'Listopadi': O biljkama i apatridima

Autobiografski dnevnik Listopadi utjelovljuje memoriju našeg svijeta rasutog po kontinetima, kaže Semezdin Mehmedinović u svom prikazu ove knjige za izadavača (Buybook, 2024). Njen autor, Refik Ličina, rođen je 1956. godine u selu Radmanci kod Berana, Crna Gora, a do 1992. živi u Novom Pazaru, nakon čega emigrira u grad Lund na jugu Švedske.

Kroz Listopade, kao što i sam naslov nagovještava, provlače se motivi cikličnog protoka vremena u kojima ključni simbol dobivaju biljke, posebice listopadi, kao naš svagdašnji momento mori. Radnja se odvija u prelazu između pandemijskog i postpandemijskog perioda, ali se kod Ličine naznake završetka ovog turobnog vremena provedenog u društvenoj distanci ne naziru, u procesu čitanja čini se kao da nema povratka u novo prvobitno stanje, ili se, pak, stiče utisak kao da je ovaj status quo njegov modus operandi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. On odlazi u redovite šetnje oko Lunda, čita i prevodi poeziju, povremeno radi kako bi obezbijedio bolji alat za pisanje, a minimalno i nevoljko se socijalizira.

Upoznajemo ga kroz jedan hamletovski disasocijativni momenat kada on stupa na stazu ispred svoga stana, a onda u kurzivim slovima odlazi i desno i lijevo, intelektualno informisano o svakom zavlačku, a duševno besciljno lutalački. Ova tri početna paragrafa ne vode nikud i nisu naznačena datumom, Ličina se nikad ne pomjeri dalje od staze, oni su tek zdravo, ja sam Ličina i u narednim minutama ćete gledati.

Njega u ova lutanja vuče potreba za drugovanjem sa voćkama koje naziva imigrantima i apatridima. Prema voćkama čini tek mic, a prema (the) kući korača čizmama od sedam milja. Njegov pogled sužen je kao objektiv za makrofotografiju, detalji su u fokusu dok je skoro sve ostalo u bluru. U ovoj potrazi za osjećajem samo je pitanje da li će Ličina portalom u ono vrijeme učiniti ovaj ili onaj listopad - Glogovi na međama njiva iznad starog Varpingea. I glogovi, na međama u selu Šavcima. U tim metafizičkim bježanjima vidljivo je ono imigrantsko u njemu, na površini altruističko, čekao sam da ptice, sitne životinje i slučajni namjernici pokupe šta je njihovo i da ja, onda, uzmem svoje – a u dubini navika. Ako, pak, i nije imigrantsko, onda se rodilo pod krilom balkanske majke - ptice koja podiže gnijezda za svoje ptiće, pa i za kukavice, ali ih ne odgaja iz neznanja, nego iz ljubavi. Njima pruža posljednji komad kruha i viče: nisam, djeco, gladna. Ili, u svojoj molitvi pred smrt kumi boga da ne bude kiše na dan njenoga ukopa, da joj se ljudi ne smokre i napate.

Majke tamo gore nema, tamo gore je samo parcela. Baščica ispunjena poznatim drvećem i biljkama je njegov spostveni Novi Pazar onog vremena kad je pripadnost bila jasna kao sunce, a u koji se ulazi prvim dodirom sa zemnim grumenom, prvom lijehom i sijanjem. Jedini je to prostor u kojem Ličina nije došljo. Sve te biljke, čvrsto ukorijenjene u tlo sa svojom prilagodljivosti rastu, razvijaju se i cvjetaju, a istovremeno paradoksalno postavljaju kontrast Ličinovoj stvarnosti koja kroz vrijeme i prostor tetura kao pustinjska kugla. U Novom Pazaru ovog vremena je došljo isto onoliko koliko je i u Lundu. Kad mahne rukom i otvori vrata tog vrta, on sklanja zavjesu teatarske pozornice i ulazi u ono vrijeme i mjesto kojem pripada. Zato, kad u potrazi za njim, okružen voćkama i beharom gdje onaj ko nema jako srce ne bi smio da zalazi, zagrizeš Dodovu jabuku kao da je začarana, povrati ti zgode i pojave iz tog perioda. Čini se da njegov odlazak nije bio htijenje, nego ukraden kalem posađen negdje drugdje pa je uslijed društvene klime podivljao i na njemu više ne rastu jabuke, nego riječi.

Kako to dnevnik i diktira, pisan je tehnikom toka svijesti, ali pod zategnutim uzdama. To nije onaj džejmsdžojsovski tok svijesti koji je radije trenutan, nego jedan samorefleksivni izvještaj koji služi kao upliv u odraz jezera koje je do uz vrbe ispunio doživljaj. Ne postoji jasna konzistencija u dužini dnevnog izvještaja, ta su jezera katkad dublja a katkad plića. U tome je i bit svega, za Ličinu vrijednost ne proizlazi iz količine izvršenih zadataka sa dnevne liste, nego iz onog gledanja stvari po bogznakojiput tako da stvaraju impresiju prvog izgovorenog mama. Čitajući Listopade lako je zapasti u osjećaj jednolične svakodnevnice i dosadnjikavog ponavljanja istosti, ali samo ako emotivna buka ne probudi djetinju radoznalost da se u cvijet zagleda em odozgo em čučeći em sa strane. Svaka gradivna jedinica svakodnevnog doživljaja okoline postaje prozor u novitet, a jednoličnost je u odustvu mašte i odsječenosti od osjećajnog. Kad govori duže, ili se skriva u pisanju, ili osjeti onaj drajv koji svakome piscu tek tako iznenada doleti i spusti se u dlan kao dar božiji. Kad je kratak, onda ili je bolan ili sumoran, ali istovremeno iskren i ogoljen. Takav ton ima moć da preobrazi riječ i ona se više ne može razumijevati provjerom značenja u rječniku, jer ona prestaje biti stvar leksike i postaje pitanje pragmatike. Tada onaj koji pažljivo sluša može čuti dobro poznata nabrajanja svih onih padežnih pitanja: ko, šta, što, koga, čega, kome, čemu, oj ti, s kim i o kome. Od svih je najbolniji vokativ. Oj ti, izgubljeno mjesto u vremenu.

Sintaksa je stegnuta, u pasivnom hodu, dok sadržaj, pak, kaska pa se tuitamo oritne na nasumičan podržaj i najednom zagalopira (uvijek prema Novom Pazaru). Njegov jezik je bogat i čvrst, a riječi u kogniciju čitaoca marširaju po principu desna-lijeva dobro promišljenim redoslijedom jasno noseći interpunkciju kao ordenje. Svaka tačka i svaki zarez po zasluzi. Nasuprot tome, njegov sadržaj se klati između vremena i prostora, ili jasnije između pripadanja i nepripadanja. U svojim terapijskim lutanjima - Moram hodati, moram tijelo nečim zabaviti. Hajde do Handlarna, da kupimo Tuborg, hljeb i mlijeko - Ličina liječi svoje depresivne epizode uranjanjem u detalje i pronalasku uzbuđenja u običnome. Njegova potreba da primijeti neprimjetno je žal za nečim što čitaocu ostaje nedogovoreno, a vidljivo onda kada se zadivi mladoj koprivi koja je izbila nakon zadnjeg komunalnog košenja javnih površina. Poenta je u malim stvarima. Nastavnički poslovi koje objavlja služe isključivo kao izvor novca koji je tek sredstvo uz pomoć kojeg se da odživiti još jedan dan poezije radi. Ona je krst načinjen od hljeba/ koji izvlači verem iz prsiju/ i čini nas hrabrijim.

Ova memorija našeg svijeta rasutog po kontinentima postavlja biblijski simbol raspeća, a svaki od dva doma su klinovi zabijeni u dlanovima, niti ih prstima obgrliti niti ispustiti. Ostaju samo viber-prepiske ogoljene na suštu sreću oko novih prinova u porodici koje se isprepliću sa vijestima o uznapredovalosti majčine bolesti. Dok jedan list žuti i peteljku mu otkida vjetar, drugi polako izvire iz pupoljka.

Elvin Dervić

Tekst je nastao na Bookstanovoj radionici za mlade književne kritičare, koju je ove godine vodila prof. dr. Andrea Lešić.