Što čitaju djeca s oštećenjem vida?

Foto: Iz promotivnog videa državnog prednatjecanja međunarodnog natječaja u području taktilne slikovnice 2021. Odjel i knjižnica za djecu s oštećenjem vida – OŠ Pećine.

Četvrtak
29.04.2021.

Kada je u pitanju razvoj čitateljskih navika u djece oštećena vida, teško je jednoznačno odrediti početak njihova formiranja. Prvi kontakt s knjigom uvelike ovisi o roditeljskom senzibilitetu, odnosno hoće li djeci i koliko čitati na crnom tisku. Isto tako, upoznavanje s književnošću ovisi o vrsti i stupnju oštećenja djetetova vida. Ako je dijete slijepo od rođenja ili je izgubilo vid u ranoj životnoj dobi, najčešće sudjeluje u rehabilitacijskim programima u kojima se uči koristiti svojim intaktnim (neoštećenim) osjetima. S obzirom na to da je dodir u slijepe osobe zamjena za vid, djeca se prvenstveno potiču na taktilno doživljavanje, stoga smo u tekstu istražili načine na koje se slijepa i slabovidna djeca uvode u svijet književnosti.

Istraživanje Knjiga i čitanje kod slijepe i slabovidne djece iz 2013. godine u kojemu je sudjelovalo ukupno 79 djece u dobi od 5 do 15 godina, većinom korisnika Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek i Odjela za djecu s oštećenjem vida pri Osnovnoj školi Pećine u Rijeci, pokazalo je kako se gotovo 61% djece s knjigom susrelo prije četvrte godine života, 30% između četvrte i šeste godine života, 11% djece prvi put u školi. Kada je riječ o vrsti knjige, kod 88% djece u pitanju je bila slikovnica, dok manji postotak čine udžbenici (6%) i druge knjige poput Biblije, knjige o životinjama ili zvučne knjige (2%).

Iz istraživanja je vidljivo kako jedan od važnih pomagala u odgojno-obrazovnom procesu čine taktilne slikovnice. Poznato je kako slikovnice imaju edukativnu, odgojnu i zabavnu funkciju, aktiviraju maštu i potiču kreativnost. Uz to, važna je njihova govorno-jezična funkcija (usvajanje glasova i riječi), a služe i za usmjeravanje i zadržavanje djetetove pažnje. Taktilne slikovnice prilagođene su djeci oštećena vida, dakle tekstualni i slikovni materijal prilagođeni su doživljaju prstima. Međutim, nije dovoljno samo „prevesti“ elemente iz vizualnog u taktilni medij, već je nužno poštivati niz preduvjeta koji će slikovnici osigurati kvalitetu. Međunarodne smjernice za izradu taktilnih slikovnica (The Typhlo & Tactus Guidelines for Making Tactile Books) određuju njezine fizičke osobine (materijal, uvez), format i broj stranica, tekst i ilustracije. Dob djeteta, stupanj oštećenja vida i iskustvo čitanja kojim dijete raspolaže glavni su parametri koji određuju vrstu i izgled slikovnice.

Neka od najvažnijih pravila ukazuju na nužnost fizičke čvrstoće slikovnice (s krutim stranicama koje su kartonske ili od tkanine), uvez mora omogućiti da otvorena slikovnica bude u potpunosti ravna kako bi se po njoj moglo nesmetano taktilno istraživati, tekst je na uvećanom crnom tisku i na brajici, uvijek na istoj strani slikovnice, kao i ilustracije. Priča bi trebala biti dovoljno jednostavna kako bi se mogla pratiti s lakoćom, pri čemu bi se tekstualni i slikovni materijal trebali nadopunjavati. U slikovnicama za najmlađe sadržaj treba biti vezan uz svakodnevni život, dok je kasnije u priče moguće postupno uvoditi apstraktne misli. U prvim slikovnicama preporuča se korištenje stvarnih predmeta koje je korisno zalijepiti i čičak-trakom kako bi dijete predmet moglo odvojiti od stranice i osjetiti ga u rukama, pri čemu će lakše razumjeti njegov prikaz na slici. Često se misli kako osobe oštećena vida automatski imaju izoštrenija osjetila u odnosu na druge. Takva predodžba ne vrijedi za djecu koja tek postupno usvajaju vještine taktilne percepcije, stoga je uvijek bolje koristiti izraženije objekte na slici koji se lako prepoznaju.

S obzirom na to da su taktilne slikovnice uglavnom vezane uz rehabilitacijski proces, u pravilnom čitanju djetetu pomaže videći asistent (roditelj, odgajatelj, učitelj, pomoćnik u nastavi). Za najmlađu dob taktilna slikovnica mora biti pažljivo izrađena kako bi dijete odmah pronašlo i prepoznalo predmet, inače će lako izgubiti interes za čitanje. Ako dijete reproducira nešto što piše u tekstu, treba ga se poticati da prethodno opisano nađe i na slici, što je obrnut smjer od onoga kako dijete koje vidi inače koristi taktilnu slikovnicu.

Najveća zbirka taktilnih slikovnica u Hrvatskoj nalazi se u prvoj dječjoj knjižnici za djecu s oštećenjem vida pri Osnovnoj školi Pećine u Rijeci koja je otvorena 2008. godine. Pri istoj školi otprije djeluje Odjel za djecu s oštećenjem vida koji je osnovan 1990. godine na inicijativu Primorsko – goranske županije. U Odjelu djeca s oštećenjem vida od najranije dobi, kasnije i kroz osnovnoškolsko obrazovanje imaju kontinuiranu stručnu podršku i praćenje. S oko 120 korisnika, među kojima su i roditelji djece s oštećenim vidom i nastavnici, knjižnica je s vremenom postala mjesto educiranja, odnosno senzibiliziranja učitelja, odgajatelja i ostalih stručnjaka. Knjižnica djeluje u školi i ne radi na klasičan način kako je uobičajeno u gradskim knjižnicama u kojima djeca samostalno biraju, posuđuju i zamjenjuju knjige. Drugim riječima, ne radi se o ciljanoj posudbi, nego se djeci daju knjige prilikom dolaska na rehabilitaciju.

S voditeljicom prve (i zasad jedine) dječje knjižnice u Hrvatskoj koja je specijalizirana za djecu s oštećenjem vida Tanjom Šupe razgovarali smo o njihovu radu, kao i o važnosti taktilnih slikovnica za djetetov odgoj. Što se tiče fonda knjižnice, Šupe objašnjava: „Fond knjižnice smo primarno oformili oko taktilnih slikovnica jer su dotad u Hrvatskoj postojale tek dvije. Građu smo nabavili iz različitih dijelova svijeta, čak iz Južnoafričke Republike, Engleske i drugih zemalja, ono što nam je u tom trenutku bilo dostupno. Imamo i stručnu literaturu koja se tiče oštećenja vida, u kojoj su opisane različite tehnike i sadržaji koji se mogu iskoristiti prilikom rada s djecom. Knjige na brajici više nisu toliki trend i tiskaju se na zahtjev. U fondu se nalazi i audiograđa, kao i zbirka starih taktilnih knjiga koja se u pravilu ne posuđuje, već se koristi za neke izložbe.“

Taktilne slikovnice mogu pozitivno utjecati i na osjetilni razvoj djece koja vide jer ih potiču na istraživanje materijala ili su im pak slikovnice koloristički privlačne. S obzirom na to da se u taktilnim slikovnicama nalazi tekst na crnom tisku i na brajici, one se koriste u školi: „Djeca jako vole gledati, pipkati, što su manja, to im je zanimljivije. Taktilna slikovnica dobra je za senzibilizaciju, potiče na razmišljanje i djeca je dobro prihvaćaju. Uostalom, mi odrasli vidimo razliku – kada pitamo prvašiće kako doživljavaju nekoga tko je njihov vršnjak i ne vidi, nikada neće reći da, recimo, Marko ne vidi, već Marko uči ili priča. Djeca se međusobno ne doživljavaju drugačijom“, ističe Šupe. Osim što imaju priliku iskusiti knjigu u ponešto drugačijem mediju i aktivirati druge senzorne podražaje, djeca koja vide se istovremeno senzibiliziraju prema djeci oštećena vida. Sugovornica dodaje kako je taktilna knjiga drugačiji način čitanja i učenja koji uključuje više stvari i time je u prednosti pred zvučnom knjigom koja se odnosi samo na slušanje. Zvučni format je dobar kao lektira, nakon što djeca porastu i usvoje taktilno čitanje. Međutim, samo uz taktilnu slikovnicu, djetetu će postati jasno kako, primjerice, izgledaju Mjesec i zvijezde.

Osim što knjižnica surađuje sa svim važnijim institucijama koje se bave slijepim osobama u Hrvatskoj, naša sugovornica posebno izdvaja suradnju sa Školom za primijenjenu umjetnost u Rijeci i Akademijom primijenjenih umjetnosti u Rijeci: „Najljepše slikovnice dobijemo upravo od ljudi koji se time primarno ne bave jer su slobodni u kreativnom izražaju. Kada radim slikovnicu, vodim se nekim općenitim pravilima i razmišljam o edukativnoj komponenti. Nakon što prođu radionicu u kojoj iskuse sljepoću pod vodstvom svojih profesora, srednjoškolci i studenti rade jako dobre slikovnice jer su umjetnički tipovi. Recimo, od poznate Van Goghove slike Polje žita napravili su slikovnicu tako da su sliku podijelili na dijelove i potom su razjasnili dio po dio. Nakon prikaza neba, slijedi njegovo objašnjenje, prikaz maslina, objašnjenje maslina i slično, što je jako lijep način za prilagodbu slika“, objašnjava Šupe.

Izrada taktilne slikovnice u posljednje vrijeme uključuje suvremenu tehnologiju, stoga je u knjižnici nedavno napravljena i prva 3D printana taktilna slikovnica u Hrvatskoj Palica svetog Nikole Ivane Brlić Mažuranić. Tiskana je na savitljivom materijalu i svaka stranica predstavlja 3D printani reljef, pri čemu ilustraciju i podlogu čine dijelovi istog komada materijala, što slikovnicu čini izdržljivom i ugodnom na dodir. Kako svaka taktilna slikovnica treba sadržavati uvećani tisak i brajicu, ponekad su one fizički veće i potencijalno nezgrapnije za čitanje. U slučaju 3D slikovnice, spomenuti problem riješen je ubacivanjem prozirne folije na kojoj je otisnuta brajica i njezinim lijepljenjem preko bijele folije na kojoj je otisnut uvećani crni tisak.

Usporedi li se s taktilnom slikovnicom, 3D slikovnica, zvučni i digitalni formati su u prednosti jer se mogu lakše reproducirati: „Primjerak taktilne slikovnice je 300 kn, što se može financirati samo preko projekta, inače se tržišno ne bi isplatilo. Taktilne slikovnice nisu zaživjele u onom smislu da će ih roditelji kupovati jer nisu u tom opsegu ni dostupne na tržištu“, ističe Šupe.

Što se tiče dostupnosti i pristupačnosti taktilnih knjiga u gradskim knjižnicama u Hrvatskoj, Šupe komentira: „Za djecu općenito ima relativno malo sadržaja, što zbog cijene, što zbog dostupnosti. Bila je ideja Ministarstva da sve knjižnice imaju odjele za slijepe i slabovidne, što se pokazalo neisplativo jer svatko tko je član Hrvatske knjižnice za slijepe i slabovidne neće uzeti knjigu u gradskoj knjižnici. Trebalo bi organizirati puno više aktivnosti kojih je trenutno više za odrasle, nego za djecu. Prilikom osmišljavanja programa, trebalo bi se razmišljati o tome kako njime zadovoljiti razvojne potrebe djece u kombinaciji s knjižničarstvom. U konačnici, ako je taktilna knjiga loše posložena i djetetu krivo pokazuje, može napraviti više štete nego koristi.“

S vremenom dijete sve bolje usvaja vještinu čitanja, stoga ga se motivira na čitanje taktilnih slikovnica s nešto više teksta koje su prilagođene njegovom uzrastu. Dok prelazi prstima od vrha prema dnu stranice i usmjerava ruku slijeva nadesno, dijete se priprema za učenje brajice. 

Iz zagrebačkog Centra za odgoj i obrazovanje Vinko Bek, ustanove za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju slijepe i slabovidne djece, mladeži i odraslih, poručuju nam kako sve predvježbe čitanja i pisanja, kao i kod djece koja nemaju teškoće s vidom, trebaju započeti što ranije kako bi se dijete opismenilo na pismu koje će koristiti. Svi materijali za čitanje koji se daju djeci s oštećenjem vida trebaju biti u formatu prilagođenom njihovom oštećenju vida (uvećani tisak, u zvučnom formatu, na brajici ili drugom formatu koji je prilagođen za čitanje). S obzirom na to da u Centru rade prema redovnom programu, učenici osnovne i srednje škole čitaju sva djela koja se i inače čitaju tijekom školovanja. Uz stručnu podršku, djeca s oštećenjima vida usvajaju sve vještine kao i druga djeca.

U Centru su književna djela za cjelovito čitanje dostupna na uvećanome tisku (za slabovidne učenike), na brajici i kao zvučne knjige (za slabovidne i slijepe učenike). Budući da je za čitanje brajice potrebna visoka razina poznavanja pisma i snalaženja u tekstu, učenici se vole ponekad osloniti na zvučne knjige jer se na taj način bolje posvete samome sadržaju i uživanju u slušanju. Djeca se potiču na samostalno čitanje kao i druga videća djeca, čitanjem ulomaka nekog zanimljivog pustolovnog romana, čitanjem pjesama koje se oslanjaju na jezičnu igru, slušanjem uglazbljenih pjesama ili filmovima koji su snimljeni prema književnome predlošku.

Iz prethodno spomenutog istraživanja vrijedi istaknuti kako približno 60% ispitanika uz lektiru voli čitati ostalu literaturu, što je pozitivan trend, neovisno o tome radi li se o zvučnoj knjizi ili knjizi na brajici. Knjige za djecu mogu se naći i u drugim ustanovama koje su specijalizirane za rad sa slijepim i slabovidnim osobama (u Hrvatskoj knjižnici za slijepe, prilagođena djela klasika dječje književnosti koja su ujedno i lektirni naslovi nalaze se u izdanju Zaklade Čujem, vjerujem, vidim poput Priča iz davnine, Čudnovate zgode Šegrta Hlapića i bajki itd.). Dakako, knjiga je sve dostupnija i na Internetu. Na portalu e-lektire nalazi se velik broj knjiga i djela su dostupna u tri različita formata (PDF, HTML format online i EPUB). Tri književna djela mogu se čitati u obliku građe lagane za čitanje, a 72 književna djela su dostupna u Brailleovom digitalnom formatu.

Jedno je sigurno: što su djeca ranije izložena različitim oblicima književnosti, lakše će ih se motivirati na daljnje čitanje. Taktilne slikovnice pomažu djetetu u stvaranju predodžbi o svijetu koji ga okružuje, kao i u njegovu razumijevanju. Djecu oštećena vida potrebno je kontinuirano poticati na taktilno istraživanje kako bi se upoznala s knjigom kao medijem, ali i razvila taktilnu percepciju koja je važna priprema za učenje brajice i daljnje opismenjavanje. Samostalnim čitanjem dijete se posredno motivira i na samostalnost kod obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Osiguramo li materijale za djecu oštećena vida, poručujemo im kako nisu isključeni za važno formativno iskustvo. Uostalom, tko se od nas ne sjeća kako se zaljubio u književnost?

Trenutno je u tijeku Nacionalno prednatjecanje Međunarodnog natječaja u području taktilne slikovnice 2021. Više informacija na linku.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici

thumbnail-lenta-eu-630

Možda će vas zanimati
U fokusu
18.08.2022.

'Je li to premalo za tražiti? Vjerojatno.'

S obzirom na to da rijetki pisci i spisateljice uspijevaju živjeti isključivo od pisanja, za mišljenje o honorarima i uvjetima rada pitali smo autore/ica koji račune plaćaju radeći nešto što s književnošću može imati jedino konceptualne i apstraktne veze.

Piše: Ivan Tomašić

U fokusu
16.08.2022.

'Pisanje pjesama mladima je jednako prirodno kao trčanje po livadi, večeranje ili Minecraft.'

O natječaju za poeziju učenika osnovne i srednje škole u organizaciji Knjižnice Ivana Gorana Kovačića u Vrbovskom razgovarali smo s pjesnikinjom i članicom žirija Anom Brnardić.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
09.08.2022.

Knjižnica (koja) pokreće društvo

Koje programe za najmlađe i mlade nudi Knjižnica i čitaonica „Fran Galović“, odnedavno proglašena knjižnicom godine? Odgovor saznajte u tekstu Anje Tomljenović.

Piše: Anja Tomljenović

U fokusu
08.08.2022.

'Obični ljudi, ali istovremeno i nisu'

Čitanje 'Solidarnosti' uvodi nas u neobičnu zbrku identiteta, karakterističnu za socijalizam istočne Europe, neosjetljiv i prividno neokrznut pitanjima rase i rasijalizacije. Tekst Petre Matić.

U fokusu
01.08.2022.

Poezija i književnost u karakternom oblikovanju pojedinca - Iran, Perzija

Mura Palašek piše o povijesnom i suvremenom poimanju poezije u Iranu.

U fokusu
26.07.2022.

Predrasuda na predrasudu u pisanju o slijepim osobama

Sara Tomac pročitala je nekoliko knjiga kako bi dobila odgovor na pitanje: kako videće osobe pišu o slijepim osobama?

Piše: Sara Tomac

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu