Neodlučna mnogostrukost

Sanja Lovrenčić autorka je sa velikim iskustvom i bibliografijom u kojoj se mogu naći kako proza, i romani i kratke priče, tako i poezija, i dramske forme. Ona piše i za djecu, a objavljuje i SF književnost. Osim rada na svojim autorskim tekstovima, Lovrenčić je takođe i prevoditeljica.

Umijeće da piše u različitim žanrovima uticalo je na formu knjige Vješanje kradljivaca ovaca, koja bi se žanrovski teško mogla odrediti. Riječ je o naučnofantastičnom tekstu, i to je prva i najočiglednija veza između svih dijelova ovog vrlo osobenog teksta. Druga sličnost između naizgled i tematski i formalno vrlo raznolikih segmenata jeste u tome što nijesu zaokruženi, te djeluju kao da su istrgnuti iz neke veće cjeline. Međutim, pošto ti fragmenti ne zadovoljavaju formalni minimum da bi bili priče, ovu knjigu ne možemo čitati kao, u kanonskom smislu, još jednu SF zbirku priča. 

S druge strane, ovi fragmenti bi mogli biti i dio romana, poput modernističkih romana. Na vezu sa modernizmom upućuje i tehnika pripovijedanja iz prvog lica, koja je često zastupljena u pojedinačnim epizodama. A odrednica 'roman' nalazi se i kao paratekstualni signal u podnaslovu knjige, dok je i zaključna 'priča', u neku ruku, autopoetička, jer u njoj pripovjedačica Leta pokušava da pronađe kontekst u kojem riječi VJEŠANJE – KRADLJIVACA – OVACA imaju koherentno značenje.

Ta vrsta postmodernog poigravanja sa našim očekivanjima dosljedno je sprovedena na različitim nivoima teksta. Autorka otvara i propituje teme koje su uglavnom vezane za moguće konsekvence naših današnjih neodgovornih činjenja, bilo da je riječ o pitanjima ekologije, o socijalnim problemima ili o nejednakostima na različitim nivoima. Epizode se često iznenadno prekidaju, poput reza, koji je posljedica nekih nepredviđenih okolnosti, ili kao da su to samo nekim pukim slučajem sačuvani dijelovi izgubljene civilizacije. Ironičan je obrat to što ta civilizacija nije iz naše prošlosti, njoj ne pristupamo kao arheolozi, već je jedino možemo rekonstruisati ako kritički pristupimo našem, savremenom svijetu.

Taj nivo teksta je i najpodsticajniji za kreativno čitanje, jer je otvoren za različite interpretacije. Možemo se zadržati na pojedinačnim epizodama, a možemo i upoređivati različite epizode ili pronalaziti sličnosti između njih, ili čak i prepoznavati česte SF obrasce, čime se ovaj tekst intertekstualno otvara i ka tekstovima drugih autora i autorki. 

Ipak, baš ta mnogostrukost teksta i otvorenost u različitim pravcima jeste ono što ga na momente čini nepratljivim i teško čitljivim. Tada je od posebnog značaja intertekstualnost, jer kada prepoznamo već poznate motive, onda i jedan nedovršeni fragment možemo lakše razumjeti. S druge pak strane, neočekivanim rezovima autorka nam oduzima tu vrstu čitatalačke sigurnosti, time proizvodeći neku vrstu ontološke nesigurnosti koja nas dovodi u nelagodu.

Ali, osim efekta iznenađenja i postmodernističkog prekoračenja ontoloških granica, ovim prekidima se klišeji SF žanra zapravo ne problematizuju, niti se kritički propituju. Možda i najslabiji segment ovakvog fragmentarnog pristupa jeste u tome što autorka ne nudi jasan ili ideološki promišljeniji odgovor na probleme postapokaliptičnog svijeta. Kako bi razriješila dileme ovog svijeta, ona se vraća ličnom, i to često na nivou emocija u međuljudskim odnosima. Čak i kada postoje neke naznake za potrebom revolucije zbog neravnopravnosti koju sistem reprodukuje, autorka poseže za već gotovim i poznatim rješenjima, poput revolucije koja kreće od kiborga Sonmi-451 u Atlasu oblaka. 

U stvari, odabir modernističkih i postmodernističkih tehnika i njihova kreativna razrada, ali ne i njihovo prevazilaženje, ono je što je ograničilo ovaj tekst. Zato njegov nedostatak nije toliko u neprohodnosti, koliko u nedorečenosti. Ili, možda, u nedovoljnoj odlučnosti autorke da se odrekne višesmjernosti u tekstu, kako bi se opredijelila za neku jednosmjerniju poetičku liniju, koja nikako ne bi morala značiti i uprošćavanje. Ovako se, međutim, ambicija teksta zadržava samo na tome da čitatelji i čitateljke pronađu zajedničku nit u pojedinačnim epizodama, te da se poigraju sa ontološkom nesigurnošću i da otvore već mnogo puta postavljena pitanja, ali tako da ni oni ni autorka ne zakorače u nešto što bi bilo zbilja nepoznato, i po cijenu da na tom putu moraju da izvrše jednosmjerne izbore.

Ovakva forma, koja nam često izmiče, može se opravdati poetskim izborom autorke. Još ukoliko je stil u većini priča na vrlo visokom nivou, i ukoliko autorka uspijeva da nam uvjerljivo predoči zazornu postapokaliptičnu atmosferu, vrlo promišljeno izostavljajući da eksplicira samu apokalipsu, onda je svakako riječ o knjizi koja zavređuje pažnju. Upravo je formalni nivo ono u čemu je i najveći domet ove knjige. No, za razliku od uspjelog poigravanja s formom, što se dijelom svakako odrazilo i na sadržaj, pristup temama i sam njihov izbor uglavnom je, ipak, zasnovan na reprodukciji već viđenih naučnofantastičnih zapleta. 

Čak ni uvođenje ličnog, kroz pripovijedanje u prvom licu, kroz moralne dileme s jedne strane, i kroz prikazivanje različitih vrsta povezanosti, ljubavi i solidarnosti sa druge, nije pretjerano mnogo doprinijelo tome da ovaj postapokaliptični svijet izgleda bitno drugačije nego što smo to već mnogo puta dosad vidjeli u granicama SF žanra.