Solidarnost u nesvrstanom Zagrebu

Čini mi se da je svijest o prisutnosti nekadašnjih studenata iz zemalja Globalnog Juga kod nas skrivena ispod površine. Većina prijatelja i poznanika, kad ih upitam poznaju li neku od brojnih afričkih, azijskih, arapskih, kurdskih i latinoameričkih osoba koje su između šezdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća došle u tadašnju Jugoslaviju na studij ili praksu i ostale ovdje zbog ljubavi, posla ili nečeg trećeg, tvrdi da ne znaju nikog tko odgovara tom opisu. Često se, kad nastavim priču i opišem im pokoji primjer, počnu prisjećati sirijskih doktora, egipatskih pedijatara, susjeda, radnih kolega i prijatelja iz djetinjstva iz čitavog svijeta. Možda je mojoj generaciji, odrasloj devedesetih gledajući Hameda Bangouru na Hit Depou i Antimona u Večernjoj školi, toliko bila puna kapa podjela, različitih nacionalnosti i etniciteta da nikad nismo razmišljali o tome da se radi o Afrikancima. Jedino bitno pitanje bilo je gdje je netko bio devedeset i prve, a oni su bili - s nama.

Na studentskom poslu u arhivu Večernjeg lista 2019. godine pronašla sam člančić iz 1984. godine koji spominje „već tradicionalni Tjedan Afrike” kojeg su u Zagrebu organizirali Unija afričkih studenata u Zagrebu i Međunarodni studentski klub prijateljstva (MSKP) uz izložbu, projekcije filmova i tribinu o likovnoj umjetnosti u Africi. U to je vrijeme moje poznavanje Globalnog Juga bilo usko vezano za sudjelovanje u humanitarnim i solidarnim akcijama za izbjeglice i migrante i sve sam više osjećala uzaludnost, samodovoljnost i bahatost humanitarnog sustava koji proizvodi patnju pod izlikom da je rješava.

Rijetke migrantske grupe danas, poput Društva Afrikanaca u Hrvatskoj, većinom čine ljudi kojima njihov status izbjeglica ili tražitelja azila ne omogućuje laganu navigaciju našim nacionalnim sustavom nedobrodošlice, a studiranje mnogima od njih ostaje samo kao nedokučiva želja. U usporedbi s time, ideja o tjednu Afrike uz izložbe i tribine o afričkoj umjetnosti na kojima govore zagrebački studenti Afrikanci čini se kao potpuna utopija.

Istražujući dublje ovu temu, dobila sam preporuku muzikologinje Mojce Piškor da pogledam zbirku časopisa Solidarnost, službenog biltena MSKP-a, koja se nalazi u NSK. Radi se o nepotpunoj zbirci biltena u rasponu od njegove druge godine izdavanja 1966. godine do kasnih osamdesetih, kad je postao ozbiljan časopis. Osim informacija o aktivnostima MSKP-a, Solidarnost je sadržavala originalnu poeziju članova i prijatelja MSKP-a, prijevode poezije, intimne priče, pisma članova te intervjue s njima. Naklada Solidarnosti 1978. godine iznosila je 8 redovnih i dva izvanredna broja, od kojih je svaki tiskan u 600 primjeraka. Solidarnost 1980. godine iz biltena prerasta u časopis tiskan u 3000 primjeraka, a 1984. godine postaje časopis o međunarodnim odnosima koji sadrži i ISSN broj. Na uredničkom mjestu šezdesetih godina je Milenko Predragović, u turbulentnoj 1968. godini Davor Petančić, brzo zamijenjen redakcijskim kolegijem, sedamdesetih godina su to današnji pomoćnik ravnatelja Ureda za ljudska prava Predrag Šipka, Milan Cvetojević te bivši ravnatelj HRT-a Goran Radman, a osamdesetih godina urednik je Mijo Ivurek.

Najzanimljiviji u zbirci Solidarnosti je svakako uvid u živote stranih studenata, pristupačan kroz priče, intervjue, putopise i izvještaje, ali i svjedočanstvo o MSKP-u kao jedinstvenom mjestu susreta snažnih i aktivnih studentskih organizacija iz različitih država, od kojih su mnoge upravo proživljavale svoju nezavisnost, djelovale kao podružnice svojih nacionalnih organizacija i bile isprepletene u globalne dijasporske mreže kroz koje su informacije putovale velikom brzinom.

Stipendiranje stranih studenata u Jugoslaviji kao oblik jugoslavenske politike nesvrstanih započelo je 1955. godine dodjeljivanjem pet stipendija studentima iz Burme. U Zagrebu je od tada do kraja 1980-ih godina 20. stoljeća boravilo na tisuće studenata iz zemalja Globalnog Juga, koji su u MSKP-u unatoč diskriminaciji i političkoj kontroli vodili razvijen društveno-politički život kroz vlastite organizacije, sudjelovanje u tribinama, organiziranje kulturnih, sportskih i zabavnih događanja te suradnju s lokalnim organizacijama i ustanovama.

Milorad Lazić opisuje kako Jugoslavija, smatrajući da domaće društveno-političke organizacije trebaju imati prednost, u početku nije bila blagonaklona prema stvaranju organizacija stranih studenata, a njihovi su politički istupi kontrolirani kako bi se sačuvali odnosi s kolonijalnim državama. Najuporniji su bili studenti iz arapskih i zemalja supsaharske Afrike u čijim se zemljama aktivno odvijao dekolonizacijski pokret te su 1959. godine arapski i alžirski studenti podnijeli zahtjeve za formiranje studentskih organizacija. Iako su vlasti odugovlačile s dozvolama za rad, njihovi su zahtjevi uglavnom prihvaćani. Nedžad Kuč navodi kako je s vremenom stranim studentima dopušteno osnivanje nacionalnih organizacija pod uvjetom da najmanje pet osoba iz neke države studira na istom sveučilištu. Ako ih je bilo manje od pet, smjeli su se pridružiti organizaciji u drugom gradu, a svakom je gradu dopušteno osnivanje jedne nacionalne organizacije.

MSKP je osnovan u Zagrebu 1962. godine kao jedan od četiri jugoslavenska kluba prijateljstva, uz one u Sarajevu, Ljubljani i Beogradu. Njegovi su ciljevi obuhvaćali brigu o izvannastavnim aktivnostima stranih studenata i organizaciju slobodnih aktivnosti za sve mlade Zagreba. Klub se nalazio u Tvrtkovoj ulici 5, a 1975. je privremeno preseljen u N paviljon zagrebačkog Studentskog centra, gdje je i dočekao svoj kraj 1990-ih godina.

Program MSKP-a koji bilježi Solidarnost kroz izvještaje, a ponekad i kroz strojno natipkane programske najave dijelio se na program organiziran od stranih studenata i onaj namijenjen svoj zagrebačkoj mladeži. Unutar MSKP-a djelovale su komisije poput onih za kulturu, sport, proslave i manifestacije, studijska i stručna putovanja te folklorne grupe poput palestinske, sirijske, iračke te afričke. Posebno bitnom smatrana je tribina o aktualnim događanjima u svijetu kao jedina takve vrste u Zagrebu, a organizirane su i izložbe, predavanja, tribine, projekcije filmova, proslave međunarodnih i nacionalnih praznika raznih zemalja te akcije upoznavanja zemalja kroz tjedne Latinske Amerike, Afrike, Sirije, Iraka i drugih. Osim nacionalnih i nadnacionalnih organizacija stranih studenata, u sklopu MSKP-a djelovale su i posebna sekcija za Ujedinjene narode koja je izdavala vlastiti bilten te marksistički kružok "Prijatelji Oktobra". U klubu su 1966. godine bili okupljeni studenti iz 54 zemlje svijeta.

Od brojnih organizacija istaknut ćemo nadnacionalne organizacije afričkih, arapskih te latinoameričkih studenata. Afrički studenti su se pokušavali učlaniti u Savez komunista Jugoslavije, no to im nije bilo dozvoljeno. Njihova je reprezentacija u Jugoslaviji bila predmetom sukoba između različitih grupacija, pa se tako u beogradskim arhivima ističu suprotstavljene ljevičarska Konfederacija koju je Savez studenata Jugoslavije podržavao i Unija koju su vlasti zabranile 1960-ih. U Zagrebu se nakratko spominje Organizacija afričkih studenata 1967. godine, a Unija se u Solidarnosti pojavljuje 1984. godine, ranih devedesetih održava izložbe o afričkoj kulturu u Etnografskom muzeju te se gasi 1995. godine brojeći više od 500 članova.

Kada su u pitanju udruženja stranih studenata i njihovo djelovanje zabilježeno u Solidarnosti, Udruženje arapskih studenata u Zagrebu se spominje prvi put 1966. godine te se u Solidarnosti ističe kao jedno od najaktivnijih udruženja unutar MSKP-a. Njihove su aktivnosti, svjedoči Solidarnost, uključivale prikupljanje krvi za vijetnamske i arapske borce, posjete sirijskog BAAS-a, organizaciju maskiranog plesa s vrijednim nagradama za najbolje kostime, poput avionske karte za Dubrovnik. Udruženje je također sudjelovalo u izgradnji savskog nasipa, izdavalo brošure o Palestini od kojih su prikupljeni prihodi donirani arapskim komandosima te je organiziralo tečaj arapskog jezika. Dvije naslovnice Solidarnosti krajem 1960-ih godina zauzeo je poziv na arapskom pismu na prikupljanje krvi za vijetnamske borce. Udruženje latinoameričkih studenata „AELAY” spominje se u Solidarnosti 1967. godine, a 1968. širi se i na iberske studente, preimenovavši se u Udruženje latinoameričkih i iberskih studenata „AEILAY” te organizira tečajeve španjolskog i portugalskog jezika, projekcije filmova i nastupe latinoameričkih sastava.

Zanimljio je spomenuti i indonezijske studente, koji 1963. godine organiziraju kulturna događanja povodom međunarodne izložbe „Afrika-Azija-Jugoslavija”, a prikupljena sredstva doniraju žrtvama potresa u Skopju te tijekom 1967. godine dvaput tjedno u MSKP-u nastupaju kao limeni orkestar „Taruna Indonesia”. Također se ističu kurdski studenti, koji zagrebačko Udruženje kurdskih studenata osnivaju 1966. godine i organiziraju plesne večeri te predavanja na Visokoj defektološkoj školi i Pravnom fakultetu.

Zapažena je aktivnost nesvrstanih studenata na političkim prosvjedima koji su se ticali međunarodnih pitanja. U prosincu 1966. godine prosvjed protiv rata u Vijetnamu okupio je 20000 prosvjednika, od kojih velik broj stranih studenata, koji su američku ambasadu gađali ciglama i kamenjem razbivši prozore i pokušavajući zapaliti zastavu, na što je policija odgovorila pendrecima, vodenim topovima i suzavcem. Iako je u Solidarnosti otisnut poziv na prosvjed, urednik Solidarnosti Milenko Predragović naknadno je kritike postupanja vlasti nazvao nelogičnima i neumjesnima te prosvjednike pozvao na red zbog eskalacije demonstracija. Na prosvjedu protiv okupacije Palestine 1967. godine Solidarnost izvještava kako se stranim studentima pridružuju i prorektor Slavko Macarol te predstavnici Sveučilišnog odbora Saveza studenata Vesna Gudelj Velaga, čija se smjena s te pozicije 1968. godine smatra jednim od razloga mlake zagrebačke 1968. godine i Hoti Ukšin, kosovski mirovni aktivist koji je nestao 1999. godine u srpskom zatvoru.

MSKP je 1975. godine preseljen u N paviljon Studentskog centra gdje je djelovao do srpnja 1992. godine pod nazivom „Međunarodni centar za obrazovanje i kulturu Sveučilišta u Zagrebu” (MCOK), kad Ministar pravosuđa i uprave Ivan Milas donosi odluku da danom osamostaljenja Hrvatske prestaju razlozi za djelatnost MCOK-a unutar zagrebačkog Studentskog centra, što dokumentira Branka Šesto u nizu članaka u Slobodnoj Dalmaciji. Naime, u statutu MCOK-a, poput većine društvenih organizacija u to vrijeme, spominjala se mladež Jugoslavije, a ne Hrvatske te je MCOK, kao što je bila uobičajena organizacijska praksa, uskladio statut s novom državnom situacijom u siječnju 1992. godine. Iako ni zahtjev za iseljenje niti sudski nalog nikad nisu stigli, nakon usmenih prijetnji u kolovozu 1992. godine zaposlenici MCOK-a nailaze na promijenjene brave te presječeni vodovod, kanalizaciju, centralno grijanje te telefone. Policija ih tijekom zaprimanja prijave obavještava kako se novi ključ nalazi kod direktora SC-a Cvitana Milasa.

U siječnju 1993. godine Ministarstvo pravosuđa i uprave donosi odluku o ponovnoj dozvoli rada MCOK-a, a u N paviljonu je ubrzo nakon toga podmetnut požar u kojem je izgorio čitav prostor i arhiv MSKP-a/MCOK-a.

Petra Matić

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta I to je pitanje kulture?.

Sadržaj teksta isključiva je odgovornost Udruge za promicanje kultura Kulturtreger.

Projekt I to je pitanje kulture? provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv - Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici.