Sarajevo pod književnom opsadom

Sedmi po redu književni festival Bookstan održao se od 6. do 9. srpnja 2022. godine u Sarajevu. Već od prošle se godine bogati program festivala održava u novouređenom vrtu knjižare Buybook u Radićevoj ulici, a svake godine festival nosi neki, za godinu održavanja izuzetno važan, ali nerijetko i višeznačan slogan. Ove je godine tema festivala bila Stanje opsade, što je referenca na 30 godina od početka opsade Sarajeva. Kroz gostovanja pisaca i spisateljica iz regije i cijeloga svijeta te predstavljanja različitih književnih narativa pokušalo se odgovoriti na pitanje je li književnost sklonište od života i kakav ima utjecaj na stanje kakvo je rat, a usto i prisilno stanje opsade svijesti, otkriva nam izvršna direktorica festivala Lamija Milišić. No, iako se tema Bookstana vezala prvenstveno za 30 godina opsade Sarajeva, također je pažnja bila usmjerena i na druga ratišta, poput Sirije i Ukrajine.

Važno je spomenuti i kako je ove godine izašlo i novo izdanje zbirke Tajna džema od malina autora Karima Zaimovića. Kroz godine je to djelo postalo svojevrstan simbol opsade Sarajeva, ali i općenito rata u Bosni i Hercegovini. U duhu autorovoga pogleda na svijet, kultura sjećanja te obilježavanja i propitkivanja već spomenutoga opsadnog stanja svijesti jasno se odrazila i na sedmo izdanje Festivala.

Unatoč tomu što književnost doista nepobitno jest u središtu ovoga festivala, nikada ne nedostaje popratnih sadržaja koji nadopunjuju program, a ove su godine oni bili konkreno vezani uz temu opsade. Izložba bosanskih ratnih plakata, ali i fotografija sarajevskoga umjetnika Andreja Đerkovića naslova “50” postavljena je u samoj knjižari, prikazan je i dokumentarni film spisateljice i novinarke iranskih korijena Delphine Minoui koji je posvećen kulturnom otporu grada Damaska čiji su stanovnici uspjeli postaviti podzemnu knjižnicu.

Tako nam i sarajevski dramaturg Almir Imširević sažima svoj pogled na temu Festivala: ,,Ovogodišnji Bookstan uspostavio je svojevrsnu dijagnozu društva. Stanje opsade, što je i moto pod kojim su održani  susreti pisaca i njihove publike, pokušaj je da se opiše „bolest“, ali i započne tako dugo odlagano liječenje. Svaka opsada, baš kao i ona sarajevska, podrazumijeva nemogućnost kretanja, ograničenu komunikaciju, iščekivanje, strah, nesigurnost, sumnju, potragu za smislom. Književnost je, čini se, jedan od mogućih odgovora, da ne kažem lijek, ili bar umirujuće sredstvo (sa ograničenim djelovanjem). Valjda je baš zbog toga bila važna ona sesija na kojoj se govorilo baš o opsadi Sarajeva, o Karimu Zaimoviću i Zdravku Grebi.”

Ovu je godinu obilježio i izuzetno velik broj ženskih imena na Festivalu – od ukupno 67 gošća i gostiju bilo ih je više no muških imena pa se tako može reći da su ove godine programom i podijem dominirale autorice. Bile su to između ostalih Defne Sunam, Marijana Čanak, Eve Ensler, Radmila Petrović, Lana Bastašić, Magdalena Blažević, Ivana Bodrožić i Katharina Volckmer. Volckmer je njemačka spisateljica s londonskom adresom, a u svome romanu Termin na drugačiji način pristupa mnogim kompleksnim temama poput povijesti, traume, holokausta, obitelji, tijela i seksualnosti. Roman je napisala na engleskom, ali je nakon toga surađivala s prevoditeljicom i time dobila uspješan prijevod na materinski joj njemački jezik. Pitali smo ju zašto bi ovaj roman mogao biti tako uspješno recipiran i zašto doista jest po jasno vidljivim reakcijama jedva dočekan u prijevodu na ovim prostorima, a njezin je odgovor vrlo jednostavan – jer je na ovim prostorima rat tek netom završio, trauma je mnogo prisutnija, a premošćivanje je tek započelo.

Na Bookstanu su predstavljena i četiri dosad objavljena dnevnika iz edicije Dnevnik urednika Semezdina Mehmedinovića. Njegova je ideja bila, kako bosanskohercegovački spisatelj sam kaže, u ediciji okupiti autore do čijega pisanja drži da mogu odgovoriti na formu dnevnika i zanimljivo mu je bilo pratiti kako različiti rukopisi tu formu podređuju sebi, a najzanimljivije da su čak tri od četiri dosad tiskana dnevnika obilježile smrti autorima bliskih ljudi. Iako su promocije dnevnika bile svakoga dana Festivala u popodnevnim satima, upravo su ta događanja bila najposjećenija i o njima se najviše razgovaralo u slobodnim trenutcima i pauzama u programu.

Crveni kofer Lane Bastašić prvi je dnevnik tiskan unutar edicije. U njemu se Lana direktno obraća uredniku i oslovljava ga nadimkom Sem te opisuje nekoliko mjeseci provedenih u Zürichu – za nju, kako sama kaže, potpuno netipičnome gradu. Smrt, ideja o smrti i smrtnosti te ljubav lajtmotivski se provlače ovim dnevnikom koji progovara i o vrlo važnoj temi zdravlja ženskih reproduktivnih organa i nedovoljne informiranosti o dostupnome cjepivu koje bi spriječilo rak grlića maternice.

Almin Kaplan u dnevniku naslova Kućni ljudi sadi sjemenke rajčice, a nakon doista izdašnih 400 stranica, uspije ih i ubrati te pripremiti za jedan od mnogih detaljno opisanih objeda. Smjenjuju se godišnja doba, utapamo se u slikovitome pejsažu, uranjamo u autorovu svakodnevicu i upoznajemo njegovu obitelj u Dubravama kod Stoca u Hercegovini. Naizgled ta autorova svakodnevica podsjeća na život lika Mehe iz istoimenoga Kaplanovog romana, a to nam zasigurno donosi novi, možda i dublji uvid u njegov narativ.

Selvedin Avdić nam pak u svojim Malim smakovima unatoč prvotnom opiranju prema pisanju pandemijskoga dnevnika, otkriva kako se sve zaista desilo – što je i podnaslov djela. Pjesnički spojeni prozni fragmenti, kratki eseji, pjesme, pokoja filozofska zabilješka, putopisne crtice, reminiscencije i skice uklopljeni su u cjelinu zajedno s amaterskim fotografijama i brižno odabranom playlistom u pozadini. U dnevniku doista susrećemo mnogo malih smakova, ali i većih osobnih gubitaka koji zatvaraju dnevnik.

Adolfove uši Marka Pogačara vode nas u Berlin. Bez nadnevaka, samo brojeći dane autor je pokušao simbolizirati pandemijsku svakodnevicu uslijed koje su svi izgubili pojam o vremenu, a Pogačaru je u tome trenutku život po prvi put nakon petnaest godina ostao prikovan za jedno mjesto. Uz imaginarnoga zeca Adolfa, šetnje ulicama, djevojku Doru koja se pojavljuje kroz citate iz Kafkinih dnevnika te tumaranje parkovima i muzejima, posebno su mjesto zauzela i groblja koja su u Berlinu postala svakodnevna okupljališta. Nas ta okruženost mrtvima upućuje na užas vječnoga života više nego na strahotu smrti. Reminiscencije na gradove u kojima je nekada živio, poetičnost i putopisni elementi snažno obilježavaju ovaj smrću prožet i smrću zaokružen dnevnik.

Jasno je da su dnevnici ostavili najsnažniji dojam na publiku, a to nam potvrđuje i Zoka Ćatić, sarajevski multimedijalni aktivist i producent dokumentarnih filmova: ,,Promocija Selvedina Avdića, baš kao i prethodne tri iz edicije Dnevnik, vješto vođena kroz razgovor je učinila da se zamislim i da na licu mjesta presaberem sopstveni dnevnik iz perioda u kojima su nastajale knjige, vremena pandemije. Neminovno je bilo nakon toga posegnuti za novčanikom pa samim tim i knjigama te ih onako sjajno dizajnirane spremiti u kućnu biblioteku da nakratko odleže do skorog odlaska na odmor. Inače, Bookstan kao i neki drugi rijetki festivali u Sarajevu, učine da sretneš drage ljude, da ti glava "zvoni" danima dok analiziraš sve ono pametno i dobro što si čuo. Različito od onoga što slušaš svaki dan, jer tu nemaš šta analizirati. Istina, glava također zvoni. Kad završe, valja nam se vratiti u stvarnost i bježati od svakodnevnice.”

Na njegovu se izjavu ponovno nadovezao Almir Imširević i dodao da je i za njega ta edicija obilježila ovogodišnji Bookstan, jer, po njemu je riječ je o zanimljivim i mudrim rukopisima, bilješkama ispisanim iz samog „centra opsade“ i nije slučajno kako svo četvoro, Danteovi i Vergilijevi učenici i učenice, naglašavaju važnost – hodanja! U svojim šetnjama Zürichom, Zenicom, Dubravama i Berlinom objašnjavaju da je opsada neprihvatljiva bez obzira na veličinu kruga – od prvog do devetog, sve je pakao. Nastavlja kako prisustvo odsustva, saudade iz Malih smakova, dakle, neiscrpna je tema, ali i opis samog čitalačkog iskustva. Ima li bolje i pametnije stvari koju možete raditi pod opsadom od – čitanja? Poslušajte njegov savjet, jer, kako on napominje, može i bez liječničkog recepta.

Važnost Festivala svakako jest i u umrežavanju koje neminovno doprinosi održivosti zajedničkoga polja, jer, kako ističe bosanskohercegovački spisatelj Almin Kaplan: ,,Festival je mjesto susreta gdje se književnici upoznaju i emotivno povežu te međusobno pomažu da knjige zažive kod šire čitateljske publike.” Bez publike, čitanja i razmjene ideja ne može opstati festival ovakve forme i obujma, ali ni obrnuto. Oni se međusobno prožimaju i u neraskidivoj su simbiozi.

Mnogi se svake godine rado vraćaju u Sarajevo i svjesni su važnosti ovakve manifestacije, a jedan od njih je i mladi mostarski spisatelj i urednik Srđan Gavrilović koji smatra da je sarajevski Bookstan iznimno važan događaj na regionalnom nivou, ne samo kao književni festival, već kao mjesto susreta različitih kultura i razvoja dijaloga među njima. Pored promocije autora i njihovih djela, Bookstan nudi prostor za javnu raspravu i kritički pristupa važnim temama današnjice.

Kroatist i književni kritičar iz Sinja Nikola Jelinčić nakon što je prije tri godine sudjelovao na Bookstanovoj radionici književne kritike, ove se godine vratio na Festival i ovaj put samo iz publike pratio događanja. Ističe da je najviše što uveseljava osjećaj zajedništva koji vlada među izlagačima i među publikom te dodaje da baš taj duh zajedništva, prijateljstva i dobre volje je ono što pokazuje kako se sve nesuglasice, netrpeljivosti i namjerno konstruirani problemi mogu prevladati, i kako ovakvi događaji ruše sve barijere. Od događaja nam je izdvojio predstavljanje Radmile Petrović, čije djelo i reakcija publike gotovo pa priziva neku rock zvijezdu, ali i predstavljanje dnevnika Marka Pogačara, koji mu je ostavio dojam "najprofesionalnijeg" među gostujućim autorima.

Uz ovakve dojmove gostiju i kontinuirano bogat program ne preostaje nam ništa no radovati se svakom budućem Bookstanu, a vjerujemo da će ih biti još mnogo. Ljestvica je postavljena visoko, a svake se godine još malo pomiče prema gore. Nimalo lak zadatak za organizatore, ali ipak –  dosad ni autori ni publika nisu ostali iznevjereni.

Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sve fotografije: Vanja Čerimagić.