'Soba za djevojčice': Roman nade

Tipkam ovaj uvod na Svjetski dan učitelja. Razmišljam o ulozi koju učitelji i nastavnici igraju u mladim ljudskim životima, o implicitnom utjecaju koji ostavljaju mimo prenošenja znanja, o utiscima koje stvaraju. Čini mi se da se najjasnije sjećam onih za koje sam vjerovala da su dobri ljudi, neiskvareni, obzirni, neopterećeni autoritetom, koji su svoj posao shvaćali kao poziv. I sama nastavnica, pitam se što od mene ostaje mojim učenicima, pomirujem li uspješno razumijevanje i taktičnost, dajem li prvenstvo njihovoj dobrobiti i odgoju. U ruci mi je četvrta knjiga, a drugi roman Korane Svilar, također nastavnice. Na određen način savršeno se uklapa u ova promišljanja – knjiga Soba za djevojčice tematizira često krhak i diskutabilan odnos nastavnika i učenika, iskorištavajući gotovo do krajnosti moć koju autoriteti posjeduju te ranjivost i senzibilnost mladih osoba. Priča je to koja zalazi i u sfere majčinstva, bračnog nezadovoljstva te grčevite potrage za stabilnošću u svijetu koji sebično skriva bilo kakav sustav podrške i ohrabrenja.

Na samom početku Sobe za djevojčice čitatelj zatiče dva glavna lika, devetnaestogodišnju djevojku Evu i njenu razrednicu Nikolinu, u zajedničkom životu, u (vrlo brzo sumnjivoj) sigurnosti Nikolininog doma, u iščekivanju skorog rođenja Evinog djeteta. Poglavlja koja slijede daju dublji uvid u njihove živote i okolnosti koje su dovele do njihovog nekonvencionalnog odnosa te njegov rasplet. Nikolina je nastavnica njemačkog jezika, ambiciozna zaposlenica svoje škole i požrtvovna sljedbenica svog poziva koja se bori s vjetrenjačama i idealistički vjeruje u plemenitost nastavničkog posla i važnost odgoja, obrazovanja i brige za mlade ljude. Ima razumijevanja za svoje učenike i zalaže se za njih kod svojih uskogrudnih kolega iz zbornice, posebno za Evu kojoj se sprema pad završnog razreda srednje škole.

Eva se pak, inače po svemu prosječna gimnazijalka, pokušava nositi s iznenadnim saznanjem da je trudna. Njena majka, nezainteresirana za vlastito majčinstvo, od djeteta diže ruke i zapovijeda pobačaj, što Evu tjera u inat i u ruke Nikolini, koja je prima u svoj stan te je svesrdno podržava i pomaže u privikavanju na novu životnu ulogu. Međutim, Nikolinina velikodušnost krije sumnjive namjere te Eva postepeno razotkriva slojeve manipulacije kojoj je podvrgnuta. Autorica vješto raslojava životna i psihološka stanja oba lika, njihov odnos te zamršene obiteljske okolnosti, istovremeno dotičući razne društvene boljke, poput (ne)željenog majčinstva, roditeljskih i partnerskih disfunkcionalnosti, neadekvatnog školskog sustava, otuđenosti mladih i frustracije zbog vječito podložene vrijednosti ženskog iskustva, ambicije i mišljenja.

Kroz Nikolinin lik oslikava se unutrašnji svijet žene u četrdesetim godinama, ponekad čvrst i zreo, ponekad kontradiktoran i zbunjujući. Za razliku od svog bivšeg supruga, koji u predanosti vjeri pronalazi duhovno i emocionalno ispunjenje, Nikolina svoje zadovoljstvo nakon rastave teže pronalazi te vrluda od mirenja s novopronađenom slobodom do ogorčenja samačkog života. Premda razriješena sprege bračnog života, njegovih neispunjenih očekivanja i razbijenih iluzija, Nikolina se samoj sebi ne libi priznati da je usamljena i da žali za vremenima zajedništva i nježnosti te osjećajem udobnosti koji je ranije napustila. Monotoniju bračnog života prezire, no ujedno joj i nedostaje, i takvim dihotomijama autorica njenom liku daje punokrvnost i slojevitost.

Sličan odnos Nikolina stvara i s Evom kojoj naoko pristupa s razumijevanjem, suosjećanjem i željom da joj pomogne i olakša naprasno odrastanje i neminovno iskakanje vlaka života iz tračnica. Međutim, istovremeno gaji zavist i srdžbu zbog Evine neželjene, brzoplete i nepravedne trudnoće, koju je samoj sebi godinama bezuspješno priželjkivala. Stoga svoja nastojanja odijeva u srdačnost, gostoljubivost i majčinsku toplinu kojima postepeno pridobiva djevojku i pruža joj žuđenu potporu i sigurnost. Očituje se to i samim naslovom romana – Nikolinina soba za djevojčice koju uređuje za Evu i njeno dijete predstavlja zaštitu, nježnost i toplo skrovište, ali i podlu stupicu i tamnicu.

Srednjoškolka Eva svojom je mladošću, lakovjernošću i buntovničkim cinizmom protuteža Nikolini. Dijelovi romana posvećeni perspektivi njenog lika ogledan su primjer načina života i odrastanja mladih ljudi u suvremenom svijetu – njihov život velikim dijelom odvija se u aplikacijama i društvenim mrežama, preko poruka, videa i zaslona koji im okupiraju pogled i pažnju. Interakcije su svedena na reakcije u chatovima, društvena podobnost mjeri se online prisutnošću. Strahovi, tjeskobe, neprihvaćanje i dezorijentiranost i dalje su, međutim, prisutni, ažurirani i s novim postavkama za novi svijet. U takvoj novoj realnosti Eva stasa i traži svoje mjesto navigirajući krhke odnose, prve zaljubljenosti, nelagodnu seksualnost i inherentnu usamljenost svojstvenu njenoj generaciji.

Osim odnosa s Nikolinom, Evu upoznajemo i kroz odnose s majkom, sestrom te bivšim momkom. Ona se izdvaja i jezikom – u poglavljima romana koja čitatelj doživljava kroz njeno gledište autorica nastoji oponašati način govora, žargonske izraze i kulturne reference današnjih adolescenata, čime uvjerljivo portretira njihov svijet i načine komunikacije. Suvereno vlada i emocionalnim i psihološkim stanjima mladih, uprizoruje njihovu melodramatičnost i ranjivost, ljubomoru i zavist, nesigurnost i naivnost. Evu pak ne ostavlja samu i izgubljenu u svom kozmosu, već joj daje stariju sestru kao glas razbora i putokaz kad njena vlastita intuicija zakaže. Njihov sestrinski odnos jedan je od toplijih aspekata romana i Evinom liku (i njenom djetetu) predstavlja oslonac te poticaj i mogućnost za oslobođenje i bijeg.

Zanimljiv je i lik Evine majke koji, iako predstavljen gotovo na razini karikature, prikazuje ne tako često i rado viđenu verziju majčinstva – grubu, nezadovoljnu, nasilnički raspoloženu i sebičnu. Odgajajući Evu kao teret i razlog propasti njenog života i budućnosti, uništava je strahom i krivnjom te joj uskraćuje toliko žuđenu majčinsku ljubav, toplinu i razumijevanje, što je naposlijetku i čini podložnom Nikolininim nastojanjima. Nasuprot njoj, Nikolinina verzija očajničke želje za majčinstvom još više dobiva na silini. Ipak, Eva je odlučna u namjeri prekidanja začaranog kruga odgoja, a ustrajnost njenog lika izaziva i sućutnost i divljenje.

Među dobre strane romana ubrojiti se može i pisanje Korane Svilar, koje vješto klizi kroz poetično i introspektivno, zaustavljajući se na digresijama taman toliko da učini poantu bez da pozornost ukrade likovima. Usto, njene opservacije dovoljno su jake da se mogu shvatiti kao kritika, bez da prelaze u samodopadnost ili dociranje. Njen adut jest i uvjerljivo psihološko portretiranje, međutim, ono je u romanu provedeno samo do određene mjere. Konkretno mjesto raspada jest rasplet priče koji, s obzirom na potencijal ostatka romana, djeluje nedorečeno, zbrzano i ishitreno. To se ponajviše očituje u prikazu Nikolinine neurotičnosti koja naprasno ispliva. I premda kroz roman ima njenih naznaka i djelomice se može opravdati željom stvaranja napetosti, izostaje Nikolinino postupno i uvjerljivo razotkrivanje te dublje razlaganje njene psihe i mehanizama pomračenja. Slično se može primijetiti i u liku Evine majke koja u kritičnom trenutku doživljava obrat, naoko bez mnogo obzira za njenu osobnost i dotadašnje ponašanje.

Ipak, ako se progleda kroz prste ponekim slabostima, može se zaključiti da je Soba za djevojčice najvećim dijelom uspio roman. Pohvaliti treba autoričino bavljenje temama i odnosima koji nisu toliko zastupljeni u našoj književnosti, kao i njihovo elegantno ispreplitanje na nevelikom broju stranica, bez osjetnih viškova, pretjerivanja i moraliziranja. Uz iskreno portretiranje unutrašnjeg svijeta žene srednjih godina, uza sve želje i žalosti kojima je okupirana, autorica jednako smiono pristupa nježnom mladenačkom dobu, bez zadrške u razumijevanju za njegove izazove, nesigurnosti i dezorijentiranost. K tome, zanimljivo tematizira i prirodu dobrote i požrtvovnosti te prokazuje nemoral ispod lažne plemenitosti i suptilne načine manipulacije suosjećanjem.

Naposljetku, ovaj roman obilježava i nada – premda u njemu vlada lažna empatija, ona autoričina naspram svojih likova doista je iskrena i puna povjerenja u ispravne odluke, nove početke i obećavajuću budućnost.