sedam strahova i Kap veselja, zbirku priča Podstanari i drugi fantomi te takozvanu intimnu monografiju Moja fabrika, a njegova najnovija knjiga zbirka je proznih fragmenata Autobusne bilješke. U njoj zatičemo putnika Avdića dok nadahnuće pronalazi upravo na peronima, u šoferima, putnicima i autobusnim linijama.

Naslov knjige poprilično doslovno definira njen sadržaj i formu – skup je to zapisa koje je Avdić bilježio desetak godina, i to ponajviše putujući autobusom na relaciji Zenica, u kojoj živi, i Sarajevo, u kojem radi. Motivacija iza zapisa nagoviještena je u uvodu knjige, gdje je citiran ulomak iz romana Kap veselja u kojem pripovjedač govori o svojoj naklonosti prema promatranju ljudi. Avdićevi zapisi veoma su kratki, oformljeni uglavnom u nekoliko rečenica, a organizirani su u deset ciklusa. U njima se spajaju dokumentaristički i lirski stil – autor bilježi ljude na autobusnim peronima i stanicama, suputnike u autobusima, gradove i pejzaže koje promatra kroz prozor, misli koje mu bljesnu ili ga okupiraju; posljednji je pak ciklus, Putovanja po sobi, izravan produkt izolacije tijekom pandemije.

Avdićeve su bilješke neposredne, lišene pretencioznosti i ostavljaju dojam autorova živog zanimanja i obzirnosti za druge. Konstantno prisutan element u knjizi je citatnost – neke autore i umjetnike Avdić čita tijekom putovanja, dogodovštine nekih prepričava, ideje i citate nekih uklapa u fragmente. Tu su, između ostalih, Semezdin Mehmedinović, Daša Drndić, Josip Vaništa i D. H. Lawrence. Koristi i motive iz popularne kulture pa, primjerice, spominje glazbenu emisiju Idol, pjesmu Monlight Mile Rolling Stonesa, ili novogodišnji koncert Ramonesa, kod svih i u svemu nenametljivo pronalazeći neki poticaj i oslonac za svoju ideju, doživljaj ili uspomenu. Kroz dijapazon ljudi koje čitatelj u bilješkama susreće naslutiti se može i autorova izrazita društvena osjetljivost i angažiranost, što ponajviše do izražaja dolazi u ciklusu Migranti, gdje niže poneke potresne, poneke crnohumorne, poneke suosjećajne crtice. Zapisi koji su, doduše, možda emocionalno najpotentniji posvećeni su autorovom ocu – u njima jednostavne, ogoljene rečenice reflektiraju neshvatljivost bolesti i smrti, dok u isti tren pomirljivo prihvaćaju prolaznost i banalnost svega što sačinjava našu ljudskost.

Avdićevi zapisi djeluju meditativno i od čitatelja traže vrijeme za njihovo promišljanje. Na sličan način autor i sam promatra svijet i život oko sebe – pronicljivo ubire detalje i polagano upija njihovu prirodu, da bi im, ovjekovječivši ih, dao neočekivani značaj. Kratkim interakcijama i dijalozima svojih suputnika bilježenjem pojačava životnost, a dobrohotnim promatranjem u čitatelju budi dragost i suosjećanje. Završeci zapisa često su neočekivani – Avdić iz situacija i ljudi kojima svjedoči izvlači refleksivne, aforistične zaključke, u pojedinačnom i konkretnom prepoznaje općeljudsko, jezgrovito i filozofsko. Skakanje s jedne bilješke na drugu gotovo da je nemoguće jer njegove rečenice vape za time da im čitatelj pozornost posveti još jednom, shvati ih bolje, usvoji ih sporije. Kroz njih se promalja i autorova suptilna rezigniranost, neprilagođenost tempu svijeta i labilan kritički i buntovnički odmak od zahtjeva suvremenog društva. Melankolija, nostalgija, nježna tuga – sve to snažno obavija njegovo skicirajuće pripovijedanje, a da ga ne liši prozračnosti i poleta.

Zapisujući svoje doživljaje, susrete s ljudima i situacije u kojima se nađe, Avdić poput impresionističkog slikara zaustavlja određeni trenutak, hvata nijansu malog djelića svijeta i spašava ga od prolaznosti. I na peronima punima opušaka od cigareta, i na sjedalima ispunjenima znojnim i nervoznim tijelima on ukazuje na nešto iznenađujuće, nešto poticajno za introspekciju i refleksiju, nešto dovoljno vrijedno da bude zabilježeno, i obogaćuje to svojom erudicijom. Izreci da nije bitno odredište, već putovanje ovom knjigom Avdić daje ozbiljniji i rafiniraniji pandan, a suvremenom čitatelju rascjepkane pažnje lukavo nudi dubinu uvida zamaskiranu u kratkoću fragmenata. Bilo da se putuje doslovno ili samo figurativno, Autobusne bilješke izvrstan su primjer potrage i uspješnog pronalaska ljepote, začuđenosti i razdraganosti kroz prozorski okvir, i čine se savršenim, tihim i utješnim suputnikom.

Tekst je nastao na Bookstanovoj radionici za mlade književne kritičare, čiji je voditelj bio Nenad Veličković, a tema je bila 'Kritika i književni zanat'.