Tragika patrijarhalnog života

Pod oba sunca četvrti je kratki roman Ognjena Spahića objavljen 2020. godine. Njegova radnja odvija se na Jadranu, u svjetioniku, dvadeset sedam godina nakon crnogorsko-dubrovačkog rata iz 90-ih godina 20. st. Glavni likovi jesu bračni par Branimir Bato Lončar, bivši komadant Jugoslovenske narodne armije, i njegova supruga Danica. Njih dvoje u svjetionik dolaze po kazni – Bato je usmrtio trojicu Hrvata, nakon što mu je jedan od njih opsovao dijete. Zaplet počinje dolaskom u svjetionik drugog, mlađeg bračnog para Mitra i Nevene. Batina pobuna njihovom smještaju u dvorište svjetionika zasnovana je na želji da se održi prividan mir koji vlada u njegovom i Dankinom životu, mir u „svijetu kojeg su gradili skupa“.

Roman prati naizmjenična ispovijedanja ovih četiriju likova u kombinaciji s naratorovim glasom. To višeglasje doprinosi autentičnosti i uvjerljivosti priča u kojima nas svaki lik izvještava o svojim nedaćama iz prošlosti. Time se otkriva glavna poveznica među likovima – bračna jalovost. Koliko je ona bitna za (ne)opstanak njihovih brakova, saznajemo u nastavku romana kada Bato i Danka pozivaju Mitra i Nevenu na večeru. Tada Mitar govori da su se on i Nevena dogovorili kako ne žele imati djecu, na što se Nevena i Bato naljute. Ona se buni jer to nije istina, a Bato zato što, ne znajući za Mitrovu neplodnost, smatra da je takav dogovor ludost. Taj je događaj ujedno i okidač za dalje radnje u romanu – Nevena i Danka odluče pobjeći, zbog čega Bato ubija Danku, zatvara Mitra i Nevenu u spavaću sobu, a potom ubija i sebe.

Pod oba sunca jeste roman koji u sebi krije tragiku patrijarhalnog života stoga što se mir i sreća njegovih junaka ne mogu uspostaviti, a da se jedan od bračnih drugova ne ostvari kao roditelj, pri čemu se sva krivica te nemogućnosti prebacuje na drugu osobu. Bračna jalovost prouzrokuje životnu jer takvo uvjerenje ostavlja posljedice na ponašanja likova. Ona je u osnovi motivacije svih likova i usmjerava ih k jednoličnom životu, koji su isprazni, otuđeni i nemoćni. Datu promašenost Danka i Mitar u početku pokušavaju prevazići, što je i razumljivo s obzirom da su oni i odgovorni za nastavak porodične loze jer su neplodni. Njihova borba pokrenuta je upravo krivicom, a ne ljubavlju prema drugom jer Dankino priznanje – „Volim ja moga Bata. Nije da ga ne volim (…) Davno je to bilo kad smo se voljeli u isto vrijeme. Sad je drugačije", odnosno Mitrovo – "Volim Nevenu. Nije da je ne volim. Ali s godinama sve teže podnosim osjećanje zagušljive praznine koja se prostire među našim egzistencijama“, govori da u njihovim odnosima nema ni emocija, zbog kojih bi im život bio lakši i ljepši. I Bato i Nevena isto priznaju. Na osnovu toga saznajemo da su ova četiri lika u začaranom krugu, u kojem glavnu ulogu imaju sjene prošlosti, nemogućnost promjene, beznadežnost i kajanje.

Moglo bi se pretpostaviti da je motivisanost likova prouzrokovana crnogorsko-dubrovačkim ratom koji je u pozadini romana. Međutim, samo je Batina prošlost u vezi s njim, dok je Dankina najprije ovisna o suprugu. Istina, Bato se kaje jer je ubio trojicu Hrvata, ali razlog ubistvima nije rat, nego, kako je već spomenuto, mrtvo dijete. Preostala dva lika u potpunosti su izolirani iz ratnog konteksta. Opisa rata ne nedostaje u onim dijelovima romana u kojima naratorovu ulogu preuzima Bato, tako da ukoliko je Spahić i želio u svoj roman unijeti mrlju iz prošlosti svoje države, u tome je uspio preko lika Bate koji se referiše na „generala Zirojevića i njemu slične“. Rat je dovoljno uveden u roman da bi se o njemu i njegovim zločinima govorilo, ali on kao glavna prekretnica izostaje.

Kraj romana vodi k smrti kao spasu i pronalasku smisla. Bijegom od Bate Danica prva odlazi u smrt jer zna da ni život izvan svjetionika nije dobar. Gdje god da ode, neće biti sretna jer ne može roditi. Izlaz u smrti vidi i Bato koji se, nakon što otjera Mitra i Nevenu u spavaću sobu ne bi li napravili dijete, ubija u svjetioniku. Gašenje svih svjetala prije samoubistva predstavlja potpuni mrak – onaj koji je paleći svjetionik svaku noć dvadeset sedam godina osvjetljavao drugima put, sam ga sebi nije mogao osvijetliti. Potpuni mrak u skladu je sa scenom u spavaćoj sobi jer Mitar mora priznati Neveni svoju jalovost, čime će se i njihov brak u konačnici raspasti. Zaključivši svoj roman smrću kao jedinim smislom u kojoj je kraj svim problemima, ali i novi početak, smrću kao bijegom, spasom i olakšanjem, Spahić je dosljedan poetici egzistencijalizma.

Roman Pod oba sunca u 21. st. otvara problematiku patrijarhalnog svijeta u postjugoslovenskom kontekstu rata i stradanja. U romanu se ne prikazuje samo život ovih dvaju bračnih parova, nego se čitaoci suočavaju s njihovim svjetionicima, jalovostima i ispraznostima patrijarhalnog svijeta, razlozima ratovanja, (ne)moći, besmislom svakodnevnice i pustoši u kojoj danas žive. Taj nas svijet informiše da i brak i rat imaju smisla jedino ako služe potomstvu – očuvanju kolektiva i nacije. Dijete je osiguravalac prestiža i ugleda, priznanja i snage u porodice i zajednici. Osim poroda, roman se dotiče i braka kao institucije u kojoj se svakodnevno sputavaju nagoni te ženinog stišanog glasa kroz likove Danke i Nevene. Ta pitanja Spahić je vrlo vješto utkao u scene trpljenja, sputavanja, žrtvovanja i u pobuni na samom kraju.

U vezi s patrijarhalnim svijetom stoji i Batina grubost prema psu Josephu (roman počinje tako što ga Bato ubija) kojeg mu je darovao njegov bivši ratni prijatelj nakon što je saznao da su on i Danka ostali bez djeteta. Pas u odnosu na dijete dodatno urušava Batinu epsku figuru muškarca ako uzmemo u obzir da se Bato tokom cijelog romana još uvijek ponosi na čin vojnog komadanta. Sukobljavanje različitih uloga u istom liku tokom romaneskne prošlosti, odnosno sadašnjosti, Spahić koristi kako bi pokazao veliku promjenu u njegovom životu s kojom se nije mogao suočiti. Spoznanje svoje traume vodi k bježanju od samog sebe – što opravdava činjenica da je Bato tek poslije četiri godine od djetetove smrti otvorio tu temu s Dankom, prema kojoj je nasilan – Spahić je to prikazao upotrebom žargonizama i vulgarizama.

Naziv romana možemo čitati u značenju osvjetljavanja, odnosno otkrivanja istina o patrijarhalnom svijetu na primjeru dvaju bračnih parova. Oba sunca jesu oba bračna svijeta, koja postoje istovremeno, a koja su jednako udaljena jedni od drugih i jednako nesretna zbog okova koji su sami sebi nametnuli. Jedina je razlika koliko dugo likovi žive pod tim okovima trpljenja i nedorečenosti. Dok rat i ratna dešavanja iz Batine prošlosti još jednom tek usputno svjedoče dehumanizaciji i destrukciji života te otvaraju pitanja o (ne)pravdama. 

Nermana Arnautović

Tekst je nastao na Bookstanovoj radionici za mlade književne kritičare, čiji je voditelj bio Nenad Veličković, a tema je bila 'Kritika i književni zanat'.