'Priče za kraj svijeta i druge svakodnevne sitnice': Kuća književnosti

Svako književno djelo je kuća. Kuća u vlasništvu autora, ali ona ne može opstati ako u njoj živi samo vlasnik. Zato, kad se završi gradnja i uredi vrt, autor otvara svoja vrata i poziva čitatelje unutra.

Jednako tako i autorica Sanja Lovrenčić poziva čitatelje da uđu u njenu novu kuću - zbirku mikroprozi Priče za kraj svijeta i druge svakodnevne sitnice, koja je opremljena i ilustracijama akademske umjetnice Ive Valentić. Istina, naslov ima zloguki prizvuk, ali i pokazuje da se ne shvaća preozbiljno. Jukstapozicija apokaliptičnosti i svakodnevnosti dovoljan je razlog da ova čitateljica prihvati autoričin poziv i postane njen gost na neko vrijeme.

Ali prije nego što uđem, treba napomenuti jednu zanimljivost. Ono što ovu zbirku i njenu autoricu čini drukčijom od većine drugih autora, jest što je Lovrenčić uspjela od književnosti napraviti impozantan kozmos. Svoj je svemir gradila strpljivo kroz godine: prvo je sagradila kuću poezije tako što se predstavila kao pjesnikinja krajem osamdesetih, ali je kroz godine vrlo uspješno gradila kuće proze (romani, kratke priče), drame, slikovnica za djecu, prevedenih književnih djela. Kruna svega toga je bila izgradnja izdavačke kuće Mala zvona - u kojoj je glavna urednica i gdje objavljuje gotovo sve svoje knjige, pa tako i ovu.

Zato je ovaj tekst drukčiji od mojih prethodnih. Strgnula sam sa sebe plašt strogoće izraza i objektivnosti, olabavila udove i ušla u ovu knjigu kao u kuću.

Unutra me dočekuje glas pripovjedača domaćina ili možda domaćice – nije jasan spol, ali kao da je to bitno! – i predstavlja ono čemu ću svjedočiti u prvoj prostoriji kroz pjesmu (ti ljudi). Ulazim u svojevrsni “mikrosvijet”, koji ljudi žele pokoriti atomskim bombama, pilama, gigantskim zrcalima. Ljudi koji će raditi sve osim onih zaista bitnih stvari, samo da ne dođe do njegovog kraja. Ukratko, svijet u kojem i mi čitatelji živimo. Ali koliko god taj svijet bio sličan našem, iz prikrajka izlijeću polarni medvjedi koji čaraju, zaustavljeno vrijeme, srebrne dostavljačke letjelice i antivremenski strojevi. Ova prostorija je zanimljiva jer mi je poznata, ali s druge strane puna je iznenađenja. Osim toga mogu se poistovjetiti s glasom pripovjedačice koja opisuje sve naoko objektivno, ali ipak s istaknutom notom prijezira i straha od takvog svijeta.

Zalazeći u druge prostorije, stječem dojam da sadrže pregršt nepovezanih, predmeta izmještenih iz uobičajenog konteksta. Tu su skice za tornjeve, park staze s izvješenim zastavama, crveni golubovi (mig na istoimeni autoričin roman), grad srebrne užadi. Moja domaćica opisuje ih strpljivo. Ipak su njene rečenice duge i detaljne. Ona želi da svaku od njih okusim i doživim kako treba. Pitam se zašto me stalno prati slutnja da ovo nije putovanje kakvo očekuješ od priča. Shvaćam da pripovjedačica ne pripovijeda, koliko opisuje prostorije kroz koje prolazimo. Ali što dublje zalazim, ona kao da zaboravlja na mene. Kao da me čula: sve manje opisuje. Umjesto toga, iz nje izviru slobodne asocijacije i zakučaste metafore. Čini mi se da promatram vrlo vještu gimnastičarku koja izvodi tehnički precizne, virtuozne poze: “Dođite i naučit ćemo vas znanje o podzemnim vodama i o noćnim zvukovima zatona bez vjetra: to je glas podvodnih izvora koji bistre more, pripremaju lovište za jutarnju sunčevu mrežu.” (str. 48.)

Isprva sam zadivljena i samo promatram otvorenih usta. Zatim mi dolazi do glave da je ne razumijem. Ona želi da idemo dalje. Toliko ti toga još imam pokazati – govori mi. Pitam je da se načas zaustavi, da uskladim svoj korak s njenim, da budemo na istoj valnoj duljini. Da, pričekat ću te – kaže mi. Dopustit ću ti da uzmeš moje rečenice u ruke i proučavaš ih. Hajde, dokuči njihovo značenje!

“Gdje je lutka s haljinom, tu je i vatrica nad kojom trljam ruke. Skuhaj mi čaj, kaže lutka, no to je samo skretanje-odgađanje.” (str. 76.) Čudno je to. Riječi u ovim rečenicama su jasne i poznate. Jasne i poznate su rečenice. Ali što one znače? Što je ova lutka, a što je 'skretanje-odgađanje'? – pitam pripovjedačicu. Iz nje ništa ne izlazi. Ona se dobroćudno osmjehuje, kao da cijelu vječnost može tako stajati i čekati. "(...) zar ima nekog svijeta izvan područja čekanja?” (str. 117.)

Srećom, pripovjedačica suosjeća sa mnom i govori mi: “Tako lagana crna maglica, a svaki pokret čini preteškim. (...) Utezi su, okovi, čvorovi i zavezanosti – toliko niti, toliko konopa (...) i jedino što možeš ti su spori, spori koraci po dnu svijeta, dok još imaš zraka.” (str. 120.) Da, trebam ići sporo, pustiti joj da me sasvim obuzme. Možda ću tek onda shvatiti. Ali nemamo puno vremena jer treba obići sve prostorije u kući. Rezignirana zbog svog neuspjeha, sliježem ramenima i dajem pripovjedačici znak da krene dalje. 

Što smo bliže kraju, pripovjedačica pomalo popušta pritisak. Više nisam okružena sjajnim predmetima ni omotana njenim hermetičnim jezikom. Pripovjedačica je opuštenija – skida sa sebe šarenilo asocijacija. Eno je, sjedi pokraj prozora sa psom i promatra svijet. Poziva me da sjednem kraj nje.

Pripovijeda mi priča o ženama koje nose oružje (Krivo drvo), koje ne mogu spavati (O nekoj od žena koje nisu mogle spavati). One su mi bliske, s njima se mogu donekle poistovjetiti. Govori mi o kvartu u kojem često šeta, o kiši, smetlarima i prepunjenim kantama – o tome “što se događa kad se ne događa ništa”. I to ništa je upravo ono što mi treba u ovom trenutku. Osjećam se kao da mi se pripovjedačica otvara, više nije nepristrani promatrač s potrebom da demonstrira svoje mentalne i jezične vještine. Napokon smo na istoj valnoj duljini.

Dugo tako sjedimo, putujemo kroz svakodnevicu. Uljuljkana njenim blagim glasom, poskočim kad me pripovjedačica upozori da moramo dalje. Zar nismo već prošle sve prostorije? – pitam je sumnjičavo. Zaboravila sam da ima još jedna, dodatna – kaže mi ona. Ali bez brige, vrlo je mala. U njoj ćemo biti kratko.

Ne mogu ni opisati šok kad sam shvatila da ta prostorija nosi naslov Kritičareva žudnja za eksplicitnošću. Na samom ulasku mi, između ostalog govori: “Ne slaži slojeve, nerazumljive simbole ne gomilaj! (...) Dobro je kad su stvari jasne, loše kad su mutne i višeznačne…” (str. 163.) Lukavica jedna, prokljuvila me je! Ali mi ne ostavlja vremena za obranu. Upoznajem “milu autoricu”. Ne vjerujem da je ta autorica Sanja Lovrenčić. Poznato mi je da se autori vole prerušavati, pogotovo u autore-likove. S užasom promatram kako autorica okuplja razbojnike, hajdučku bandu kojoj je zadaća dovesti joj “kritičarskog stvora”. Autorica ga kažnjava recitiranjem pjesmice kako je “književnost duboka slika”. Kimam s odobravanjem, nastojeći ničim pokazati da i ja pripadam tim stvorovima. Na samom kraju prostorije ugledam vrata koja izgledaju kao izlaz. Kao da je svjesna moje panike, autorica zapisuje riječi: ”... smatrat ću nepristojnim svaki kritičarski komentar na ovu autorsku kritiku kritike.”

Shvaćam da je ovo neka vrsta prijetnje, ali joj ne proturječim jer moram do samog kraja ostaviti dojam da sam obična čitateljica, onakvom kakvu ju je zamislila Virginia Woolf.

Na izlasku iz kuće me već po ramenima tapšaju ruke poznanika. Kako je bilo? – pitaju. Zatvorim oči i duboko udahnem, prisjetivši se riječi učenih ljudi da treba vremena da se dojmovi slegnu i da ih nikad prije toga ne dijelim. Zato sad i pišem ovaj tekst, ruku još toplih od dodira pripovjedačice i uma ispunjenog svime što sam vidjela i doživjela. Ali da bih mogla svoje iskustvo što zornije prikazati, nadopunjujem sjećanja zaključcima, prisjećam se detalja, ponekad se čak vraćam u kuću da ponovno doživim neke prostorije. Pripovjedačici to ne smeta, ona me s jednakim žarom opet vodi kroz sve prostorije, a ja biram kojim redoslijedom. Ne dopuštam joj da me začara. Uvlačim se u kutove prostorija, opipavam i analiziram njihovu strukturu. Vidim neke detalje koje prije nisam vidjela (kako su mi samo promakli!), neke druge vidim drukčije nego prvi put. Međutim, vremena je sve manje – bliži se trenutak kad moram izložiti što sam saznala i zaključila o svom iskustvu u ovoj neobičnoj kući.

Još se sjećam "prijetnje" autorice iz posljednje prostorije, ali se ne mogu zbog nje odreći dužnosti na koju sam se obvezala. Bilo tko može ući u kuće autora, svjetove koje su stvorili svojim djelima, ali rijetki ih mogu rastaviti, vrtjeti u rukama, objasniti drugim posjetiteljima, a da pritom u jednakoj mjeri koriste svoje emocije i razum.

Nemoj se opravdavati! – prekidaju me ljudi koji se pomalo počinju skupljati pred kućom autorice Lovrenčić. Reci nam što misliš!

Prvo ću reći da iznimno cijenim vještinu s kojom je autorica izgradila ovu kuću (iako se često spominju derutne konstrukcije i građevinski materijali). Ali čini mi se da pri izgradnji, nije puno vodila brigu o tome kakav će dojam izazvati u posjetiteljima. Štoviše, to je i s pozamašnom dozom ironije naglasila u dodatku. Svjesna je toga da postoje djela koja se ne dopadaju svima, koja su namijenjena uskoj publici i ona to samouvjereno prihvaća. Isto tako, neke su cjeline (prostorije) veoma slične, stoga se često ima dojam da stojite na mjestu (na pamet mi pada antivremenski stroj iz jedne od priča!). Ali kao što je primjerice za određenu hranu potrebno imati profinjeno nepce, tako je i za ovu knjigu idealna vrsta čitatelja onaj kojem ne smeta manjak radnje, koji voli dugo po umu prevrtati rečenice i njihova značenja. Ukratko, onaj koji je zaljubljen u jezik.