Subverzivna značenjska nestabilnost

Nedavno sam naletio na šesnaestominutni video – How do you know if you have aphantasia or hyperphantasia, mlade YouTuberice Johanne Kirkeby, kojoj je ovo tema doktorskog rada. Kao što sam poprilično kasno, tek onda kada se pojavio viralni post, shvatio što „astigmatizam“ u mojoj dioptriji točno znači, tako sam i tek s ovim videom shvatio zašto sam se oduvijek, kada bi na nečiji nalog da zažmirim i zamislim nešto, u mislima imao samo crninu prestanka ulaska svjetla u oko. Poezija bogata pjesničkim figurama temeljenima isključivo na vizualnom registru, nekako u svezi s mojom afantazijom, poprilično mi je beznačajna, u onom smislu da u njoj ne vidim stvaranje novog značenja koliko gomilanje značenjski praznih, ali vizualno upečatljivih momenata; oduvijek sam preferirao strateško-jezičnu, a ne slikovitu poeziju. Na donekle sličan način oduvijek sam preferirao likovna djela koja su ostavljala dojam nedovršenosti.

Skica za junakinju Sanje Lovrenčić sa stihovima poput: „ah, koliki asortiman u malom kovčegu! / imaš ljigavce, gumene palice, šećerne kamenčiće, bumerange reciklirane / i ozbiljnije stvari zaodjevene u nevidljivost – “ [pjesma (biraj!)], samim time mogla je iz mene izvući duboko ambivalentan odnos. No, kao i u greškama žudnje, ima užitka u ambivalentnosti. A ambivalentnost osme zbirke poezije Sanje Lovrenčić Skice za junakinju je u njezinom koračanju i u slikovitoj i u pojmovnoj poeziji.

Pjesnički glas u šezdeset i dvije pjesme dosljedno pripovijeda-pjeva o njoj, drugom licu jednine ženskog roda, trajno fluidne između subjekta i objekta. Naslovna, bezimena junakinja i naslovna skica, očekivano, okosnice su analize u uredničkom pogovoru Dorte Jagić i kritici Andrijane Kos-Lajtman. Kos-Lajtman, primjerice, usmjerava pažnju na implicitne dimenzije nedovršenosti i potencijalne mnogolikosti skice kao amblema za, s jedne strane, „mnogostrukost i neuhvatljivost junakinje“ koja „postoji kao zbir jezičnih mogućnosti, a mjestimice i kao snop rekvizita koje nalazimo u pojedinim žanrovskim obrascima“, a s druge strane, „različitih pozicija u totalitetu življenja“ u tekstualnoj konstrukciji tekstualnog svijeta.

Zbirka Sanje Lovrenčić, međutim, dopušta i drugačija čitanja, osobito ono o trajnoj međuigri horizontalne i vertikalne strukture i muzikalnosti zbirke te dubljeg, likovnog promišljanja skice kao komentara na cijeli umjetnički proces.

Skica za junakinju, uz ilustracije Tee Ivković, nije jedina zbirka poezije Sanje Lovrenčić koja upućuje na likovni imaginarij i instrumentarij (tu je i zbirka Iz ateljea, Mala zvona, 2015.), a autorica potpisuje i nekoliko slikovnica, suštinski hibridnih tekstualno-vizualnih djela, od kojih kao osobito zanimljivu ističem zanemareno pretprošlogodišnje ostvarenje Muha u ateljeu Ivana Kožarića (Mala zvona; ilustracije: Dominik Vuković). U tom se smislu skica može čitati ne samo u njezinim konotacijama već i u kontekstu likovne teorije, u kojoj je ona „[p]rijenos određene umjetničke zamisli u glavnim crtama izvedenim crtežom, odn. modelom koji poslije služi kao osnova za završni oblik umjetničkog djela“. Prema Encyclopedia Britannica, „tradicionalna“, „funkcionalna“ skica naglasak stavlja na predstavljanje cjelokupnog dizajna i kompoziciju djela, bilo da je riječ o krokiju (croquis) koji fiksira scenu, događaj, pozu i obrise modela, o pochade koji fiksira u boji atmosferske i svjetlosne efekte i generalne impresije kolorita, bilo da je riječ o studiji koja bilježi pojedinosti. Pa ipak, sve je sadržano u skici, čak i razrađeno; ona sadrži ključne autorske odluke i daje uvid u umjetnički proces. Mada samo pripremna radnja, svaka skica svjedoči o tome da njezin autor barata likovnim postupcima; ona nije crtkarija, nipošto nedovršena; nije slučajno da je niz likovnih umjetnika poznat po svojim skicama. U tom smislu, Skica za junakinju zaista i funkcionira kao likovna skica: kao pripremna radnja, ali ujedno kao demonstracija autorskih odluka, procesa i vještine.

Grafički prijelom stihova u zbirci – uvlakom od glavne linije lijevog poravnanja početka stiha – ukazuje da su stihovi pjesama redovito izvanredno dugi, svaki prekoračujući iz početnog retka u sljedeći, ako ne i u narednih četiri, pet ili šest redaka. Premda Lovrenčić dijeli stihove u strofe – one kratke: monostihe, distihe ili tristihe – strofičnost pjesme doima se da proizlazi iz grafičkog oblikovanja zbirke, odnosno potrebe i odluke uglaviti horizontalno duge stihove u tvrdoglavu vertikalnu, usku stranicu. Stoga u knjizi Lovrenčić ostvaruje začudnu dvojakost svojih pjesama: brojem stihova kratke pjesme; brojem redaka duge pjesme; zamućene granice stiha i strofe; igra horizontalnom i vertikalnom duljinom.

Pjesme u Skici imaju i stanovitu muzičku kvalitetu, i to ne samo zbog upotrebe različitih ritmičkih strategija poput anafore, dvostrukog ili trostrukog ponavljanja i/ili varijacije riječi i imeničkih skupova, standardnih glasovnih figura (aliteracija, asonanca), već i zbog metaritmičkih postupaka poput čestog odsijecanja dugih stihova, kako prijelomom tako i obilnom upotrebom crtice. Lovrenčić koristi crtice – usred i na kraju stiha – umjesto standardnih interpunkcijskih znakova (zagrada, zareza, točaka i navodnika kao označitelja upravnog govora) na strateškim mjestima, igrajući se sa svim tim funkcijama i otvarajući mnogostrukost čitanja onog što mu prethodi i što za njim slijedi. Njima povezuje i razdvaja imeničke i glagolske skupove, umeće i odsijeca i otvara rečenice, zatvara i otvara nove misaone i slikovne cjeline [„izdvoji tu papirnatu s pogorenom sredinom – malen vijenac vatre i unutra ništa – raste rasipa se od svakog daha – dah zapinjući, dah stiješnjeni – “, pjesma (ti si za kormilom!)]. One joj dozvoljavaju i zanimljive postupke poput komentara na vlastite stihove [„išla je po njih na dno mora, išla išla išla – o bože, koliko idenja! – uvijek se vraćajući, nikad ne prestajući – “, pjesma (cvijet za cvijet); istaknuo T.A.]. Koristi ih i kao element spajanja i element raskidanja, dopuštajući si njime prekinuti, zatvoriti misao pa ju ponovno nastaviti, sada preoblikovanu, prenamijenjenu, preusmjerenu [„i još ona koja je množila rijeku, jednu pretvarala u šest – / naporan posao, nesagledivo dugotrajan, to kopanje korita i korita (…) jednostavno nije – // mislila da mišlju može riješiti, mislila vodu u kamenu (…)“ (množeći rijeku)], stvarajući staccato/legato efekt u tekstu.

Svaka je pjesma, komplementarno preokupaciji jezikom, u svojoj horizontalnoj dimenziji svojom naracijom-pjevanjem neprijeporno o junakinji. Mnogostrukost, odnosno identitetska nestabilnost junakinje, vjerna je epskim predlošcima u tome što je junakinja uvijek-već in medias res, emocionalna stanja izražava radnjama (pa je opisana, ali ne detaljizirana), a paradigmatsku junakinju bilo bi moguće zamijeniti bilo kojom drugom imenovanom i konkretnom (sintagmatskom) ženom ili literarnom junakinjom. To ne znači da Lovrenčić u prikazu svoje junakinje ne dopušta i moderne i postmoderne karakterizacije junakinje. Konceptualna otvorenost junakinje, uvijek u nekim mitopoetički-svakodnevnim radnjama koje omogućuju da joj pripišemo već neku titulu (iz taksonomskog popisa Kos-Lajtman: „žena, djevojčica, čarobnica, glumica, vrtlarica, pjesnikinja, radnica, graditeljica, majka, bjegunica“), ima svoje prednosti i svoje mane.

Naime, identitetska nestabilnost junakinje – tj. to da junakinja unatoč tome što je pjesnički subjekt prati iz pjesme u pjesmu ostaje svega skicirana – omogućava Lovrenčić da istražuje svoje stihove, da u njima vježba, da ih afektivno i značenjski boja. I upravo u ovim postupcima Lovrenčić svojim pjesmama pridodaje njihovu vertikalnu strukturu, njihovu harmoniju. Dapače, značenjska nestabilnost junakinje kao programska odluka autorice subverzivan je postupak; unatoč tome što nam Lovrenčić daje cijelu zbirku koju bismo mogli citirati u pokušaju opisa junakinje, katalogizirati je i fiksirati joj značenje, upravo nam onemogućuje da to činimo. S druge strane, mnogima će upravo zbog ovog nedostajati središte, sidrište za objedinjavanje zbirke.

Bajkovitost i širi mitopoetski dojam pjesama, koje ističu Jagić i Kos-Lajtman, grade se na nizu konkretnih pjesničkih postupaka u ovoj vertikalnoj strukturi, kojima Lovrenčić vrsno vlada. Ponavljanja su najočitiji postupak, ali nipošto ne stvaraju dojam pretjeranog oslanjanja na njih ili njihove istovjetnosti, već suprotno, pokazuju širinu njihove strateške upotrebe – bilo da je riječ o anafori [„kad izgubi strpljenje (…) / kad ga baci u more, (…) / kad ga proguta – “, pjesma (kozmička)], iščašenima/izvitoperenim/naznačenim anadiplozama, o trostrukim ponavljanjima [„u duboku šumu, u duboko deblo, duboku kuću (…) išla, išla, išla“, pjesma (cvijet za cvijet)], ponavljanjima značenja u različitim leksemima („čuvaj, pazi“, pjesma (kozmička)], o supostavljanjima i/ili gradaciji [„neizbježna nedovršena nedovršiva“, pjesma (pokušaj!)], bilo da je riječ o emfatičkim ponavljanjima karakterističnima za druge pripovjedne oblike [„i budući da je bila vrlo, vrlo temeljita“, pjesma (množeći rijeku)].

Niz je drugih postupaka u toj harmoniji – odgađanju uvođenja glagola i/ili relativizacije njegove snage i funkcije u stihu [„nikad posve jednake, ne ustaju iz istog trenutka, uvijek iznova nedovršene“, pjesma (pokušaj!)], fragmentarne ili očuđene sintakse, izbacivanje veznih i pomoćnih glagola, igre refleksivnim glagolima, upotrebe pleonazama i tautologija, retoričkih pitanja, mnogostruke uporabe pokaznih zamjenica i njihove uporabe u igri (de)konkretizacije. K tome, pjesme imaju stanovitu izvještačenost, artificijelnost, ostvarenu upotrebom niza ne-poetskih, ali poetičnih prijedloga i priloga.

Pišući za portal Kritika HDP Andrijana Kos-Lajtman istaknula je da je nepravedno što Sanja Lovrenčić „većinom svojih knjiga, osobito onih pjesničkih, po medijskoj i stručnoj pažnji koju zadobiva ipak kao da pomalo ostaje u sjeni ključnih imena recentne književne stvarnosti“. Na maloj pozornici pjesničkog književnog polja u Hrvatskoj, s toliko mnogo aktera, a toliko malo jedinica scenske rasvjete i premalo tehničara rasvjete, čini se da je većina pjesničke produkcije u sjeni ključnih imena. Međutim, teško je ipak reći da je Sanja Lovrenčić u ičijoj sjeni.