'Stripoterapija': Destigmatizacija psihoterapije

Pandemija koronavirusa koja je poharala svijet 2020. godine je za sobom donijela puno toga lošeg. Ali je s druge strane napokon iznijela na vidjelo temu o kojoj se dotad malo pričalo – mentalno zdravlje. Zarobljenost u četiri zida, izoliranost od voljenih i neprekidan strah od bolesti i smrti je nažalost za mnoge ljude značilo točku puknuća. Nije trebalo proći puno vremena da se ona manifestira u ogromnom porastu posjeta psihologu, a konsekventno tome i povećanom broju dijagnoza. To je prisililo javnost da se sve više suočava s temom mentalnog zdravlja, pa se tako sve češće taj pojam javlja ne samo u novinarskim tekstovima i reportažama, već i u znatno širem kontekstu – primjerice TikToku i drugim društvenim mrežama. Svakako, iako rasprava o mentalnom zdravlju još nije na zavidnoj razini (pogotovo na našim prostorima još opterećenim negiranjem ili podcjenjivanjem mentalnog aspekta ljudskih bića), ona ipak zauzima sve važnije mjesto u kulturološkom kontekstu zapadnog svijeta.

Da se zadržimo na društvenim mrežama, kombinacija njih i jedne vrste umjetnosti – stripa – pokazala se izrazito potentnom za širenje svijesti o mentalnom zdravlju. Vizualne komponente oba medija odlično su se nadopunile, što je dovelo do svojevrsne renesanse kratkog stripa. Primjerice, Instagram i Facebook puni su profila raznih umjetnika/ica i ilustratora/ica koji upravo svojim kratkim stripovima iznose na vidjelo specifičnosti osobnog nošenja s primjerice depresijom, anksioznošću i drugim mentalnim bolestima. Naglašeni autobiografizam, jednostavan crtež i sažeti, često aforistički tekst, odlično kotira kod publike koja se, sudeći prema komentarima i broju shareanja, pronalazi u tim stripovima.

Ovo je vjerojatno i razlog uspjeha knjige stripova Stripoterapija beogradske ilustratorice Ane Petrović. Zanimljivo je što se radi o kolekciji stripova prvotno objavljenih na jednoj od najpopularnijih društvenih mreža – Facebooku. Nakon što je prvo izdanje rasprodano u Srbiji, knjiga je postala dostupna i u Hrvatskoj u Nakladi Nika, što je rijetka i dobra praksa da se knjige autorica i autora iz regije u ovako kratkom roku nađu može naći i u domaćim knjižarama.

Stripoterapija se sastoji od 74 stripa koji naoko ne prate konkretnu narativnu liniju, već čine zasebne cjeline, od kojih svaka zauzima jednu stranicu. No, stripove povezuju dva glavna (i jedina) lika – psihoterapeutkinje i klijentice – i kroz njih pratimo kako se razvija odnos ove dvije žene. S obzirom na to da je u psihoterapijskom odnosu uvijek naglasak na klijentu/ici, možemo zaključiti da je protagonist ovog stripa klijentica. Ona je djevojka neodređene dobi koja je introvertirana i kroz terapiju se suočava sa svojim traumama, ali se često štiti humorom i ironijom (npr. psihoterapeutkinja kaže: “Ja bih rekla da ste vi introvert”, a klijentica odgovara s: “Na osnovu čega?!”, pritom se skrivajući iza fotelje). Kao pravi psihoterapeut, psihoterapeutkinja uglavnom postavlja pitanja i rijetko, gotovo nikad, ne donosi zaključke, već to ostavlja svojoj klijentici. Ova realističnost ima uporište u činjenici da se radi o izrazito autobiografskom stripu, što naglašava sama autorica u svojim javnim istupima.

Naime, Petrović već neko vrijeme ide na psihoterapiju te su joj kao modeli poslužili upravo ona i njena psihoterapeutkinja dr. Tijana Mirović. Naravno, ne možemo reći da se radi o doslovnim razgovorima koje su vodile Petrović i Mirović, ali dinamika njihovog razgovora svakako nalikuje na dinamiku razgovora između psihoterapeuta i klijenta, pogotovo ako se k tome radi o klijentu koji svoju psihičku ranjivost u tim trenucima maskira ironijom i humorom.

Spomenuti humor i ironija se najviše poentiraju kroz sam crtež zbog čega i sam tekst postaje zaigraniji i upečatljiviji (npr. psihoterapeutkinja pita klijenticu: “Kako je?”, na što klijentica odgovara “Nestabilno” dok sjedi na vidljivo nestabilnoj stolici). Osim toga, crtežom autorica opredmećuje razne metafore koje su povezane s mentalnim zdravljem – npr. metafora rudarenja kad se raspravlja o “kopanju po sebi” (psihoterapeutkinja i klijentica sjede u rudniku, klijentica govori: "Nema dalje”, a psihoterapeutkinja kontrira s: “Ima, ima”, čime se zapravo želi reći koliko je ljudska psiha duboka i kako proces rudarenja nikad ne prestaje).

Iako su stripovi prvenstveno komični, kroz njih se provlače ozbiljne teme koje se doduše nikad ne ekspliciraju, već samo impliciraju (primjerice, kompleksni odnosi s roditeljima, traume iz djetinjstva, bol prolaženja kroz terapijski proces, osjećaj krivnje zbog događaja iz prošlosti, itd.) što je sasvim u redu s obzirom na samu formu stripa i cjelokupni koncept. Cilj ovih stripova nije iscrpno objašnjavanje conditio humana, već prvenstveno destigmatizacija psihoterapije. U svakom slučaju, to nije spriječilo publiku diljem Srbije (a sad i Hrvatske) da se pronalaze u ovim stripovima.

Još jedan aspekt ovih stripova koji omogućuje lakšu identifikaciju s “protagonisticom” ovih stripova su nostalgični umetci iz popularne kulture 90ih i ranih 00ih. Sve su to elementi zajedničke povijesti svih koji su odrastali u tim vremenima na ovim prostorima. Pa se tako autorica, bilo kroz ilustracije ili tekst, referira na crtiće He-man, Nindža kornjače, Gdje je Jura (Where’s Wally?), svima poznatu igricu Minecraft ili Mortal Kombat. Tu su i reference na mjesta iz klasične kulture – npr. Karneval životinja, balet skladatelja Camillea Saint-Saënsa, Gundulićev ep Osman, narodne pjesme itd.

Toplina i humor isijavaju i iz samih ilustracija. Iako se dotiče zahtjevnih tema, autorica ih rasterećuje svojim zaigranim i jednostavnim stilom. Uglavnom se drži toplih boja i zaobljenih linija zbog čega ilustracije podsjećaju na one iz školskih časopisa poput Modre Laste, Radosti ili pak na Moomine Tove Jansson (koju autorica spominje u stripu).

U pogovoru dr. Mirović ističe da “ova knjiga nije samo knjiga već ozbiljan psihoterapijski i lični resurs i zato ovo nisu samo stripovi već prava i ozbiljna (stripo)terapija.” Na nama nije da sudimo o stručnosti ove knjige, ali ipak možemo reći da se radi o punokrvnom umjetničkom djelu. Moć umjetnosti je u tome da nam približi nešto što ne razumijemo ili što si ne možemo izraziti običnim riječima. U ovoj knjizi autorica to ne čini samo riječima, već i ilustracijama. Osim toga, uspijeva na šaljiv, a opet ne pojednostavljen način, prikazati tamne i svijetle nijanse terapijskog procesa, a time i skinuti stigmu sa svega što se događa na nekom terapijskom kauču.

Naravno, pretjerano je pomisliti da će samo jedan strip sasvim promijeniti stav javnosti o mentalnom zdravlju i psihoterapiji, ali Stripoterapija je uvjerljiv dokaz da ipak kao društvo idemo prema budućnosti u kojoj je mentalno zdravlje jednako bitno kao i fizičko.